Postojao je nekad jedan fini sajt, znaci.net, ne znam što mu bi...
Danas, recimo, ko voli da se maje, i poznaje bar bazični engleski, ima axis history forum...
Mnogo nekakvih detalja tamo. Mnogo.
Na ovom prvom ste mogli nać komplet faksimile originalnih zapisnika sa suđenja D. Mihailoviću. Preko stotine stranih novinara je prisustvovalo, i bilježilo svaku riječ. Tu niko ništa krivotvorio nije.
I dovoljno je bilo pročitat prvih par strana da vam ne ostane nejasnoća, koliko jeste bio kriv.
A zvanična politika, koja je sve to neđe zaturila, je nešto sasvim drugo. I to tako treba i posmatrat.
Na ovom drugom i dalje ima mnogo fascinantnih stvari. I mnogo lijepih sudara svih tih zvaničnih revizionizama, slovenačkog, hrvatskog, srpskog, sa faktima, koji većinom potiču iz evropskih arhiva, prevashodno njemačkih. I naravno, Nacionalnog Arhiva u Vašingtonu, u kojem je u faksimilu završila većina njemačkih vojnih arhiva.
Broj detalja, direktno dokumentovanih, počevši od njemačkih izvještaja, britanskih isto tako, pa sve do kompletnih suđenja četničkim oficirima, koji su ga redom identično optuživali za saradnju sa okupatorom i direktno naređivanje zločina, je enorman.
Ali, i dalje, politika je politika.
Tako je, na kraju, po virtuoznom slovenačkom receptu, kojim je tamo neđe desetak godina unazad Ljubljanski biskup Gregorij Rožman rehabilitovan od presude za saradnju sa okupatorom,
iz praktično proceduralnih razloga ( odsustvo pravičnog suđenja- poništaj presude i rješenje o ponavljanju postupka- odsustvo novog postupka jer se ne može voditi protiv mrtvog čoeka- obustava postupka... i to je to, nije kriv ), krenula serija rehabilitacija i raznoraznih pravnih bizarnosti na sve strane.
Tipa, recimo, one da je Nikola Kalabić poginuo u januaru 1946., što na sudu tvrdi njegova unuka 2011., o čemu svedoči penzionisani pop, koji je tada bio mlađani četnik, i koji kaže da su mu to ispričala dvojica nekih drugih, davno mrtvih i nepoznatih četnika, koji su tvrdili da su bili sa njime kad je poginuo, nakon čega sud, koristeći činjenicu da za Kalabić Nikolu ne postoji zvanični dokaz o smrti- smrtovnica, oglašava na oglasnoj tabli mjesec dana poziv da se javi bilo ko ko ima saznanja o njegovoj smrti, i, kad se niko ne javi, sud oglašava verziju mlađanog prote koji su mu ispričala neka dvojica tamo nekih, kao
zakonski validnu, i oglašava datum smrti kao januar 1946....
Čime, istog trena, jedna gomila dokaza, čak i pisanih, grafološki vještačenih, koje je isti ostavio u toku ostatka 1946., svjedočeći o svemu i svačemu, pada u vodu, jer je, ( kaže sud 2011. ), tada već bio zakonski mrtav...
I onda se tako igraju istorije.
No, to nije ono što je najbitnije.
Nije ni to kolika je ovo sramota što se čini od prefarbavanja prošlosti.
Najbitnije je što to znači za budućnost, i đe sve to vodi. A mislim da to pomirenje nije, koliko god grajali o njemu.
Bookmarks