Papa Aleksandar III ne priznaje barsku nadbiskupiju (29. XII 1167.; 3. I 1168.)

[Ćipur]

Papa Aleksandar III ne priznaje barsku nadbiskupiju (29. decembar 1167.; 3. januar 1168.)

Iz knjige :arrow: Dr Radoslav Rotković: Kraljevina Vojislavljevića

Izvorni tekst je markiran. Komentari su Dr Radoslava Rotkovića.

[Ćipur]

Intervju „Pobjede“: DR RADOSLAV ROTKOVIĆ

Opozicija sada ne ruši vlast nego sebe

Mi smo i prije referenduma obezbijedili plac za kuću. Na referendumu smo obezbijedili pravo da na tom placu zidamo kuću. I ta se kuća zida dobro, po mišljenju Evrope, a loše po mišljenju onijeh koji su se borili protivu toga da se ona uopšte gradi, pa tvrde da su ovi koji su se izborili za tu gradnju, i koji je grade – kočničari njene gradnje...




Dr Radoslav Rotković završio je studij slavistike u Zagrebu, zatim Fakultet političkih nauka u Beogradu, a doktorsku disertaciju odbranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1979. godine. Svoj radni vijek započeo je u novembru 1953. godine u „Pobjedi". Književnik, istoričar, lingvista, političar, u svakoj oblasti sa visokim rejtingom, ima što da kaže o crnogorskim putevima kroz vrijeme. I o njenim savremenim dilemama...

Pobjeda:
Bili ste jedan od najpredanijih boraca za obnovu crnogorske nezavisnosti. Je li Vaš san ostvaren 2006. godine ili ima još toga da se „dorađuje"?
Rotković: Ja sam imao čast da budem u onome Savjetu od 50 članova za obnovu crnogorske države, jer gospodin Lukovac nije htio da me preskoči. Ja sam se tada ljutio zašto mi ne koristimo sve argumente koje imamo, a prije svega to da nas je Evropa 1991. molila da budemo suvereni, i da je Skupština Crne Gore oktobra 1991. usvojila rezoluciju da u slučaju raspada Jugoslavije Crna Gora obnovi svoju državnost! Tada je aktuelni pred$ednik Bulatović izrekao istorijske riječi: „Ako je mjerilo svega što se radi u Crnoj Gori aposolutna poslušnost prema Beogradu, onda Crnoj Gori ne treba Skupština, ni Vlada, ni izbori, pa ni političke stranke". Nakon toga je Bulatović i potpisao Haški dokumenat o našem suverenitetu, koji je činio suvišnim referendum. Ali s time se nije složio jedino Milošević, i Evropa je poklekla pred njim, da bi mu poslije sudila za ono za što je sama bila kriva. Da je tada pre$ečen Gordijev čvor, ne bi bilo bratoubilačkog rata. Uostalom, i u Ustavu iz 1992. jasno je stajalo da je Crna Gora suverena u svemu sem u onome što sama odluči da prenese na federaciju. Nije federacija stvorila republike, nego su se dva republička rukovodstva dogovorila da stvore federaciju. Ali mene nikad niko ne sluša.
Zato kada su se zaređali oni mitinzi, mene nije bilo na tribinama ni u Novome ni u Podgorici, jer nije bilo ni ostalijeh „separatista" (Jevrema Brkovića, Voja Nikčevića i dr.). I ja sam vidio da je to jedna mjera opreza. Pa pošto nemamo druge države osim ove, i nju treba braniti kakva god bila, a raditi iznutra da bude bolje. Ja sam smislio ovu odbranu države.

POBJEDA:
Šta je bila osnovna strategija?
Prvo, rekao sam da je Evropa protivu nas, pa nam nameće potrebu većine od preko 10 odsto. Zato mora da se postupa oprezno. Pa je i za široke narodne mase i za Evropu potrebnije da se na tribinama pojave i oni koji su se nekada borili protiv obnove naše državnosti, nego da tamo stojimo mi, za koje se zna što mislimo.
Drugo, mi se nijesmo mogli pojaviti na tribinama ni iz tehničkijeh razloga, jer mi smo ugrađeni u temelje ove obnovljene države. Zato su se oni na tribinama i o$ećali onako sigurno, jer su znali da smo mi dolje i da nećemo vrdati, kao neki bivši naši, koji bi izvrnuli tribinu kao prase korito.
Obnova državnosti je stvarno ostvarenje mojega sna. Ali san nije obuhvatao samo taj čin i vatromet, nego i sve ono što treba da slijedi. A to što treba da slijedi, takođe, nije neki čin nego stalno činjenje. Mi smo i prije referenduma obezbijedili plac za kuću, jer je naša policija dobila zadatak i mogućnost da čuva naše granice. Kad smo, dakle, preuzeli brigu o graničnom kamenju, onda smo, redom, na referendumu obezbijedili pravo da na tome placu zidamo kuću. I ta se kuća zida dobro, po mišljenju Evrope, a loše po mišljenju onijeh koji su se borili protivu toga da se ona uopšte zida. I sada tamo-oni tvrde da su ovi koji su se izborili za tu gradnju, i koji je grade - kočničari njene gradnje! Naravno, to je pravo opozicije, da priča što hoće, ali ona na ovaj način ne ruši vlast nego sebe. A to nije dobro ni za vlast ni za opoziciju. Za vlast - jer nema ozbiljnoga kontrolora a, za opoziciju - jer se bavi samogašenjem, što pokazuju i bojkoti izbora.

POBJEDA:
Aktivno ste se bavili i politikom. Od Liberalnog saveza, preko Građanske partije, do evo sada Socijaldemokratske partije. Bilo je i ostavki, isključenja, razilaženja sa partijskim kolegama. Kako iz današnje vizure gledate na sve to?
Ja sam smatrao da sam dužan da se borim za istinu, a politika se ne smije prepustiti samo političarima, kao ni ratovi generalima. I meni to nije predstavljalo nikakav napor, jer sam isto pisao u knjigama i pričao na tribinama. Kad je rukovodstvo moje prve partije iznevjerilo program partije, ja sam ga napustio i osnovao Građansku partiju, s tim što sam smatrao da se partija ne može voditi iz Herceg Novoga a da ja iz Podgorice ne mogu u Herceg Novome da sjedim za kompjuterom i pišem knjige. Tako smo se dogovorili da vodim partiju samo dvije godine. Pa i tada samo formalno, tako da se ja nijesam slagao sa mnogim odlukama rukovodstva. Kada sam se ja povukao, nekako je i partija iščezla. I onda sam odlučio da se pridružim onijema koji su zajedno sa nama na Cetinju, za vrijeme rata, pred šmajserima specijalaca, pjevali: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti mi Dubrovniče", a to su Socijaldemokrati. Njih kritikuju da su uz vlast a ja mislim da su oni uz Crnu Goru, onoliko koliko je to moguće. Jer ako se glavom udara u zid, neće to zidu ništa naškoditi.
Mislim da je u mojoj političkoj aktivnosti najuticajnije bilo to što sam pet godina bio poslanik Liberalnog saveza. Jednom sam sa govornice saopštio da imamo informacije da Miloševićevi eksperti na Avali pišu novi ustav. Po reakcijama iz klupa DPS-a vidio sam da su i oni Crnogorci, jer su naivno vjerovali da to nije moguće, da se tamo radi zajednički ustav, bez njih. Tako smo, naivnošću, izgubili i državu 1918, i ginuli na Mojkovcu, bez vojne potrebe... Nije prošlo mnogo vremena, došao je u Liberalni savez neko iz kabioneta pred$ednika Bulatovića i tražio dežurnoga. Bio je to Savo Jablan. Pitao je: ,,Možemo li nešto nasamo?“ Uzeli su ključ od Slavkove kancelarije i tamo se zaključali. Ovaj emisar je doslovno rekao: „Predsjednik je u Beogradu dobio na čitanje novi ustav i bilo je grdnoga riječanja", to su njegove riječi, ,,između Bulatovića i Miloševića. Ustav ukida republike a promoviše regione, po uzoru na banovine kralja Aleksandra. Vojvodina bi bila jedan region, Kosovo takođe, ali Metohija bi bila pripojena Vasojevićima, Sandžak bi bio objedinjen, Boka bi bila poseban region“. Dakle, Bulatović je tada tražio našu podršku, a mi mu je nijesmo dali iz moralnih razloga, jer nijesmo šćeli da se vežemo za ono što je već bio uradio, poslavši Teritorijalnu odbranu, kojom je on komandovao, na Dubrovnik.To je bio moralni čin sa naše strane, ali sa praktičnoga stanovišta možda pogrešan. Jer to pokazuje da on nije bio iskreno uz Miloševića.
Vidite, ni sa distance nije uvijek lako ocijeniti što bi imalo kakve posljedice. Jer kad je nakon ovoga Bulatović ušao u Skupštinu da drži ekspoze, mi smo, po nalogu Slavka Perovića, napustili salu.
Na osnovu ove informacije Harun Hadžić je u Skupštini Crne Gore jasno kazao da je on za saradnju sa Srbijom, jer mu ona garantuje ujedinjeni Sandžak, a Rajo Kontić je u ime Savezne vlade donio neki plan regionalizacije Jugoslavije, i tako pomenuti ustav nikad nije došao u Skupštinu. Crnogorac hoće da prvači. Nije važno u čemu.

POBJEDA:
Svjedok ste da su mnogi ljudi promijenili mišljenja. Neki su se izjašnjavali kao Srbi, a sad su Crnogorci i obrnuto. Kako vi to objašnjavate?
Ja mislim da je dobro da ljudi uopšte misle, pa ako misle, dako smisle i nešto pametno. U knjizi „Ko je ko u Crnoj Gori", 1993. izjasnili su se kao Crnogorci svi oni koji su kasnije djelovali kao Miloševićevi i Šešeljevi poslušnici. Neki od njih sada se izjašnjavaju kao Crnogorci. Jedan od političkih lidera, zagovornika crnogorske samostalnosti, prenio je 28.000 glasova koje mu je narod dao za suverenu Crnu Goru na žiro račun Federacije. Mi smo, kao Građanska stranka, vjerna liberalnim načelima, uspjeli da na izborima smanjimo taj njihov broj od šest poslanika na tri. Time je i počeo njihov pad.
A upravo kada su oni prelili te crnogorske glasove na velikosrpsku stranu, ta je anticrnogorska opozicija kontrolisala 10 opština.

POBJEDA:
To nijesu bili samo pojedinačni slučajevi.
Da, baš u to vrijeme je bio i popis stanovništva, koji je pokazao da je za samo 12 godina, od 1991. do 2003. nestalo 112.860 Crnogoraca. Naravno, dio toga je tačan, jer su mnogi doseljenici iz srpskih krajeva, u tim opštinama, dobili mogućnost da iskažu ono što jesu. I to je jedini dio Miloševićevoga plana koji mu je uspio. Ali veći dio popisa je falsifikovan, jer je građanima objašnjeno da ne moraju da se izjašnjavaju o vjeri, jeziku i narodnosti, pa su te rubrike ostajale prazne, a popisivač ih je popunjavao sam, čim je ušao u kola.
Evo, u Herceg Novom nije došlo do političke nego do etničke promjene. Mi sada imamo onoliko birača koliko smo prije imali stanovnika. Došljaci su olako, ali i za pare, dobijali lične karte. I to je ta prevaga nad staro$ediocima koja čini da ovaj grad stagnira.

[Ćipur]

POBJEDA:
U Herceg Novom se sada izgledaa nešto mijenja. Odsvirana je i crnogorska himna u opštinskom parlamentu. Imate li komentar na to ?

Još 1865. opština Herceg-Novi usvojila je grb i u arhivskom dokumentu stoji da je na sat-kuli crveni barjak sa bijelim krstom! A što je to nego crnogorski krstaš - barjak. Taj se barjak mogao vijoriti od 1865. do 1914. a sada ne može. Takav se barjak viorio 1858. i u Sutorini. Špira Lučića, kneza Sutorine, izabrao je narod, ali ga je potvrdio knjaz Danilo..
Ja nijesam bio na ovoj oktobarskoj svečanosti, zato što do sada nije bilo himne, a nije mi niko rekao da će se svirati himna. Dakle, ova novska vlast se polako privikava da živi u Crnoj Gori. Inače, ja sam neđe ranije, kao odbornik, dobio materijal o saobraćaju u prethodnoj godini i u tome papiru je doslovno stajalo ovo: ,,U toku protekle godine poboljšan je autobuski saobraćaj sa Crnom Gorom". Dakle, ovđe još nije stigla vijest o sarajevskom atentatu.

POBJEDA:
Uvijek ste isticali da su činjenice a ne mitovi osnov za svako racionalno prosuđivanje. Sa tim geslom ste duboko uronili u istoriju ovih krajeva i našli da su neki drugi istoriografi mnogo toga krili, brisali ili pogrešno interpretirali. U najkraćem, o čemu je zapravo riječ?

Nema tu ničega neobičnoga. Cijeli svijet je ćorav. Koliko ste puta čuli da se piše i zbori o turskom polumjesecu! A toga polumjeseca nije nikada bilo. Jer ono što stoji u turskome grbu i zastavi nije polovina Mjeseca nego njegova četvrt, odnosno ono što narod zove „mjesečev srp". Pa ipak, i Italijani kažu da je to „mezzaluna", a Englezi da je to „halfmoon".
Plačući nad porazom srpske braće na Kosovu mi smo zaboravili svoje pobjede. Umjesto svojih stvarnih junaka slavili smo izmišljenoga Miloša Obilića, o kojemu niko u Srbiji za četrdeset godina poslije boja nije znao ništa.
Kada smo krenuli da, o svome trošku, zavirujemo u arhive, lako smo ustanovili da smo u 11. i 12. vijeku imali međunarodno priznatu Kraljevinu Vojislavljevića (1077), dakle 140 godina prije nego je papa Honorije III poslao krunu Nemanjinome sinu Stefanu (1217), koji je zato i postao Prvovenčani, prvi srpski krunom ovjenčani kralj! Da je Mihailo Vojislavljević bio Srbin, zar ne bi on bio taj Prvovenčani? Ali to ne piše čak ni u kalendaru Kola srpskih sestara između dva rata! A upravo je to bilo sporno. Jer, ako se dokaže ono što je pisao još Domentijan, Savin učenik i biograf, da je „Dioklitija bila veliko kraljevstvo otprva", dakle, prije Nemanjića, onda otpada priča da je Crna Gora nastala iz raspada Dušanovoga srpsko - grčkoga carstva, i da bi bilo logično da se njemu vrati! A oni koji ne traže „ništa novo nego Carstvo Dušanovo", ne znaju da u tome carstvu nije bilo Beograda, ali je bilo pola Grčke, do Peloponeza! No da išta znaju ne bi ni pjevali takve pjesme.
Mi smo bili proglašavani „amaterima" i „separatistima" samo zato što smo otkrivali činjenice! I kad sam ja objavio knjigu dokumenata o toj Kraljevini Vojislavljevića, našoj prvoj državi, na koju se sada poziva i ova vlast, niko mi od ove vlasti nije poslao ni čestitku e-mailom, tako da niko ne vidi. Ni za jednu od mojih knjiga od 1995. do danas ja nijesam dobio honorar, jer smo sve pare skupljali da platimo štampu!
Sada je lako pričati o našoj hiljadugodišnjoj državi. Ali prije deset godina niko od onijeh koji se sada time diče nije znao za nju!

POBJEDA:
U nekoliko knjiga dali ste i genezu crnogorske državnosti. Dokle u prošlost sežu vaše spoznaje o tome?

Priča se kako je Petar I počeo da stvara natplemensku vlast. A G. Stanojević je objavio knjigu o prvom dijelu vladavine Petra I pod naslovom Crna Gora pred stvaranje države (1962). A zar sam Petar I nije imao državu i zar on nije bio ta natplemenska vlast? Zar vladika Danilo nije imao državu i bio natplemenska vlast? Je li vladika Danilo pitao plemena: ko će na Carev laz? Ili: Hoćemo li se opirati Turcima? Pa ako oni kažu:,,Hoćemo", da se kupi vojska, a ako kažu: „Pušti, đavola, to je sila, neka ide kuda hoće!", da se ne pruža otpor?
Je li Stefanica Crnojević pitao plemena da li da na Vranjini potpiše međudržavni ugovor sa Venecijom 1455, ili je pozvao plemena samo da potvrde ono što je on napisao? Zar nije u početku 12. vijeka Opšti zbor odbio Bodinovoga nasljednika Đorđa, zato što je njegova majka Jakvinta činila zločine, i izabrao sina Bodinovoga brata za kralja! Kako može da postoji vladar, sa vojskom, a da nema državu, to jest teritoriju sa granicama, i vlašću unutar tih granica?
Kraljevina Vojislavljevića iz 11. i 12. vijeka bila je priznata kao država od moćnoga pape Grgura VII, istoga onoga koji jer Karla IV prinudio da dođe u Kanosu da mu se pokloni. Ostaje još samo da naši istoričari priznaju našu državu!
Onda vele da smo mi neka nacija sa greškom, kao da postoje nacije bez greške. Jesu li Srbi, Hrvati i Slovenci zaključili na Krfu 1917. da uđu u zajedničku Kraljevinu SHS kao „troimeni narod"? Znači li to da oni ni 1917. godine nijesu znali ko su i što su?
Zar nije Skerlić pisao 1911. da su Srbi i Hrvati jedan narod, a da će uskoro postati jedinstveni narod? I da je ono što je srpsko u isto vrijeme i hrvatsko i obrnuto? Da li ovo neko danas uzima kao „grešku“ tih nacija, naime, da oni nijesu znali ko su i što su?
Kad je Josef Holeček došao na Cetinje, poslije hercegovačkog ustanka (1875), a pred rat (1876), čudio se kako to Crnogorci pričaju kao da su i Srbi i Crnogorci. Pa ih je lijepo pitao: što je to? I oni mu još ljepše odgovorili: ,,Mi smo Srbi po vjeri a Crnogorci po narodnosti". Kako se može zamisliti da se u jednoj državi koja traje hiljadu godina ne formira narod koji gradi i brani tu državu?

POBJEDA:
Vaša knjiga „Velika zavjera protiv Crne Gore" bavi se dramatičnim istorijskim trenucima s početka prošlog vijeka kada je crnogorska nezavisnost „ugašena". Ko su glavni akteri te priče?

Naše mane izviru iz naših istorijski uslovljenih i razvijenih vrlina. Taj agonizam, nadgornjavanje, prvačenje, važničenje, medaljarstvo – sve je to posljedica „borbe neprestane". Od junaštva u boju zavisio je čovjekov ugled u društvu. Ako se pokazao kao kukavica, prikačili bi mu žensku pregaču. On nije mogao da se oženi iz bolje kuće. Nije mogao ni da kupi žito i so na poček, da plati kada proda ovce. I ta vrlina je stvorila manu: da se svi borimo za prvi red, čak i u bioskupu! Crnogorac hoće da bude prvi, a nije važno đe i protiv koga. Eto, Đilas je imao partijsku knjižicu broj 4. I njemu je to bilo malo, pa je prešao u suprotni tabor, i tamo dobio knjižicu br. 1. Kao rimski Koriolan, kojega su Rimljani cijenili, ali ne onoliko koliko je on mislio, pa je pošao kod protivnika Rima i među njima bio vođa. Ali – Koriolan je imao majku, koja je pošla da ga izbruči – kako može da izda svoj narod? Naše su majke, srećom ali i nažalost, previše bolećive. Pa misle da se sve dobro što sin radi.
U takvim uslovima i nakon toliko vjekova, lako je bilo ubijediti neke Crnogorce da mi nijesmo Crnogorci nego Srbi, ali – najbolji Srbi!

[Ćipur]

Jezik


POBJEDA:
Nakon obnove državnosti ostala su neka „otvorena“ pitanja. Na primjer – crnogorski jezik. Koliko je još vremena potrebno da se on standardizuje i, osim ustavnog, dobije i ostalu potrebnu logistiku za opštu upotrebu?

O pitanju jezika vodili smo rasprave decenijama. Ja sam jednom samo zamjerio, u reviji «Ovdje» (1971) što se u novosadskom dogovoru o jeziku razgovaralo i o nama, bez nas, i upozorio da je ozvaničenje varijanata, srpske i hrvatske, otvorilo vrata za druge varijante. Tada se službeno smatralo da mi Crnogorci ne postojimo, pa da nema ni mogućnosti da neko ko ne postoji – odlučuje o svome jeziku! I morao sam da napustim Redakciju revije u čijem sam osnivanju učestvovao. Danas, nakon 38 godina, protiv nas stoje iste te snage.
Da bi zaustavili nešto što je neminovno, jer svi narodi svijeta imaju pravo da svoj jezik nazovu svojim imenom i da ga prilagode narodnome govoru i onoj literaturi koja je nastala na tome govoru – jeziku. Te snage se ne služe naučnom argumentacijom, jer ta je argumentacija na našoj strani, nego izmišljaju (to je najblaži termin koji mi je pao na um): da je taj novi pravopis vraćanje na neko staro vrijeme, diktat separatista, iako je taj pravopis prihvatio i ozvaničio sve ono što je postojalo i u dosadašnjem Pravopisu srpsko-hrvatskoga jezika iz 1960. godine.
Novo je samo sloboda: da se taj vještački jezik može prilagoditi jeziku naših najboljih pisaca iz 19. vijeka, Petru I, Petru II, Ljubiši, kao što su Italijani otišli mnogo dalje u istoriju, do Dantea i Petrarke. Da se ostvari do kraja Vukovo (i predvukovsko) načelo da se piše kako se govori. I da se omogući da možemo izraziti svoje glasove slovima koji nijesu unesena u Vukovu azbuku.
Bećković je za „Ćeraćemo se još“ dobio Njegoševu nagradu, iako je, kako tamo-oni vele, „ispravno“ tjerati a ne ćerati. Đe mi to živimo?
Dakle, novi pravopis nije zamišljen u smislu restrikcija nego u smislu širenja sloboda! To je, tranzicioni pravopis, koji treba da omogući narodu da sam bira. A što će pobijediti, to će odlučiti narod.


Crkva


POBJEDA:
Drugo otvoreno pitanje je crkva. Konflikt kanona i osnovnog prava građanina da bira svoju religiju u priličnoj mjeri frustrirajuće djeluje. Ko tu može pomoći?
Crkva je jedan od konstituenata države. Naši crkveni poglavari stoljećima su bili šefovi države. Još u srednjemu vijeku usvojeno je pravilo: cuius regio, eius religio. Na toj osnovi su i Nemanjići osamostalili svoju pravoslavnu crkvu, nekanonski, jer se s time nije složila Ohridska patrijaršija, pod kojom je ta crkva bila, ali u interesu države.
Da se Pravoslavna crkva u Crnoj Gori osamostalila, ne zato što je to neko htio, nego zato što su to nalagale istorijske okolnosti, vidi se iz niza činjenica počevši još od 1604. godine, kada je vladika Ruvim sa krstom u lijevoj i mačem u desnoj ruci poveo borbu protiv Turaka u Lješkopolju, a u Srbiji je tada sultan birao patrijarha. Ili kad je vladika Danilo rekao srpskome patrijarhu na Viru 1726, koji je došao sa velikom turskom pratnjom sa 25 konja, da je ovaj narod siromašan, da ne može da finansira dvije crkve i da nema „furaža" za toliko konja. Patrijarh se naljutio i otišao u Sarajevo.
Kako je onda moguće pravdati nasilno ukidanje te autokefalne Crnogorske crkve, i to u vrijeme okupacije, juna 1920, kada su u Crnoj Gori bile srpske, francuske, engleske i italijanske trupe, a nije bilo nikakve crnogorske vlasti?
Zar nije, s istim „pravom", mogla i Austrija u Srbiji da ukine Srpsku patrijaršiju? Februara 1945. ukinuti su svi zakoni i dekreti bivše Jugoslavije, pa samim tim i dekret regenta Aleksandra o ukidanju CPC. No tada se mislilo da religija više nikada neće igrati važnu ulogu u društvu. Osim toga Crna Gora je od 1945. do danas pod pritiskom velikosrpskih elemenata i njihovih pretenzija.
Taj pritisak i danas traje, preko velikosrpskih stranaka i Srpske pravoslavne crkve, koja nezakonito koristi 650 crkava i manastira koje je gradila Crna Gora, a koje godišnje pohodi milion hodočasnika! Oni na ćivote sv. Petra Cetinjskog i sv. Vasilija Ostroškog ostavljaju pare, milione eura godišnje! To je najveća, vidljiva pljačka u istoriji Crne Gore! Ali, da se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi vrate te crkve i manastiri, digla bi se graja. Srbija bi ponovo prekinula diplomatske odnose sa Crnom Gorom. Antivladine organizacije bi zvale u pomoć Evropu, protiv terorizma nad jednom crkvom u Crnoj Gori, iako je ona nezakonita i po Ustavu Srpske pravoslavne crkve, jer u tome Ustavu nema mitropolija! Eto đe mi živimo!


Slučajno otkriće


POBJEDA:
Tražili ste pored ostalog i odgovor na pitanje odakle su došli Crnogorci.

Mi, zapravo, nijesmo tražili tu pradomovinu nego smo je našli. Maltene ona je našla nas. Proučavajući slavističku građu na raznim jezicima, našli smo nekoliko Trautmanovih knjiga, objavljenih od 1939. do 1950, u kojijema je on, iz arhivske građe, povadio slovenske toponime na teritoriji između Odre i Labe. To je taj naučni pozitivizam. Nema ideologije nego se traže činjenice! Dakle, jedan njemački slavista, Rajnhold Trautman (1863-1951) ispisujući podatke iz arhiva, našao je pradomovinu Crnogoraca a mi smo pronašli Trautmana. Naravno, poslije njegove smrti (1951) na istome materijalu radili su i drugi, a naročito Čehinja Hana Skalova koja je našla 12.000 slovenskih toponima u Njemačkoj i sve ih unijela u 32 mape. A ovu knjižicu, koju niko ne pominje u literaturi, našli smo slučajno, gledajući knjigu po knjigu, u amsterdamskom Slavističkom seminaru. A da mi se ćerka nije udala za Holanđanina, ja ne bih našao tu knjižicu! Đe je tu država da pomogne proučavanje svoje istorije? Evo, sada mi, dvije godine uzastopce, komisija Ministarstva kulture ne da ni euro za knjigu o Balšićima, treću u višetomnoj ilustrovanoj istoriji crnogorskoga naroda. Pa kad Balšići ne trebaju Crnoj Gori, ne trebaju ni meni! Zato se više ne bavim istorijom, sem preko romana. Đe ja to živim?

Krađa istorije

POBJEDA:
Svojevremeno ste Ustavnom sudu Jugoslavije tužili neke izdavačke kuće zato što su Njegoša, Miljanova i Ljubišu uvrstile među srpske književnike. Kakav je bio epilog tog procesa?
Znate zašto sam ja to učinio? U „Politici" je objavljen oglas za ediciju Srpska književnost u sto knjiga i tamo su navedene Ljubišine Pripovijesti crnogorske i primorske kao „Pripovetke"! Naravno, tamo je uvršten i Njegoš. I ja sam onda mislio: kako to da je i u nas, kao i u Engleskoj, strogo kažnjivo da se nekome ukrade kišobran, ali za razliku od njih (jer njima niko ne krade Šekspira), u nas se može nekažnjeno ukrasti cijela istorija, cijela kultura. Što onda ostaje od naroda ako mu se izvadi sve što ga čini, i srce, i pluća i želudac? Ostaje prazan, kao punjena tica, u koju se stavi slama umjesto mesa. Naravno, ja nijesam pretpostavljao da će se o tome voditi javna rasprava. I da će me pozvati na tu zatvorenu sjednicu, jer to su delikatna pitanja i ja sam uvijek bio protiv ulične rasprave o nečemu što je delikatno. A na pitanje: što je s time bilo, odgovor je: ništa. Jedino je sudija Srzentić zastupao tezu da nije red da se vrši krađa i prekrađa pisaca, dok je Blažo, kao pred$ednik Ustavnog suda, videći da od toga neće biti ništa, rekao: ,,Ako oni (Srbi) misle da je i njihov, neka im bude". I zaista, pojavile su se Ljubišine „Pripovetke", sa tim naslovom na koricama, ali u knjizi, poslije ekavskoga predgovora Đuze Radovića, stoji naslov: Pripovijesti! Naravno, tamo je uvršten i Njegoš, ali i on i Ljubiša sa rječnicima koji nama nijesu potrebni. A krađa kišobrana strogo je kažnjiva.



Goran Popović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-07&id=174163