Petar I: Sima Milutinovic medju prvim Srbima koji su pristali zivjeti u Crnoj Gori

[Nemo]

"Kamo sreće, da sam ovakvoga Serba čelovjeka kod sebe imao, dokle me ne bješe bolest i starost oborila. Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan..."
Kasnije će se taj prvi Mitropolitov utisak o Simi nešto izmijeniti.

Ovo je citat iz komentara Prof. Radomana Jovanovica Istorije Crne gore Simeona Milutinovica Sarajlije, u okviru kojega je citiran i Mitropolit Petar I (Homoljac se pozivao na ovaj dokument).

Jasno je da on ne smatra Crnogorce Srbima, jer oni svakako vec zive u Cernoj Gori. Sima je u tom momentu po Mitropolitu, vjerovatno jedini "Serbin" koji se sa boravkom u Crnoj Gori "soglasio".

Iz toga je jednostavno zakljuciti (ako se uzme u obzir hronologija dogadjaja) da je Sima ipak bio jedan od prvih kontakata mladog Njegosa sa Srbima i "srpstvom".

Treba imati u vidu da ponekad se ime Serbin/srbin pominje u smislu pravoslavac, ali kada je u pitanju narodnost, jasno se odvaja od Crnogorca, sto ilistruje i navedeni citat. Ovo je glavni razlog konfuzije kod nekih istrazivaca (na koju je nasio i Homoljac), zasto se u Crnoj Gori prije Njegosa, Srbima nekad nazivaju Crnogorci (mada vrlo rijetko), a nekad se veoma jasno odvajaju (mnogo cesce) - drastican primjer jasnog odvajanja je vise puta citiran dio Istorije Crne Gore Vladike Vasilija gdje se Srbi imenuju cak neprijajteljima Crnogoraca i saveznicima Turaka.

P.S. Kao sto prof. Jovanovic rece, Mitorpolitov prvi pozitivan utisak o Simi se kasnije izmijenio.

No bilo je vec kasno...

[Homoljac_]

Немо, младићу, смири се, удахни мало ваздуха, размисли! Смешно је ово што ти пишеш. На то нека деца могу да се упецају и то је све!

Ти на основу једне речи, речи које ти произвољно и погрешно тумачиш, у једној реченици доносиш спектакуларне закључке!

Добро је! Биће Црне Горе и после оваквих коментара!

[milovan]

Srbi koji su bili na sluzbi medju Crnogorce,
iz Bosne, Kraine i Srbije su imali privilegovani radni staz,
za jednu godinu rada, su dobijali 18 mjeseci radnoga staza,
kao da rade u rudniku, od 1918.

[Milos111111]

Sima milutinovic je porijeklom iz sela Dragovoljici kod Niksica.
O tome pisu knjige crkvene a i istorijske,tako da nije bio stranac kad ej dolazio u CG
da ej Rakovic tu na forumu on bi nam to pronasao

[Petar Mrvaljevic]

Sima milutinovic je porijeklom iz sela Dragovoljici kod Niksica.
O tome pisu knjige crkvene a i istorijske,tako da nije bio stranac kad ej dolazio u CG
da ej Rakovic tu na forumu on bi nam to pronasao

Mozda je stvarno to tacno. Ali ne mijenja cinjenicu da ga je Petar I smatra Srbinom.

[Nemo]

Немо, младићу, смири се, удахни мало ваздуха, размисли! Смешно је ово што ти пишеш. На то нека деца могу да се упецају и то је све!

Ти на основу једне речи, речи које ти произвољно и погрешно тумачиш, у једној реченици доносиш спектакуларне закључке!

Добро је! Биће Црне Горе и после оваквих коментара!

Ipak je smjesnije kada argumentujes nesto pozivajuci se na kontraargumente.

A Crne Gore je bilo i bice, bez obzira na okolne pretenzije, koje i ti reprezentujes.

[Nemo]

Sima milutinovic je porijeklom iz sela Dragovoljici kod Niksica.
O tome pisu knjige crkvene a i istorijske,tako da nije bio stranac kad ej dolazio u CG
da ej Rakovic tu na forumu on bi nam to pronasao

Nijesam znao za taj podatak...

Znaci sindrom Vuka Karadzica.

U svakom slucaju usamljenim odseljenicima ne zamjeram mnogo sto su kroz generacije asimilirani (nije se tu bilo lako oduprijeti). Cak ne cudi toliko ni "janjicarska" uloga koja im je nekad dodjeljivana (sve je to pocelo jos davno sa rodjenim Dukljaninom i katolikom - Stjepanom Nemanjom).

[Ćipur]

"Kamo sreće, da sam ovakvoga Serba čelovjeka kod sebe imao, dokle me ne bješe bolest i starost oborila. Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan..."
Kasnije će se taj prvi Mitropolitov utisak o Simi nešto izmijeniti.

Ovo je citat iz komentara Prof. Radomana Jovanovica Istorije Crne gore Simeona Milutinovica Sarajlije, u okviru kojega je citiran i Mitropolit Petar I

Prof. dr Radoman Jovanović

ISTORIJA CRNE GORE SIME MILUTINOVIĆA SARAJLIJE

"Prosuti Sima" bio je, po Matijinim riječima, "pisar, pesnik, hajduk, čuvar bostana, penzioner, student, zemljoradnik, političar, prevodilac, poklisar, .. sekretar naroda crnogorskoga", učitelj Rada Tomova a bio je i istoriograf. Taj "siroti pjevun" bio je "ne odnekud već odasvud" a zavičaj mu nije bila "jedna nahija"[1].

Mnogo putujući i često mijenjajući zanimanja, Sima se, poslije dvogodišnjih studija u Lajpcigu (gdje je 1826. godine objavio "Serbijanku" i zainteresovao za skupljanje narodnih pjesama), uputio u poetsku Crnu Goru. Istoričari su utvrdili dosta detalja iz tog njegovog stranstvovanja i dokučili dobar dio motiva kojima se rukovodio da putuje na Cetinje.

U ljeto 1827. godine 36-godišnji neženja Sima stigao je iz Lajpciga u Trst, gdje se zadržao mjesec dana. U Zadar je doplovio 25. avgusta i dobio vezu za Kotor, gdje je stigao 12. septembra 1827. godine Sjutradan ga je saslušavao okružni kapetan Josip Pajtoni sa svojim činovnicima Sima je na saslušanju izjavio da je cilj njegovog putovanja u Crnu Goru da tamo sakupi jednu zbirku narodnih pjesama i objavi je u Beču ili u Njemačkoj. Rekao je da, osim toga, namjerava, ako mu dozvoli Vladika, da pregleda arhiv Mitropolije i Cetinjski ljetopis i napiše istoriju Crne Gore[2].

U Kotoru Milutinović je odsio u gostionici Anđelke Visković. Kako na Cetinju nije bilo koga poznavao, obratio se mitropolitu Petru I i priložio preporuku ruskog vicekonzula u Dubrovniku Jeremije Gagića. Ostarjeli Vladika odgovorio je Simi da ga ne može primiti na Cetinju ako mu austrijske vlasti ne viziraju pasoš, ako mu, dakle, ne dopuste da otputuje u Crnu Goru.

Od 12. do 30. septembra 1827. godine Sima je boravio u Kotoru, uporno tražeći od okružnog kapetana dozvolu za odlazak u Crnu Goru. Neki istraživači navode da je tih 17 dana Siminog boravka u Kotoru bilo besplodno i da je tamo živio "sasvim usamljeno". Nikola Banašević, na osnovu "primječanija" uz prvo izdanje "Pjevanije crnogorske i hercegovačke" piše da je Sima već u Kotoru počeo prikupljati narodne pjesme i da je prije odlaska u Crnu Goru zabilježio 18 pjesama. Pretpostavlja se daje u Kotoru nastavio pisanje tragedije "Obilić"[3].

Kako nije uspio da dobije vizu, Milutinović je 30. septembra pobjegao iz Kotora preko Špiljara i Mirca u Crnu Goru. Zbog guste magle tumarao je "osam dana bez ikaka jela" po "pustoj planini. ne znajući na koju bi stranu imao okrenuti da dođe na Cetinje"[4]. Njega je vidjelo jedno crnogorsko čobanče i o tome obavijestilo nekog starca, pa su ga njih dvojica doveli 7. oktobra na "uru noći" u manastir na Cetinje, veoma iscrpljenog. Mitropolit je pisao Gagiću da je Sima "s pervoga mojega pogleda uljega u moje serdce... Kamo sreće, da sam ovakvoga Serba čelovjeka kod sebe imao, dokle me ne bješe bolest i starost oborila. Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan"[5]. Kasnije će se taj prvi Mitropolitov utisak o Simi nešto izmijeniti.

Austrijska gubernijalna vlada za Dalmaciju nije insistirala kod Mitropolita da joj se izruči Milutinović, ali je, ipak, naredila okružnom kapetanu u Kotoru da njegove stvari i pasoš brižno pazi i da ga, ako se pojavi na austrijskoj teritoriji, odmah uhapsi[6].

Već 19. oktobra u Kotoru se znalo da Milutinović obavlja posao sekretara crnogorskog mitropolita i skuplja narodne pjesme. Tako je Milutinović započeo posao kojeg je sam odabrao i njemu se, po svom načinu, odao u Crnoj Gori sve do 29. marta 1831. godine, kada ju je, službeno napustio[7].

Teško je precizno utvrditi čime se sve Sima bavio na Cetinju. To je zato što je on bio teško uhvatljiv, što je "kao pisar i počeo i završio", što je bio "najpametniji i najzbunjeniji čovek kome je ime ikada zabeleženo u srpskoj književnosti", što je imao "tapiju na ludotvornu vodu" a bila mu je "mahnitost omiljena"[8].

Na Cetinju se Sima bavio ponajviše bavio sakupljanjem narodnih pjesama, bio učitelj Radu Tomovu, obavljao zvaničnu dužnost mitropolitovog sekretara, pomalo bio političar i diplomata, ponekad i neka vrsta sudije, učio Rada Tomova kaligrafiji a bio je i istoriograf skromnih mogućnosti.

Kao što ga je bilo teško na jednom mjestu duže zadržati, tako je Sima mijenjao poslove, uvijek tražeći da se što više iskaže. Znajući za to, Jeremija Gagić je Simi, odmah po dolasku na Cetinje, savjetovao da ne "skita", da ostane kod Vladike i preporučio "odmah po Božiću ženite se Crnogorkom, koja će Vas soveršeno srećnim učiniti"[9].

Što se, pak, tiče Simine funkcije sekretara istoričari se u tome ne slažu u potpunosti. Neki navode da Sima u vrijeme Petra I nije bio sekretar Narodne kancelarije (ili "narodni sekretar") već isključivo lični sekretar mitropolita. To tvrdi i sam Sima u "Predisloviju" Istorije Crne Gore. Funkcija "narodnog sekretara" bila je "mnogo teža, a to će valjda biti i razlog što je Sima nije primio. A kao sekretar Vladičin nije se poslom preumorio" jer je svoju prepisku, uglavnom vodio sam Vladika. Uz to, do sredine 1828. god, neka Vladičina pisma pisao je "narodni sekretar" Jakov Stefanović, pa je i to olakšavalo Simin posao Sima je Vladici pisao koncepte pisama, rijetko potpisujući svoju funkciju. Pri tome je Sima onako "mahnit" davao ostarjelom Vladici na potpis i ponešto što je mitropolita moglo naljutiti. To se naročito očitavalo u vrijeme rusko-turskog rata 1828. godine sa Mitropolitovim čitavim svežnjem pisama upućenim u Petrograd. Manji nesporazum sa ruskom vladom izglađen je tako što se krivica svalila na Milutinovića. Ni kao mirotvorni sudija među plemenima nije bio najrevnosniji i najpravedniji. A sekretarstvo u vrijeme Petra I bilo mu je najuzgredniji posao[10].

Sima je i svog učenika-Rada Tomova angažovao da piše koncepte pisama ostarjelom Vladici. Tako je Rade Tomov pisao koncept pisama Petra I okružnom kotorskom načelniku Josipu Pajtoniju od 2. decembra 1828. godine Taj koncept Vladika je znatno ispravio i ukazao na jezičke greške. Jedan od boljih njegošologa, Jevto Milović, komentarišući taj koncept, konstatuje da su Rada Tomova veoma slabo učili i da "Nema sumnje, više je vrijedio Njegošu rad u kancelariji Petra I od 1827. do 1831. nego sve ono što je naučio od svojih učitelja na Cetinju i na Topli".[11]

Dobro je poznato da je Sima "popravljao", ustvari kvario, stihove mladog Njegoša a i narodnih pjesama,[12] upravo radio ono što Vuk naziva "krpežom". Kao sekretar, Sima je imao dosta posla tek poslije smrti Petra I (30. oktobra 1830), kada će, uz neiskusnog arhimandrita Petra, upravljati kancelarijom i voditi prepisku, potpisujući se kao "naroda crnogorskog kancelar", iako te prepiske nije bilo mnogo (za 1830 godinu svega 9 Vladičinih pisama)[13].....

http://www.mitropolija.co.me/istbibl...#_Toc483545802

.

[Ćipur]

03. oktobra 1791.

U Sarajevu je rođen Simo Milutinović Sarajlija, književnik i istoriograf. U Crnu Goru je došao 1827. da sakuplja narodne pjesme, vladika Petar I Petrović odmah ga je postavio za ličnog sekretara i učitelja Rada Tomova - Petra Drugog Petrovića Njegoša. Od 1831. godine boravio je u Srbiji, ali zbog saradnje sa Ustavobraniteljima, morao je nakratko da bježi da bi kasnije radio kao sekretar Ministarstva prosvjete i član Apelacionog suda. Pisao je pjesme, epove, drame, istorijske spise, i sakupljao je narodne pjesme. Poznate su mu drame Dika crnogorska, i "Tragedija Obilić" i istorijska djela "Istorija Serbije od početka 1813. do kraja 1815. godine" i "Istorija Crne Gore od iskoni do novijega vremena", a vrijedna je i njegova zbirka narodnih pjesama "Pjevanija crnogorska i hercegovačka".