POGIBIJA 48 "LjUBOTINjSKIH UBOJNIKA" 1876. GODINE

[Ćipur]

J. Stamatović: ZAŠTO SE MALO ZNA O POGIBIJI 48 "LjUBOTINjSKIH UBOJNIKA" 1876. GODINE?



KAKO JE KRALj NIKOLA ispred crkve Svetog Đorđa u Podgorici podigao spomenik Ljubotinjanima, Dobrljanima i Građanima, koji su poginuli u borbi sa Turcima u Zagoriču i Doljanima. Jedna ulica u Zagoriču nedavno dobila ime - Ulica Ljubotinjskih junaka. I Ljubotinj i Cetinje bi trebali da trajno obilježe njihovu junačku smrt, kaže Božidar Vujović


Heroji sa vrata Podgorice


Narodi se, davno je rečeno, bilježe - u vremenu i prostoru. Zato što za sobom ostavljaju - znamenja, biljege, tragove prošlosti...
Takva je vaskolika Crna Gora - veliki biljeg prošlosti. Njena znamenja i danas s ponosom pripovijedaju o slavnim crnogorskim vremenima, o vremenima bola i ponosa. Jedan takav biljeg svakako je i spomenik 48-rici Ljubotinjana, Dobrljana i Građana ispred crkve Svetog Đorđa u Podgorici.
Prije tačno 130 godina, dalekog 28. juna 1876. godine, 43 Ljubotinjana, troica Građanina i dvojica Dobrljanina, herojski su poginula na samim vratima Podgorice u Zagoriču i Doljanima, hrabro jurišajući na Turke, priča nam, ovih dana ispred Ljubotinjsko građanske mjesne zajednice - Božidar Vujović. U borbi bez šansi, sa daleko brojnijim neprijateljem, oni su tada svjesno pošli u smrt, i za slobodu dali sve što su mogli i imali - svoje živote. Njih četrdeset osmorica. Tih dana, priča Vujović, Ljubotinj je bio zavijen u crno - nikad kao tada se u njemu nije tako rano smrkavalo. Četrdeset i tri humke, korota i crne marame na svakom koraku. Ljubotinjske rane, govorio je i kralj Nikola koji je ljubotinjskim junacima posvetio svoje čuveno "Ljubotinjsko kolo", čule su se nadaleko, a o tom dirljivom događaju pjevao je svaki guslar i svaki Crnogorac onoga doba.
Interesatno je, međutim, da se o ovoj slavnoj pogibiji ljubotinjskih junaka koja priliči samo Crnogorcima, danas vrlo malo zna.
Izuzetak su stihovi kralja Nikole u "Ljubotinjskom kolu":

- zagon će se vaš spominjati,
za Goricom u Doljane
dok junaci junakuju
i izlijeću na megdane,

kao i ulica "Ljubotinjskih junaka" u podgoričkom naselju Zagorič. O tome naš sagovornik Božidar Vujović, priča - Mjesna zajednica Ljubotinj se obratila podgoričkoj Komisiji za imenovanje ulica, trgova i naselja sa zahtjevom - da Ljubotinjski junaci u Zagoriču, upravo na mjestu njihove pogibije, dobiju jednu svoju ulicu. Komisija se ni jednog trenutka nije dvoumila i ovaj epski podvig je trajno obilježen. Mi, međutim, mislimo da bi ljubotinjski junaci trebali da imaju svoje trajno obilježje i u Ljubotinju, odnosno Cetinju, pa će se ovo pitanje nadamo se uskoro pokrenuti i u Skupštini opštine Cetinje i u Ministarstvu kulture, odnosno u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika, kaže Vujović. Mi smo takođe svjesni da će biti onih koji će reći da nije vrijeme za podizanje spomenika junacima iz 1876. godine, kaže Božidar Vujović, ali u našem kraju će im svaki mještanin reći - da su naši preci dali svoje živote za neke nove živote i da je povratak nezavisnosti i samostalnosti Crne Gore prava prilika i za povratak - svojim vrijednostima, svojim znamenjima i svojim svetinjama.

A pogibija 48 ljubotinjskih junaka je naša najveća svetinja uvjeren je Vujović. Zato joj se moramo svakodnevno vraćati. Parastosima, podizanjem spomenika, sjećanjima na njihov junački juriš i pogibiju, knjigama... Riječju - sjećanjima na priču koju o njima danas pričaju - spomenik ispred crkve Svetog Đorđa na Gorici i ulica "Ljubotinjskih junaka" u podgoričkom naselju - Zagorič....


Spomenik ispod Gorice


Kralj Nikola nikad nije zaboravio ljubotinjske junake. Ispred crkve Svetog Đorđa u Podgorici, podigao im je spomenik na kojem su isklesani stihovi, koje mnogi Ljubotinjani i danas pamte.

"Ovaj spomenik podiže njegovo visočanstvo naš uvaženi gospodar knjaz Nikola Petrović - Njegoš, Ljubotinjanima, Dobrljanima i Građanima koji pogiboše u Zagoriču 28. juna 1876. godine, i ispjeva im ove stihove januara 1892".

S poštovanjem pristupite
grobu ovih mučenika
u kom leže 48 ljubotinjskih ubojnika,

prepisujemo sa spomenika ispod Gorice.

Slijede zatim imena i prezimena ovih junaka - pop Joko Drecun, potkomandir garde, Prele Kruška, potkomandir bataljona, pop Filip Kaluđerović, pop Ilija Jovetić, Vuko Mićov Kusovac, barjaktar, Filip Stevov Drecun, Mato Perišin Jovetić, Marko Mitrov Vujović, Joko Ivašev Polinović, Petar Đurov Sjekloća, Milo Perov Džongaz, Periša Mitrov Popović, Ilija Perov Šoć, Andrija Ilijin Smokovac, Luka Perišin Šoć, Ilija Nikolin Šoć, Savo Perišin Šoć, Ilija Nikolin Drecun, Mićan Nikolin Drecun, Filip Nikolin Drecun, Lazar Milanov Šoć, Andrija Jokov Vukićević, Joko Golubov Šoć, Savo Nikolin Vukićević, Bogdan Perišin Jovetić, Ilija Ivov Vukićević, Đuro Ilijin Jovetić, Niko Andrijin Đurašević, Andrija Savov Jovetić, Mićun Petrov Đurašević, Joko Petrov Marković, Zrno Đurov Markišić, Joko Ilijin Smokovac, Prele Đurov Pejaković, Mato Nikolin Smokovac, Savo Ilijin Pejaković, Joko Markov Smokovac, Ivo Đukanov Kaluđerović, Petar Markov Smokovac, Mitar Đukanov Kaluđerović, Mićo Popov Jovetić, Marija Dragov Đurović, Ilija Gigov Duletić, Marko Kojov Kusovac, Pero Pejanov Vujović, Nikola Mitrov Popović, Ivo Jovov Šaban, Nikola Ivašev Kolinović.

Na spomeniku koji je, inače, obnovljen 1976. godine, dopisano je - "po odobrenju njegova veličanstva kralja Nikole, ovdje počivaju i kosti popa Maša Kusovca, poginulog na Fundini 1876. godine."

U Crnoj Gori je otkad je svijeta i vijeka, spomenik je bio i ostao - svetinja.
Svetinja koju i neprijatelji poštuju. Ostalo je međutim da se priča da je u Drugom svjetskom ratu samo jedan spomenik u Crnoj Gori "strijeljan". Uradili su to Talijani u Budvi, na početku rata. Naime, ogorčeni zbog poraza koji su pretrpjeli od partizana na Brajićima u julskim danima 1941. godine, odlučili su da im se "osvete" tako što će strijeljati bistu Stjepana Mitrovog Ljubiše. Postrojili su streljački vod, komandovali "nišani i pali" i bista je pala.

Baš kao Njemci što su strijeljali spomenik Lavu Tolstoju na Jasnoj poljani ...


http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...07-02&id=94236

.

[Ćipur]

OBNOVLjEN SPOMENIK "LjUBOTINjSKI UBOJNICI 1876."


Herojska smrt na vratima Podgorice


Narodi se, neko je lijepo to rekao, bilježe i u vremenu i u prostoru. Baš zato oni za sobom ostavljaju razna znamenja, biljege, spomenike i brojne tragove prošlosti... Takva je danas vaskolika Crna Gora - veliki biljeg slavne prošlosti. Jer, njena znamenja vječno pripovijedaju o našim slavnim vremenima, o borbi za slobodu, brojnim primjerima bola i ponosa. U Crnoj Gori, od kad je svijeta i vijeka, spomenik je - svetinja, kojoj su se i neprijatelji klanjali i poštovali.

Ostalo je zapisano, da je, u Drugom svjetskom ratu, neprijatelj ipak jednom digao ruku na spomenik i "strijeljao ga". Uradili su to Italijani u Budvi, na samom početku rata. Ogorčeni zbog poraza, koji su im nanijeli partizani na Brajićima, u julu 1941, odlučili su da im se "osvete", tako što će strijeljati bistu znamenitog Stjepana Mitrovog Ljubiše!

Jedan od biljega naše slavne istorije, svakako je i spomenik 48- rici Ljubotinjana, Dobrljana i Građana, ispred crkve Svetog Đorđa u Podgorici, o kojem smo pisali prije dvije godine i pritom apelovali na nadležne da ga restauriraju, obnove ogradu oko njega i tako ga spasu od "zuba vremena". I - naš apel je urodio plodom.

Ovih dana, Muzeji i galerije Podgorice izvršili su restauraciju spomenika, a SUBNOR našeg grada opravku i farbanje ograde oko njega. Bila je to, istovremeno, i dobra prilika da se, u razgovoru sa Borom Banovićem i Slobodanom Simovićem, članovima Predsjedništva SUBNOR- a Crne Gore i čelnim ljudima SUBNOR- a Podgorice, odnosno Komisije za brigu o spomeničkom fondu iz NOR- a, podsjetimo na podvig 48-rice "ljubotinjskih

- Prije 132 godine, dalekog 28. juna 1876. godine, 43 Ljubotinjanina, trojica Građana i dvojica Dobrljana, herojski su poginuli na samim vratima Podgorice, u Zagoriču i Doljanima, hrabro jurišajući na Turke, pričaju nam Banović i Simović.
- U toj bici, koja je zadivila Crnu Goru, borbu bez šansi, protiv daleko brojnijeg neprijatelja, oni su svjesno pošli u smrt i za slobodu dali sve što su imali, čak i svoje živote. Ljubotinj je bio zavijen u crno. Nikad kao tih dana u njemu se nije tako rano smrkavalo. Četrdeset i tri humke, korota i crne marame. Ljubotinjske rane su se čule nadaleko, govorio je i kralj Nikola, koji je ovim junacima posvetio svoje "Ljubotinjsko kolo". Istovremeno, o ovom dirljivom događaju je pjevao svaki crnogorski guslar...

Interesantno je, međutim, da se o ovoj slavnoj pogibiji godinama malo znalo. Izuzetak su stihovi kralja Nikole:

Zagon će se vaš spominjat
za Goricom u Doljane
dok junaci junakuju
i izlijeću na megdane,

odnosno Ulica "Ljubotinjskih junaka", u podgoričkom naselju Zagorič, na samom poprištu čuvene Ljubotinjske bitke.

Po riječima Božidara Vujovića, iz MZ Ljubotinj, mještani ovog ponositog sela su se obratili podgoričkoj Komisiji za imenovanje ulica, trgova i naselja, sa zahtjevom da ljubotinjski junaci u Zagoriču, upravo na vratima Podgorice i na mjestu njihove pogibije, dobiju svoju ulicu. Komisija se ni jednog trenutka nije dvoumila i ovaj epski podvig je trajno obilježen, na zadovoljstvo svih iz ove mjesne zajednice.

Ljubotinjski junaci imaju, istovremeno, i svoje trajno mjesto u srcu svakog čestitog Crnogorca, prije svega onih koji stupe ispred njihovog spomenika, ispred crkve Svegog Đorđa, koji od skoro blista nekim novim sjajem. Doduše, možda bi se među njegovim posjetiocima, naročito onim mlađim, mogli naći i oni koji će se upitati - zar je vrijeme za podizanje spomenika iz daleke 1876? Njima bi trebalo odgovoriti onako kako odgovaraju Simović i Banović - treba voditi stalnu brigu o svim spomenicima iz naše bogate i slavne istorije, stalno podsjećati generacije kako su naši preci svoje živote dali za Crnu Goru. A najbolji put za to je povratak svojim vrijednostima, znamenjima, svojim svetinjama i spomenicima. I pogibija 48 ljubotinjskim junaka, na vratima Podgorice, jedna je od velikih crnogorskih svetinja, kojoj se treba svakodnevno vraćati...


Poruke iz "Ljubotinjskog kola"


Kralj Nikola nikad nije zaboravio ljubotinjske junake. To najbolje govori spomenik ispod Gorice, na kome su uklesani kraljevi stihovi, koje mnogi Ljubotinjani, i dan danas, znaju napamet...

"Ovaj spomenik podiže njegovo visočanstvo, naš uvaženi gospodar knjaz Nikola Petrović - Njegoš, Ljubotinjanima, Dobrljanima i Građanima, koji pogiboše u Zagoriču, 28. juna 1876. godine, i ispjeva im ove stihove januara 1892. godine:

S poštovanjem pristupite
grobu ovih mučenika
u kom leže
48 ljubotinjskih ubojnika".

Slijede zatim imena i prezimena ovih junaka:
pop Joko Drecun, podkomandir garde, Prele Kruška, potkomandir bataljona, pop Filip Kaluđerović, pop Ilja Jovetić, Vuko Mićov Kusovac, barjaktar, Filip Stevov Drecun, Mato Perišin Jovetić, Marko Mitrov Vujović, Joko Ivašev Kolinović, Petar Đurov Sjekloća, Milo Perov Đongaz, Periša Mitrov Popović, Ilija Perov Šoć, Andrija Ilijin Smokovac, Luka Perišin Šoć, Ilija Nikolin Šoć, Savo Perišin Šoć, Ilija Nikolin Drecun, Mićan Nikolin Drecun, Filip Nikolin Drecun, Lazar Milanov Šoć, Andrija Jokov Vukićević, Joko Golubov Šoć, Savo Nikolin Vukićević, Bogdan Perišin Jovetić, Ilija Ivov Vukićević, Đuro Ilijin Jovetić, Niko Andrijin Đurašević, Andrija Savov Jovetić, Mićun Petrov Đurašević, Joko Petrov Marković, Zrno Đurov Markišić, Joko Ilijin Smokovac, Prele Đurov Pejaković, Mato Nikolin Smokovac, Savo Ilijin Pejaković, Joko Markov Smokovac, Ivo Đukanov Kaluđerović, Petar Markov Smokovac, Mitar Đukanov Kaluđerović, Mićo Popov Jovetić, Marko Dragov Đurović, Ilija Gigov Duletić, Marko Kojov Kusovac, Pero Pejanov Vujović, Nikola Mitrov Popović, Ivo Jovov Šaban i Nikola Ivašev Kolinović.

Na spomeniku, koji je obnovljen i 1976, dopisano je:
"Po odobrenju njegovog veličanstva kralja Nikole,
ovdje počivaju i kosti popa Maša Kusovca, poginulog na Fundini, 1876. godine".


J. Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2008-10-12&id=150832

[Ćipur]

Prije tačno 130 godina, dalekog 28. juna 1876. godine, 43 Ljubotinjana, troica Građanina i dvojica Dobrljanina, herojski su poginula na samim vratima Podgorice u Zagoriču i Doljanima, hrabro jurišajući na Turke,

Na današnji dan prije 133 godine dogodila se ova bitka.

[Ćipur]

Jedno putovanje kroz Riječku nahiju

Ima jedna tajna kućica



Rijeka Crnojevića, mjesto koje je nekad bilo najveći pazar i brojalo 40 gospodskih kuća. Nekad - (Foto: Saša Matić / REPUBLIKA)

Sve ovo što slijedi počinje 15 kilometara daleko od Podgorice, u pravcu Cetinja. Tačno, na opštinskim granicama. I samo jedno skretanje lijevo, predstavlja prvu stranicu ispisivanja jedne sasvim drugačije priče koju nije moguće pronaći na bilo kojoj drugoj destinaciji, ma koliko se trošila ta kilometraža. Nema šanse. Samo ovdje. Riječka nahija, opština Cetinje

Prvo, selo Rvaši.
Samo malo poslije Carev laza, jednog starog spomenika, jednog novijeg spomenika, jednog sjećanja na 1712. godinu, to mjesto i jednu crnogorsku pobjedu koja je promjenila istoriju.
Vrijeme za pominjanje starih bratstava – Strugari, Šofranci, Gazivode, Jovićevići, Kostići, Jablani, Jankovići. I na Vukotin krst Radunovići.
Dalje, nevelikim putem stiže se do obale Skadarskog jezera.
Jedan krak odvodi do sela Bobija i Dodoši.
Onaj pravo, prema selu Karuč.
Nekada, bilo je to samo malo ribarsko odredište na kojem su kuće podizali seljani Rvaša i Drušića, koji su te proistorije koristili za skladištenje žita sa polja, odlaganje ribarskog alata i sušenje ribe.
O tome, govori starosjedeteljka sela, Ljubica Strugar.
“Kada su se kuće ovdje podizale bilo je mjesta tek da se krok od praga napravi. Ne više od toga. Ako je i bilo koja međa između kuća, bila je jedna ali, niđe dvije. Ovo su bile ribarske kuće, od ulova se živjelo. Oni koji su odlazili na Ceklinsko polje, čunovima su do ovih kuća dopremali žito i tu ga ostavljali. Kasnije, ljudi su počeli da napuštaju ovaj kraj, odlaze u grad. Ipak, kada je otvoreno prvih par seoskih kafana, stizali su i gosti. Pravo da ti kažem, na ovo mjesto, vas svijet bijeli je dolazio. I svi su pričali da im se sviđa.”
Uz nju, jedini stalni stanovnici sela Karuč su braća Kostić, Krcun i Mićun. U njihovom seoskom domu, svojevremeno su ugošćavali i pokojnog Živka Nikolića, filmskog režisera koji je za snimanje skoro svih svojih filmova i televizijskih serija birao, upravo, Karuč. Naravno, na ovom mjestu je neizostavno spominjanje jednog jarca kojeg su braća Kostić imali, onog čuvenog Šarova, od 70 i kusur kila, koji je, kad bi mu se ljudski ponudilo, znao i cigaretu da popuši. Vele, iz meraka, što mu je milo bilo. Snimke o tome i danas posjeduje televizijski snimatelj i čovjek iz ovog kraja, Mijo Strugar.
Selo Drušići nalazi se nekoliko kilometara dalje, na zemlji prepoznatoj kao najveća pitomina, gdje se nalaze najbolji nahijski vinogradi.
U stvari, ovo mjesto je proglašeno kao vinogradarski region, dok je Slobodan Janković uz podršku ovdašnjih seoskih vinogradara, bio inicijator formiranja Udruženja, za promociju domaćeg vina i rakije, te očuvanje starih seoskih domaćinstava. Sve za afirmaciju geografskog porijekla i brenda – Drušićko vino.
Sa ovog mjesta, slijedi još nekoliko kilometara puta.
Pravac, Rijeka Crnojevića. Uz par uobičajenih lakat krivina i jedan pogled niz Pavlovu stranu, pored sela Meterizi. Tačno do mjesta koje je nekad bilo najveći pazar i brojalo 40 gospodskih kuća. Nekad.
Već dugo, mada je i riječ predugo u igri, to je slika koju upotpunjuje ono grdilo od jednog industrijskog dimnjaka, tik uz ruinirano i totalno zaboravljeno prebivalište kralja Nikole, zvano “palac”, od italijanske riječi “palaco”, u prevodu – palata. I u blizini jednog visokog palminog drveta, kao i onog prelijepog tamnozelenog stable zvanog “majska ruža” koje je sam kralj donio i odredio mu ovo mjesto.
Za prve porodice koje su naseljavale Rijeku Crnojevića smatraju se Đuraškovići, Stijepovići, Jankovići, Jovićevići, Ražnatovići, Pejovići, te Fatići i Kadići, trgovci Galičići i kovači Adžovići.
Plus, rodna kuća Svetog Petra I Cetinjskog.
A tu je i Danilov most. I uz njega, jedna stara priča.
Po izgradnji mosta i skidanju ''šalunga'', srednji dio se prosuo u vodu. I tada je, knjaz Danilo, zatražio od majstora i graditelja da na jednom od lukova naprave ''kučicu''.
Onako, da se nađe. Pa, čemu kučica, gospodaru?
''Da ve sve od reda povješam ako se još jednom most prospe u vodu.''
Ipak, kučica se nije postavljala. A ni most se nije prosipao. Samo je priča ostala, za vazda.
I još nešto, za vazda.
Iznad Rijeke, Riječki grad. I mjesto đe je na jednoj bijeloj kamenoj ploči nešto zapisano. Naravno, za vazda.
''Ovdje je osnovana obodska štamparija od koje ostade prva knjiga Oktoih započeta 1493. – završena 4. januara 1494. godine''.
A onda, još dalje.
Iznad grada, starim kraljevskim putem što se uvija oko uzvišenja.
Pravo u srce Riječke nahije.
Selo Ceklin.
Donji I Gornji.
Đe su bratstva Đuraškovića, Pejovića, Jovićevića, Lopičića, Strugara, Vukmirovića, Mašanovića, Vujanovića, Tatara.
Đe postoji crkva podignuta još 1510. godine, đe je bio prvi kolski put i prije Drugog svjetskog rata jedan Dom culture, đe je moglo da sjedne i do 500 ljudi…a i đe je ona crkva na Košćele, sagrađena za 24 sata, na istom mjestu đe se 1941. godine pred 58 ustanika predalo 800 okupacionih vojnika, na teritoriji sela iz kojeg će u tom ratu poginuti 118 druga… I baš tog sela iz kojeg su na Skadar pošli njih 52 iz tri bratstva, Đuraškovića, Pejovića i Jovićevića.
I gdje sada nema ni pet kuća u kojima se živi.
A onda, put Ljubotinja.
Najprije, selo Začir. Kod Kaluđerovića, Markovića koji su tu još od vremena Ivan bega, bratstava Kusovaca, Đurovića i Kolinovića. I đe se nalazi spomenik serdarima Škrnji i Niku Kusovcu.
Pa, Dubova. I kuće Jovetića, Šoća i Milaševića.
Sve do Smokovca, đe su Ivanovići, Rakčevići i Zlotvorovići.
Tek, tako se stiže i do Ljubotinja.
U Bogute, tamo đe su Vukićevići, Drecuni, Đuraševići, Vujanovići, Pejakovići, Markišići.
Onda, u Mužoviće.
Kod Radomana, Vujovića, Ćetkovića, Petranovića, Prlja i Šabana.
Mala pauza. I jedno mjesto da se parkira auto, u blizini kuće čika Blaža Vujovića. Tek da se spozna ponešto o jednom pravom domaćinstvu ovoga kraja i neveseloj činjenici da osim njega i njegove žene Ljubice, te prvih komšija Veka i Raduše Radoman, u ovom selu nema stalnih žitelja. A i da je čika Blažo zaboravio da igra preferans jer, nema trećeg…
U Vignjevićima su Dapčevići, Boškovići, Nikinovići kao jedno od najstarijih bratstava, Lubarde, Nikolići, Crvenko i Kamban.
I Prekornica, đe su Vučkovići, Laličići, Banovići i Ratkovići.
Onda Gađi, kod Đukanovića, Radanovića, Đuraševića, Vukaševića, Ljutica (koji su se doselili iz Crmnice –nap.a) i Baša.
U selu Radomir, samo su Vojvodići.
A u Građanima, Kneževići, Popovići, Petrovići, Mihaljevići, Bajkovići, Vukovići, Barjamovići, Crnojevići i Ivanovići.
I to bi bio taj put. Za ponovno otkrivanje i podsjećanje da bez svih ovih sela i bratstava koja u njima žive ili su živjeli, od Crne Gore ne bi bilo ni slova. I to nije nikakva tajna…

Željko Vukmirović

http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=92231

[Ćipur]

PISMA UREDNIKU

Božidar Vujović: Pod barjakom crvenijem


Podsjećanje na događaj koji se razlikuje od mnogih, može se reći i to skoro jedinstven i za naše burne prošlosti, kada je u pitanju patriotizam, da su ovi prostori slobodarski duh vjekovima izdizali iznad svih teškoća, voleći svoju državu iznad svega, čuvajući svoj identitet u borbama za opstanak. Što je život ako nije slobodan, te da je sloboda važnija od svega!
Riječ je o 29. 6. u vrijeme Veljeg rata 1876. godine, u jednom neravnopravnom borbenom okršaju, za svetu slobodu crnogorsku, u jednom danu i jednom jurišu među mnogo brojnijim neprijateljem njih 48 rodoljuba, na prag same Podgorice – svi herojski pogiboše!
Na krvavom bojištu osta uspravno barjak Crnogorski - sav krvav i pocijepan.
U znak zahvalnosti knjaz Nikola im podiže spomenik u Podgorici i posveti stihove “s poštovanjem pristupite grobu ovih mučenika u kom leže 40. Ljubotinskih ubojnika – oni slavno umriješe...”

Kroz razne periode, barjak je bio kao svetinja – ponos postaojanja i uvažavanja za sve životne prilike. Što se pak boje tiče, može se reći da je iznikla iz našeg bića (te najskuplje tečnosti). Nijedna boja ne bi mogla konkurisati ovoj crvenoj, koja je kao amanet prisutna kroz razne događaje, oslikavajući našu stvarnost viševjekovne popstojanosti...
Poslednjih godina naše nacionalno obilježje – barjak, bio je u nemilosti dijela građana i kada smo vratili sopstvenu nezavisnost poslije toliko godina – što je za okruženje neshvatljivo – da dio žitelja Države ne poštuje simbole svoje Države!

Ostaje otvoreno pitanje – što to bi sa patriotizmom? Kao i to da li je dio građana spreman – da borbe kroz vjekove za naš identitet i Državnost koju su nam djedovi ostavili na čuvanje i uvažavanje – prihvati kao obavezu svih žitelja Države? Pa ipak i dalje se vijore tuđi barjaci u nekim našim gradovima, bez prisustva crnogorskog!
Državama treba da sankcioniše na obavezu i uvažavanje svojih simbola!
I dalje ostaje obaveza generacijama da znamenite događaje iz prošlosti sačuvaju od zaborava, u što je potrebno da se uključe Državne institucije – obavezno!
Ovaj navedeni događaj za najuzvišeniji čin herojstva zavrjeđuje posebnu pažnju da ga “zahvalno” potomstvo trajno obilježi u matičnoj opštini Cetinju, rodnoj grudi Ljubotinju, kao i u školskoj literaturi! Manje značajni događaji su trajno obileženi!