Crnogorsko pleme Ljubotinj

[Ćipur]

Crnogorsko pleme LjUBOTINj

I ovo je pleme, isto onako kao i Ceklin, bilo najprije ograničeno na krajnji jugozapadni dio svoje današnje oblasti. Njegovo je najstarije sjedište bilo u Viranj-rupi pod velikim i visokim brdom Viranjem, na istoku i jugoistoku od njega. To je povelika kotlina koja je sa svih strana ograđena planinama i visokim brdima (Viranj, Osmin, Svinjštik i dr.). U njoj su i danas glavna naselja ljubotinjska: Boguti i Mužovići u sredini, Prekornica na jugu i Vignjevići na sjeveru. Za njih se i danas čuje, da ih zovu "Ljubotinjem" (u užem ili pravom smislu riječi). U tome je predjelu i kolijevka svih glavnih bratstava ljubotinjskih, koja sebe smatraju za prave Ljubotinjane, pa tako i nazivaju. Ta su bratstva: na prvom mjestu Sarapi, kojih ima danas 107 kuća, pa Radomani sa Džonovima (danas 47 kuća), zatim Vujovići (sada 34 kuće), Pejakovići (27 kuća), Drecuni (24 kuće), Lubarde (21 kuća), Prlje (19 kuća) i Šabani (16 kuća).
Ova stara ljubotinjska bratstva imaju sada zajedno 279 domova. A pošto u cijelom plemenu Ljubotinju ima 447 domova, vidi se, da ona sama čine više od tri petine plemena.
Ta su bratstva u pomenutom predjelu pod Viranjem i oko njega bila već vrlo rano stvorila jako pleme Ljubotinj. Ovo pleme je još u 16. i početku 17. vijeka imalo toliki ugled, da su Turci iz njegove sredine postavljali "spahije", koje su smatrali starješinama nad svom Crnom Gorom. Moć plemena Ljubotinja uticala je na susjedna naselja na sjeveroistoku - Začir, Dubovu i Smokovce - tako, da su ona prišla ovome plemenu i stupila sa njim u plemensku zajednicu.
U borbama protiv Bjelica Ljubotinjani su pomogli Ceklinjanima, i kad su Bjelice protjerane sa riječkog zemljišta (u 17. vijeku), Ljubotinj je prilikom podjele otetog zemljišta dobio predio na sjeveroistoku do brda Kramolina i dalje put Skadarskog jezera. Ali u velikom predjelu Donjim Selima (koji se dijeli na tri velika sela: Njive, Čukovići i Poseljani), što rastavlja Ljubotinj od jezera, sjedjelo je tada staro stanovništvo, koje je držalo sve zemljište toga predjela. Ljubotinjanima koji su se u to vrijeme bili u svome starom sjedištu jako namnožili, ovo je zemljište bilo veoma potrebno, i zato stanu tim starosjediocima činiti mnoge pakosti i neprijatnosti, tako da ih time primoraju, da se potpuno rasele. Već oko sredine 18. vijeka Ljubotinjani su zauzeli cijelo opustjelo zemljište Donjih Sela, a u drugoj polovini toga vijeka počeli se na njemu i stalno naseljavati.
Karakteristično je, da i ovdje imamo primjer, sličan onome kod Ceklinjana, i što više još doslednije naveden, naime: što Ljubotinjani nijesu dopustili svojim novijim saplemenicima - onima iz Začira, Dubove i Smokovaca - da se naseljavaju po Donjim Selima, nego su se tamo smjele naseljavati samo porodice od pomenutih starih bratstava ljubotinjskih. Na taj način cio taj veliki predio Donjih Sela ima stanovništvo istovjeto po sastavu ili porijeklu s onim u starom sjedištu ljubotinjskom. Tako je ova naseobina ljubotinjska vezana sa svojom maticom i vrlo tijesnim krvnim vezama i time spojena sa njom u vrlo čvrstu plemensku zajednicu.
Poslije osvojenja Donjih Sela Ljubotinjanima se ukazala prilika, da svoju potrebu za zemljom zadovolje i na zapadnoj strani od svoga staroga sjedišta. Oni su tamo kupili od Ceklinjana prostrani predio između Ceklinštaka na sjeveru i Đurđeva Ždrijela na jugu, pa su po njemu podigli mnoga privremena i stalna naselja.
U naseljima starog sjedišta ljubotinjskog njegova su glavna bratstva ovako zastupljena: u Bogutima od 75 kuća dolazi 30 na Sarape, 23 na Pejakoviće i 20 na Drecune; u Prekornici od 75 domova 64 na Sarape; u Mužovicima od 65 kuća 16 na Šabane, 26 na Radomane sa Džonovima, 14 na Prlje i 8 na Vujoviće; u Vignjevićima od 44 doma 10 na Lubarde, 13 na Dapčeviće sa Kambanima i 6 na Radomane. - A u njihovoj naseobini, Donjim Selima, od 69 kuća dolazi 26 na Vujoviće, 13 na Radomane, 11 na Sarape, 11 na Lubarde i po nekolike kuće na Pejakoviće, Prlje i Drecune.
U pridruženim naseljima - Začiru, Dubovi i Smokovcima - nalazimo sasvim drukčija bratstva (samo u Začiru nekoliko doseljenih porodica od starih ljubotinjskih bratstava). Tako u Začiru (63 kuće) glavno stanovništvo čine: Kusovci (22 kuće), Kaluđerovići - Milaševići (16) i Đurovići (13); u Dubovi (43 kuće): Šoći (25) i Jovetići (14); a u Smokovcima (13 kuća) cjelokupno stanovništvo čini samo jedno bratstvo Rakčevići sa Zlotvorima.

http://www.montenegro.org.au/pleme_ljubotinj.html

[Ćipur]

Jovan Stamatović: ZAŠTO SE MALO ZNA O POGIBIJI 48 "LjUBOTINjSKIH UBOJNIKA" 1876. GODINE?

KAKO JE KRALj NIKOLA ispred crkve Svetog Đorđa u Podgorici podigao spomenik Ljubotinjanima, Dobrljanima i Građanima, koji su poginuli u borbi sa Turcima u Zagoriču i Doljanima. Jedna ulica u Zagoriču nedavno dobila ime - Ulica Ljubotinjskih junaka. I Ljubotinj i Cetinje bi trebali da trajno obilježe njihovu junačku smrt, kaže Božidar Vujović

Heroji sa vrata Podgorice

Narodi se, davno je rečeno, bilježe - u vremenu i prostoru. Zato što za sobom ostavljaju - znamenja, biljege, tragove prošlosti...
Takva je vaskolika Crna Gora - veliki biljeg prošlosti. Njena znamenja i danas s ponosom pripovijedaju o slavnim crnogorskim vremenima, o vremenima bola i ponosa. Jedan takav biljeg svakako je i spomenik 48-rici Ljubotinjana, Dobrljana i Građana ispred crkve Svetog Đorđa u Podgorici.
Prije tačno 130 godina, dalekog 28. juna 1876. godine, 43 Ljubotinjana, troica Građanina i dvojica Dobrljanina, herojski su poginula na samim vratima Podgorice u Zagoriču i Doljanima, hrabro jurišajući na Turke, priča nam, ovih dana ispred Ljubotinjsko građanske mjesne zajednice - Božidar Vujović. U borbi bez šansi, sa daleko brojnijim neprijateljem, oni su tada svjesno pošli u smrt, i za slobodu dali sve što su mogli i imali - svoje živote. Njih četrdeset osmorica. Tih dana, priča Vujović, Ljubotinj je bio zavijen u crno - nikad kao tada se u njemu nije tako rano smrkavalo. Četrdeset i tri humke, korota i crne marame na svakom koraku. Ljubotinjske rane, govorio je i kralj Nikola koji je ljubotinjskim junacima posvetio svoje čuveno "Ljubotinjsko kolo", čule su se nadaleko, a o tom dirljivom događaju pjevao je svaki guslar i svaki Crnogorac onoga doba.
Interesatno je, međutim, da se o ovoj slavnoj pogibiji ljubotinjskih junaka koja priliči samo Crnogorcima, danas vrlo malo zna.
Izuzetak su stihovi kralja Nikole u "Ljubotinjskom kolu":

- zagon će se vaš spominjati,
za Goricom u Doljane
dok junaci junakuju
i izlijeću na megdane,

kao i ulica "Ljubotinjskih junaka" u podgoričkom naselju Zagorič. O tome naš sagovornik Božidar Vujović, priča - Mjesna zajednica Ljubotinj se obratila podgoričkoj Komisiji za imenovanje ulica, trgova i naselja sa zahtjevom - da Ljubotinjski junaci u Zagoriču, upravo na mjestu njihove pogibije, dobiju jednu svoju ulicu. Komisija se ni jednog trenutka nije dvoumila i ovaj epski podvig je trajno obilježen. Mi, međutim, mislimo da bi ljubotinjski junaci trebali da imaju svoje trajno obilježje i u Ljubotinju, odnosno Cetinju, pa će se ovo pitanje nadamo se uskoro pokrenuti i u Skupštini opštine Cetinje i u Ministarstvu kulture, odnosno u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika, kaže Vujović. Mi smo takođe svjesni da će biti onih koji će reći da nije vrijeme za podizanje spomenika junacima iz 1876. godine, kaže Božidar Vujović, ali u našem kraju će im svaki mještanin reći - da su naši preci dali svoje živote za neke nove živote i da je povratak nezavisnosti i samostalnosti Crne Gore prava prilika i za povratak - svojim vrijednostima, svojim znamenjima i svojim svetinjama.

A pogibija 48 ljubotinjskih junaka je naša najveća svetinja uvjeren je Vujović. Zato joj se moramo svakodnevno vraćati. Parastosima, podizanjem spomenika, sjećanjima na njihov junački juriš i pogibiju, knjigama... Riječju - sjećanjima na priču koju o njima danas pričaju - spomenik ispred crkve Svetog Đorđa na Gorici i ulica "Ljubotinjskih junaka" u podgoričkom naselju - Zagorič....

Spomenik ispod Gorice

Kralj Nikola nikad nije zaboravio ljubotinjske junake. Ispred crkve Svetog Đorđa u Podgorici, podigao im je spomenik na kojem su isklesani stihovi, koje mnogi Ljubotinjani i danas pamte.

"Ovaj spomenik podiže njegovo visočanstvo naš uvaženi gospodar knjaz Nikola Petrović - Njegoš, Ljubotinjanima, Dobrljanima i Građanima koji pogiboše u Zagoriču 28. juna 1876. godine, i ispjeva im ove stihove januara 1892".

S poštovanjem pristupite
grobu ovih mučenika
u kom leže 48 ljubotinjskih ubojnika,

prepisujemo sa spomenika ispod Gorice.

Slijede zatim imena i prezimena ovih junaka - pop Joko Drecun, potkomandir garde, Prele Kruška, potkomandir bataljona, pop Filip Kaluđerović, pop Ilija Jovetić, Vuko Mićov Kusovac, barjaktar, Filip Stevov Drecun, Mato Perišin Jovetić, Marko Mitrov Vujović, Joko Ivašev Polinović, Petar Đurov Sjekloća, Milo Perov Džongaz, Periša Mitrov Popović, Ilija Perov Šoć, Andrija Ilijin Smokovac, Luka Perišin Šoć, Ilija Nikolin Šoć, Savo Perišin Šoć, Ilija Nikolin Drecun, Mićan Nikolin Drecun, Filip Nikolin Drecun, Lazar Milanov Šoć, Andrija Jokov Vukićević, Joko Golubov Šoć, Savo Nikolin Vukićević, Bogdan Perišin Jovetić, Ilija Ivov Vukićević, Đuro Ilijin Jovetić, Niko Andrijin Đurašević, Andrija Savov Jovetić, Mićun Petrov Đurašević, Joko Petrov Marković, Zrno Đurov Markišić, Joko Ilijin Smokovac, Prele Đurov Pejaković, Mato Nikolin Smokovac, Savo Ilijin Pejaković, Joko Markov Smokovac, Ivo Đukanov Kaluđerović, Petar Markov Smokovac, Mitar Đukanov Kaluđerović, Mićo Popov Jovetić, Marija Dragov Đurović, Ilija Gigov Duletić, Marko Kojov Kusovac, Pero Pejanov Vujović, Nikola Mitrov Popović, Ivo Jovov Šaban, Nikola Ivašev Kolinović.

Na spomeniku koji je, inače, obnovljen 1976. godine, dopisano je - "po odobrenju njegova veličanstva kralja Nikole, ovdje počivaju i kosti popa Maša Kusovca, poginulog na Fundini 1876. godine."

U Crnoj Gori je otkad je svijeta i vijeka, spomenik je bio i ostao - svetinja.
Svetinja koju i neprijatelji poštuju. Ostalo je međutim da se priča da je u Drugom svjetskom ratu samo jedan spomenik u Crnoj Gori "strijeljan". Uradili su to Talijani u Budvi, na početku rata. Naime, ogorčeni zbog poraza koji su pretrpjeli od partizana na Brajićima u julskim danima 1941. godine, odlučili su da im se "osvete" tako što će strijeljati bistu Stjepana Mitrovog Ljubiše. Postrojili su streljački vod, komandovali "nišani i pali" i bista je pala.

Baš kao Njemci što su strijeljali spomenik Lavu Tolstoju na Jasnoj poljani ...

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...07-02&id=94236

[Ćipur]

OBNOVLjEN SPOMENIK "LjUBOTINjSKI UBOJNICI 1876."

Herojska smrt na vratima Podgorice

Narodi se, neko je lijepo to rekao, bilježe i u vremenu i u prostoru. Baš zato oni za sobom ostavljaju razna znamenja, biljege, spomenike i brojne tragove prošlosti... Takva je danas vaskolika Crna Gora - veliki biljeg slavne prošlosti. Jer, njena znamenja vječno pripovijedaju o našim slavnim vremenima, o borbi za slobodu, brojnim primjerima bola i ponosa. U Crnoj Gori, od kad je svijeta i vijeka, spomenik je - svetinja, kojoj su se i neprijatelji klanjali i poštovali.

Ostalo je zapisano, da je, u Drugom svjetskom ratu, neprijatelj ipak jednom digao ruku na spomenik i "strijeljao ga". Uradili su to Italijani u Budvi, na samom početku rata. Ogorčeni zbog poraza, koji su im nanijeli partizani na Brajićima, u julu 1941, odlučili su da im se "osvete", tako što će strijeljati bistu znamenitog Stjepana Mitrovog Ljubiše!

Jedan od biljega naše slavne istorije, svakako je i spomenik 48- rici Ljubotinjana, Dobrljana i Građana, ispred crkve Svetog Đorđa u Podgorici, o kojem smo pisali prije dvije godine i pritom apelovali na nadležne da ga restauriraju, obnove ogradu oko njega i tako ga spasu od "zuba vremena". I - naš apel je urodio plodom.

Ovih dana, Muzeji i galerije Podgorice izvršili su restauraciju spomenika, a SUBNOR našeg grada opravku i farbanje ograde oko njega. Bila je to, istovremeno, i dobra prilika da se, u razgovoru sa Borom Banovićem i Slobodanom Simovićem, članovima Predsjedništva SUBNOR- a Crne Gore i čelnim ljudima SUBNOR- a Podgorice, odnosno Komisije za brigu o spomeničkom fondu iz NOR- a, podsjetimo na podvig 48-rice "ljubotinjskih

- Prije 132 godine, dalekog 28. juna 1876. godine, 43 Ljubotinjanina, trojica Građana i dvojica Dobrljana, herojski su poginuli na samim vratima Podgorice, u Zagoriču i Doljanima, hrabro jurišajući na Turke, pričaju nam Banović i Simović.
- U toj bici, koja je zadivila Crnu Goru, borbu bez šansi, protiv daleko brojnijeg neprijatelja, oni su svjesno pošli u smrt i za slobodu dali sve što su imali, čak i svoje živote. Ljubotinj je bio zavijen u crno. Nikad kao tih dana u njemu se nije tako rano smrkavalo. Četrdeset i tri humke, korota i crne marame. Ljubotinjske rane su se čule nadaleko, govorio je i kralj Nikola, koji je ovim junacima posvetio svoje "Ljubotinjsko kolo". Istovremeno, o ovom dirljivom događaju je pjevao svaki crnogorski guslar...

Interesantno je, međutim, da se o ovoj slavnoj pogibiji godinama malo znalo. Izuzetak su stihovi kralja Nikole:

Zagon će se vaš spominjat
za Goricom u Doljane
dok junaci junakuju
i izlijeću na megdane,

odnosno Ulica "Ljubotinjskih junaka", u podgoričkom naselju Zagorič, na samom poprištu čuvene Ljubotinjske bitke.

Po riječima Božidara Vujovića, iz MZ Ljubotinj, mještani ovog ponositog sela su se obratili podgoričkoj Komisiji za imenovanje ulica, trgova i naselja, sa zahtjevom da ljubotinjski junaci u Zagoriču, upravo na vratima Podgorice i na mjestu njihove pogibije, dobiju svoju ulicu. Komisija se ni jednog trenutka nije dvoumila i ovaj epski podvig je trajno obilježen, na zadovoljstvo svih iz ove mjesne zajednice.

Ljubotinjski junaci imaju, istovremeno, i svoje trajno mjesto u srcu svakog čestitog Crnogorca, prije svega onih koji stupe ispred njihovog spomenika, ispred crkve Svegog Đorđa, koji od skoro blista nekim novim sjajem. Doduše, možda bi se među njegovim posjetiocima, naročito onim mlađim, mogli naći i oni koji će se upitati - zar je vrijeme za podizanje spomenika iz daleke 1876? Njima bi trebalo odgovoriti onako kako odgovaraju Simović i Banović - treba voditi stalnu brigu o svim spomenicima iz naše bogate i slavne istorije, stalno podsjećati generacije kako su naši preci svoje živote dali za Crnu Goru. A najbolji put za to je povratak svojim vrijednostima, znamenjima, svojim svetinjama i spomenicima. I pogibija 48 ljubotinjskim junaka, na vratima Podgorice, jedna je od velikih crnogorskih svetinja, kojoj se treba svakodnevno vraćati...

Poruke iz "Ljubotinjskog kola"

Kralj Nikola nikad nije zaboravio ljubotinjske junake. To najbolje govori spomenik ispod Gorice, na kome su uklesani kraljevi stihovi, koje mnogi Ljubotinjani, i dan danas, znaju napamet...

"Ovaj spomenik podiže njegovo visočanstvo, naš uvaženi gospodar knjaz Nikola Petrović - Njegoš, Ljubotinjanima, Dobrljanima i Građanima, koji pogiboše u Zagoriču, 28. juna 1876. godine, i ispjeva im ove stihove januara 1892. godine:

S poštovanjem pristupite
grobu ovih mučenika
u kom leže
48 ljubotinjskih ubojnika".

Slijede zatim imena i prezimena ovih junaka:
pop Joko Drecun, podkomandir garde, Prele Kruška, potkomandir bataljona, pop Filip Kaluđerović, pop Ilja Jovetić, Vuko Mićov Kusovac, barjaktar, Filip Stevov Drecun, Mato Perišin Jovetić, Marko Mitrov Vujović, Joko Ivašev Kolinović, Petar Đurov Sjekloća, Milo Perov Đongaz, Periša Mitrov Popović, Ilija Perov Šoć, Andrija Ilijin Smokovac, Luka Perišin Šoć, Ilija Nikolin Šoć, Savo Perišin Šoć, Ilija Nikolin Drecun, Mićan Nikolin Drecun, Filip Nikolin Drecun, Lazar Milanov Šoć, Andrija Jokov Vukićević, Joko Golubov Šoć, Savo Nikolin Vukićević, Bogdan Perišin Jovetić, Ilija Ivov Vukićević, Đuro Ilijin Jovetić, Niko Andrijin Đurašević, Andrija Savov Jovetić, Mićun Petrov Đurašević, Joko Petrov Marković, Zrno Đurov Markišić, Joko Ilijin Smokovac, Prele Đurov Pejaković, Mato Nikolin Smokovac, Savo Ilijin Pejaković, Joko Markov Smokovac, Ivo Đukanov Kaluđerović, Petar Markov Smokovac, Mitar Đukanov Kaluđerović, Mićo Popov Jovetić, Marko Dragov Đurović, Ilija Gigov Duletić, Marko Kojov Kusovac, Pero Pejanov Vujović, Nikola Mitrov Popović, Ivo Jovov Šaban i Nikola Ivašev Kolinović.

Na spomeniku, koji je obnovljen i 1976, dopisano je:
"Po odobrenju njegovog veličanstva kralja Nikole,
ovdje počivaju i kosti popa Maša Kusovca, poginulog na Fundini, 1876. godine".

J. Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...0-12&id=150832

[Ćipur]

15. oktobra 1812.

Skadarski Mustaj paša, uz pomoć arbanaških Turaka i nekoliko francuskih oficira, napao je Ljubotinj. Namjeravao je da prodre do Cetinja kako bi slomio ratobornu Crnu Goru. U štabu turskog vojskovođe bilo je i 5 francuskih oficira, koji su smatrali, za razliku od Mustaj paše, da bi u cilju pokoravanja Crne Gore, trebalo prvo pokorit Brđane, pa onda Crnogorce. Odlučivši se za sopstveni plan, paša je pretrpio poraz koji su mu nanijeli Ljubotinjani potpomognuti od Vladike Petra I sa 800 Katunjana i 300 Ceklinjana i Riječana. U tim borbama teško je ranjen vladika Petar I, ali su Crnogorci i ovaj put imali pobjedu i zarobili trojicu francuskih oficira.