DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom

[metuzalem]

NASTAVAK:


No, naknadna pamet je poput onoga kajanja poslije neke problematične jebačine, te mi ni tada, a ni sada, nije do nekog mudroslovlja i prenemaganja, pošto sam na vrijeme postao svega svjestan, pritom pošteno zaključujući da je ova moja nenamjerna i neznavena „ortopedija“ bila itekako uspješna i, konačno, od mene stvorila velikog ako ne i najvećeg CG - lažova i kukavicu. Uz sumnjivu utjehu da ni to ne može uspjeti svakome, kao što je Marini uspjelo da se uz pomoć iste „ortopedije“ domogne svjetski priznatog umjetničkog izraza...

No ničega nema što ne bi imalo i neke svoje prednosti, koje znaju biti utoliko veće ukoliko se neke lične osobine spušte do što niže razine... No, već i samo odrastanje u Crnoj Gori čoeka obavezuje na krajnosti koje se ne ograničavaju samo na pozitivne, no i na one negativne a to je istorijski najbolje osvjedočio sami Knjaz Danilo, odnosno - „Zeko Maniti“ - kako ga je iz „milja“ krstio narod, kad je istome poručio:

„Vala, ako me ne budete upamtili po dobru, zanago ´oćete po zlu, ja vi jemac...!“

Rijetko da kome nije poznata ona francuska izreka o otmjenosti, koja glasi:

- „Noblesse óblige!“ – (Otmjenost/plemstvo obavezuje...)

...tako da neće biti na odmet ako napomenem da sam, odmah nakon dolaska u Njemačku, kao prvo učinio hodočašće zamku Münchhausen, Barona (Freiherr) von Münchhausena, kako bih i na taj način oplemenio moj duhovni „nedostatak“, pri čemu sam sa sjetom primijetio u kojoj mjeri je ovom jedinstvenom baronu, isti nedostatak bio uzet za visokostvaralačku vrlinu, zbog koje je i priznat za (duhovnog) klasika njemačke kulture...

No, tada još nijesam ni slutio mogućnosti razvoja (evolucije) ove visokokreativne iako toliko nipodaštavane osobine – laganja – ali me to nije obeshrabrilo ni smetnulo da se, osim usmenog, dohvatim i pismenog laganja, koje i jeste osnova sveukupne svjetske literature, o čemu najbolje svjedoče književni kritičari kad nekoma spočitavaju autobiografske ili faktografske priloge u sopstvenim djelima...

Možda će nekome od CG-čitalaca ovo biti neobično ili neshvatljuvo, što ne mora da čudi ako se u vidu ima cjelokupna CG-literatura i njeni stvaraoci, istovremeno i poznate istorijske i političke ličnosti, pri čemu neizostavno treba u obzir uzeti CG-mentalitet, po kome je svako pisanje veoma važna doušnička rabota a poznati dossier-i u stvari jedinstvena literatura samoupravno obrazovanih (SSRNJ) narodnih masa...

No, niko to bolje nije izrazio od Velikog Pjesnika – Matije – koji veli:

„Bože dragi, nemam većeg čuda,
No što pišu poslije Njegoša?
Na vrhu je samo jedno mjesto
I nikad se neće uprazniti
A goremu nidje kraja nema!

.........................

Samo čelnik ima što da kaže,
Onda kada sve tek treba reći,
Srpokrilim, pravijem riječima,
Prvolikom nevinom prvinom.
Na narečju ljepšem od života,
Na kome je Gospod svijet stvarao“

......................

Dovoljno je sa odredjenom pažnjom pregledati CG-literaturu (osim Njegoševe)
da bi čovjek, naprosto morao doći do logičnog zaključka, kako je za svaki stih
ili prostoproširenu rečenicu bilo neophodno imati barem dva (sudski zakleta)
svjedoka, barabar ka, u zlatnim vremenima Obnove i Izgradnje, za - „boračku pemziju“ - da bi se isti mogli objaviti odnosno
samoupravno i doušnički rečeno – obnarodovati...

(nastavlja se....)

[metuzalem]

Svi znamo da se i ovim duhovnim cyber-prostorima motaju virtuelni žbiri tipa – coccacolice – i sličnih, te ću ostati kod provjerene faktografije, da neki od njih, ne bi potegao argumente tipa „ ...izmišlja matuf...“ i samo potsjetiti na nekadašnju opštenarodnu duhovnu ortopediju Obnove i Izgradnje, uz pomoć kadrova „izleglih“, ne iz opanaka, već iz okovanih čizama i kožnih mantila a nalik na one velike, noćne leptire kožnih krila, na kojima se može nazrijeti nešto poput – mrtvačke glave...

Da ne bi ko ipak pomislio da matuf zbori napamet, evo jedan sasvim svjež slučaj, da najbolje posvjedoči koliko duboko dosežu dejstva jedinstvene ortopedske terapije iz revolucionarnih vremena nase istorije. Vjerujem da su mnozina u medijima zapazili hvalospjev autoru nove generacije - Vujici Ognjenoviću povodom njegovog, svježe „obnarodovanog“, literarnog čeda, naslovljenog sa; „Servantesova djeca“ te koristim priliku da vrlo „Općinstvo“ uputim na značajnu činjenicu, koliko ovo djelo predstavlja reprezentativan primjer stvaralaštva uslovljenog ovom veoma djelotvornom terapijom, pri čemu je dovoljno pročitati pohvalno slovo o autoru koji je, u svom stvaralačkom žaru, sasvim u skladu sa doušničko-isljedničkim metodama opstenarodne duhovne „Službe“, ONO i DSZ, obigrao pola svijeta kako bi „saslušao“ najpoznatije svjetske literarne stvaraoce i to po pitanju još uvijek otvorenog slučaja „Danilo Kiš“, da bi time, ne samo stvorio jedno neprolazno djelo već i učinio svojevrstan – omage (omaž) – ovom poznatom autoru na Cijem djelu su okovane čizme ostavile itekako vidan – pečat.

Nakon čitanja ovoga (zasluženog!) hvalospjeva, nijesam mogao a da se, sa velikom i iskrenom sjetom, ne sjetim mog dobrog školskog druga i prijatelja Đorđije Vujovića, u cetinjskim analima mnogo poznatijeg pod nadimkom: Đoko Leca i njegovog jedinstvenog pjesničkog stvaralaštva koje je napisao, kakvi napisao, – „odbolovao“ – u memli cetinjskih kiša, pod kućnom njegom komunalnih vlasti, brojnih prijatelja i pažljivih komšija, da bi, prije no što preboli svoju ranu smrt, uz pomoć istih uspio da izda svoju – jedinu - zbirku i na osnovu nje ostane arhiviran u sjećanju svoga roda i naroda... Da je bilo poštenja, o kome se vazda i svudje toliko priča, svoju zbirku ne bi morao izdavati o svome trošku, već je bilo, potpuno opravdano, da se ona objavi/obnaroduje o trošku zdravstvenog osiguranja, jer njeno bolno „radjanje“, u pogledu korišćenja ovog opštenarodnog servisa, nudi jače moralno pokriće od banjskih terapija tako često korišćenih od strane (zaslužno?) isluženih Udbaša i njihovih nedojebanih ženetina...

Osim toga, ne smijem zaboraviti da napomenem da je, zaslugom jedne poznate TV-moderatorke za kulturu, divnog i pametnog ženskog čeljadeta, u stvari jedne televizijske dive koje je predstavljala sretan i skladan spoj klasične muze i gorske vile, Đokova jedinstvena poezija doprla i do svijesti onih koji ne znaju čitati osim TV-slika i time dobila zasluženo mjesto u duhovnoj zaostavštini CG-poezije. Ovom napomenom želim da joj se najiskrenije zahvalim u ime svoje i ovog izvornog cetinjskog poete o kome će, ako stignem, još biti (velika) riječ...

Da ne bi ko pomislio da protiv ovakvih stvaralačkih metoda imam nešto protiv, i sam ću potvrditi ispravnost upotrebe književnog naslova V. Ognjenovića – „Servantesova djeca“ – i to zbog istorijske činjenice da je Petar II Petrović – Njegoš bio vladika i samim tim nije bio u prilici da stvara (duhovno?) potomstvo, tako da je, ne samo naslov već i stvaralački postupak ovog autora koji obećava itekako opravdan...

U odnosu na ovo visokopriznato duhovno (Servantesovo) potomstvo, moje, osvjedočeno plemićko(duhovno/stvaralačko) porijeklo i, za jade, utemeljeno na sramotnim vanbračnim vezama lažavog njemačkog barona von Münchhausena, za mnogobrojne čistunce predtavlja pojavu na samoj ivici (duhovno/stvaralačke) perverzije, koje treba da se gnuša svaki svjestan gradjanin...

Vjerovatno iz tih visokomoralnih razloga, ama baš niko iz CG-kulturnoumjetničkih struktura nije, ama baš niti jednu jedinu (jeretičku) (pri)misao preuzeo u namjeri da je objavi/obnaroduje a ono što sam o svom trošku objavio trune u memli nekog od cetinjskih podruma, što je u potpunosti u skladu sa mojom životnom namjerom da, poput neznanog junaka, budem i ostanem stvaraoc kome će sudit pokoljenja a ne kojekakve – Službe!

- M -

(nastavlja se...)

[drl]

Ziv si stari vuce, milo mi bi da vidim da se jos ne das.
Sve najbolje, a zdravlja i srece na pretek od laufera.

[metuzalem]

Ziv si stari vuce, milo mi bi da vidim da se jos ne das.
Sve najbolje, a zdravlja i srece na pretek od laufera.

E kuco moja...

fala ti za ove - prekookeanske - pozdrave i zelje, jer dok postoje takvi kao ti ima nade da je moguce razagnati duhovni mrak, natalozen u godinama "koje su pojeli skakavci..."

Tebi i porodici spokoj, sreca i (duhovno) blagostanje zeli

- M -

[milovan]

Dragi Mete,

Mozda su nakad "MUPAVCI I SUPAVCI" , i njihovi saradnici u njihovim udruzenjima KNJIZEVNIKA, imali moc, da ARHIVIRAJU LJUDE I STVARAOCE, koji misle svojom glavom, danas je to nemoguce.
Svi koji su funkcionalno pismeni su chuli za METUZALEMA,
a kad malo popijem, ispricham tvoju prichu o "UDOVICI I MAGARCU".
Tvoje je ima "UKLESANO U TVRDOJ STINI" INTERNETA,
kao "CARA SVIH CAREVA",
i TRLJACHA MURICE -KURICE, koji je mnoge forumashice inspirisa da ovlaze, i mnogim forumashima , nakalemio MOODA u MOZAK.

Zivi nam dugo i spokojno,
i usmjeri pomalo shtiva, nama obichnim smrtnicima.

Srdachan pozdrav

milovan

[metuzalem]

Svi koji su funkcionalno pismeni su chuli za METUZALEMA

E, moj Milovane...

...ne bi bilo nikakvih smetnji kad bi to bilo u pitanju, no se radi o izvjesnoj "duhovnoj zaduzbini" pokupljenoj poput onog iz narodne price o ljudima (coeku9 koji su otisli do na kraj svijeta i smjelo zakoracili u ono - nista - sto bi trebalo da se nalazi iza toga - kraja...

I dok su se laomatali po toj izvnsvjetskoj pomrcini, sljunak ispod njihovih koraka im je stalno dobacivao.

"Ko uzme - kajace se... a ko ne uzme isto ce se kajati...!"

Posto se radilo o pametnim ljudima, neki od njih odluce da zahvate rukom da barem vide zbog cega a neki samo progundjaju za koji matrak da tegle i jedno zrno kad ce se ionako kajati...."

Kad su se ponovo vrnuli u ovi ojadjeli svijet, vidjese da se onaj sljunak sastoji od dijamanata, pa se, osim onijeh te ne ponijese nista kajahu i oni sto su ponijeli e ne ponijese - vise....


No, ja se ne kajem sto nijesam ponio vise sa kraja ovoga nasega svijeta, jer sam pun ka brod na povratku u maticnu luku, vec brinem da ovak isluzen i prohrdjao ne potonem nadomak nje, dok me pljackasi potsmjesljivo prate sa svojih umivenih jahti, nesposobni da shvati razliku izmedju njihovog i mog bogatstva a sve na stetu Crne Gore...

Kad bih bio siguran, da nije moja sujeta u pitanju, ne bi mi trebalo osim jedne jedine (razorne) "misli o namjerama" pa da sebi obezbijedim "istovar", ali ne mogu bas zbog toga, sto je sama Crna Gora ustanovila takav (duhovni) poredak i ja ga moram ispostovati, no moje jeste da to dam svima na znanje, posto meni od svega ne treba nista...

Pozdrav od

- M -

[milovan]

Tvoje LADJE i BRODOVI plove ovim virtualnim prostorom, nijesu to JAHTE koje moze svali jachi vjetric OPUVAT, no vjechne LADJE I BRODOVI, koje ce plovit sa potomcima u vijeke vjekova.
Karin Bliksen je dobila kutiicu, koju je trebala otvorit kad je najsrecnija i najnesrecnija, tamo je pisalo,
SLOBODNO SE OPUSHTI, BRZO CE PROCI.

Ne treba se KAJAT,
jer neko takne, a neko ni primakne,
a svi idemo ka istom CILJU, chim se rodimo, samo ne treba ITAT, jer svi tamo na VAKAT STIGNEMO.

Srdacham pozdrav,
i drzi se mushki Milovan

[metuzalem]

Siguran sam da je medju ovim mladim svijetom malo onih koji se mogu sjetit jednog (drevnog) opštenarodnog pojma – „uskogaće – stvorenog još u vrijeme Kralja Nikole a koji se odnosio na ljude (kadrove!) iz Crne Gore, obrazovane na izvanjskim školama i univerzitetima... Vjerujem da u našem jeziku nema sličnog pojma, da bi ovu moju uvrnutu „terapiju“ mogao slikovitije potvrditi od ovoga (opštenarodnog), a koji je tadašnju (uvoznu) modu, na tako neposredan način povezao i ukazao na, ponekad besmislenu pedanteriju i visokomodernu sitničavost tadašnjih kadrova, rasporedjenih uglavnom po važnim državnim poslovima...

Izgleda da je prava sreća bila u tome, da je Kralj Nikola naprečac morao prekinuti školovanje kako bi poslije iznenadne smrti svoga straica (knjaza) Danila mogao preuzeti vladavinu Crnom Gorom.

No ne treba mnogo potezati primjere iz prošlosti da bi u modi prepoznali vladajuća sredstva ove duhovne terapije, jer u tom pogledu opstaju one „prenaviknute“ – uniforme – bez obzira koje formacije (vojska, crkva i slične), čija upotreba je, koliko nesumnjiva toliko i neophodna...

Evo sam i sam začudjen činjenicom u kojoj mjeri jedan, tako banalan osvrt na stvaranje naše vrsne umjetnice – Marine Abramović - skoro nehotično preraste u jedan essay o uticajima mode na ljudsko shvatanje, te ću se ponovo vratiti onom duhovnom „kokonu“ (opanak) iz koga sam se (duhovno) „izlegao“ u - leptira šarenijeh laža – i sam zapanjen da mi ni ovako „razorna“ mašta nije pomogla da izmamim više od opštenarodne nelagode i „izvjesnog osmjeha“ sažaljenja, kojim ću CG-općinstvu uzvratiti, (zlu)rado i višestruko...Osobito kad vidim naše mudro rukovodstvo kako se kurči u odijelima koje im skrojiše vrhunski (homoseksualni/*****ski) kreatori, čime su se dubokopsihološki prepustili podsvjesnim jebačinama istih, ili sa istima... ili – ko će mu ga znati - s kim...

Nedje sam, davno, čitao o vojnim uspjesima istočnjačkih imperija, jer su njihovi ratnici prije odlučujuće bitke svoja muda uvezivali mokrim trakama od kože, da bi te trake, sušeći se na žaru bitke, svojim stezanjem do kraja povećala borbeni moral i time dovele do pobjede...I stvarno, čovjek mora biti (duhovno) slijep pa da ne vidi, našu i tudju, omladinu obućenu u nekoliko brojeva tijesan - jeans - kako unezvjerena gluvari (ne)kulturnim prostorima, ne u potrazi za nekom nježnom i vrelom - jebačinom, već u mnogome za kakvom žestokom i bezobzirnom – tučnjavom... Bjesomučne vožnje i da ne pominjemo...

Na kraju ovog nenamjerng „essay-a“ da pomenem i onaj vis, dje se priča o jednome kukavcu koji je patio od neizdžive glavoboje moderno nazvane – migrena – a koji u svom očajanju dolazi do vrhonskog profesora na zdravstveni pregled i biva suočen sa „razornom“ dijagnozom istog, koji mu preporučuje hiruršku operaciju kojom bi uklonili uzrok njegove boljke a on se, nažalost, ne nalazi nidje drrugo do u – mudima...

Ovi kukavac nije imao drugog izbora bez da učini po preporuci ovog nesumnjivog autoriteta ili da poludi od bolova, te se i konačno odluči na ovu fatalnu ali konačno i uspješnu operaciju i pošto je „prebolio", podje kod krojača da mu sašije par odijela... Tom prilikom a ovaj dobar i savjestan krojač upita:

- „Oprostite, gospodine, da li ih (muda) nosite lijevo ili desno...? Ili možda preporučujete sredinu...?“

- „A kakve to veze ima, čoeče...?“ –zgranu se „bonik“ zbunjeno...

- „Oooo, itekako ima veze...., jer ako vam ne ostavim dovoljno prostora za njih (muda) dolazite u priliku da vas obuzme tako žestoka – migrena – da čete morati potražiti ljekarsku pomoć....“

E, jebiga, što drugo da čoek dopiše no:

Kraj...

- M -

[metuzalem]

Evo nekoliko decenija e živim u Njemačkoj i nikako se ne mogu navići na činjenicu da se, u ovoj visokocivilizovanoj zemlji, vrhunskom tehnikom snimaju očajno loši filmovi. Ponekad me jednako loš TV-program naždene da, naprosto, moram odgledati neki od tih filmova, pritom se tješeći onom narodnom izrekom koja veli:

„Kad nema kiše, dobar je i – grad...“, pošto nakon gledanja ne izgledam bolje no da me grad „ubio“.

U jednoj sličnoj prilici, potrefih da odgledam jedan od tih filmova i ne sluteći koliko će, uobičajeno plitka priča, naknadno iskazati neslućenu dramatiku, pošto je bila riječ o vještačkoj oplodnji žene, sjemenom neznanog, zamalo ne rekoh – junaka.

Dakle, u ovom filmu se radi o mladoj curi koja saznaje da njen „otac“ to nije u prirodnom smislu već da je u stvari „pozajmljena“ , boljereći - kupljena - od namjerno skrivenog neznanca, koji je u vidu svojevrsnog, još nerodjenog bijelog „roblja“ , „prodao“ njenim „roditeljima“ posredstvom nečije stručne preporuke.

Prije gledanja ovog filma, dosta puta sam se i sam nasmijao sprdačini o nekom Arapinu ili Kurdu koji na „civilizovani“ Zapad dodje sa porodicom od četiri žene i jedno dvadesetoro đece, kako bi ih mogao prehraniti uz pomoć zapadnih socijalnih ustanova... U zadnje vrijeme mi nešto takvo uopšte ne pada na pamet, jer se, u pomenutom slučaju, radi o nečem sasvim u skladu sa prirodnim tokovima, osobito kad se uporedi sa mučnom institucijom jednog - trljača murice – obično izgladnjelog studenta - koji, naručeno, u uskom prostoru nekog WC-a, svojeručno - „istrlja“ - porod istog obima, da bi nakon toga primio dogovoreni – honorar – odnosno nadnicu (crkavicu) za svojevrstanstan socijalni poduhvat!

Da se slavna Hana Arend smjela usuditi, poznata po svojoj istorijskoj izreci o: „banalnosti (ništavnosti) zla...“ , da razmisli na način sličan mojem, sigurno bi došla do saznanja o ovoj, posebno mučnoj banalnosti genetike, kojom je sveopšti – incest – unaprijed i uveliko programiran...

Mnogi će se začuditi kako to da baš ja, koji bi se, na cijelu ovu rabotu, morao osvrnuti uzgred i veoma opušteno, pri tome valjda misleći na moj blog, visokostvaralački naslovljen sa – trljač_murice...

(nastavlja se...)

[metuzalem]

-
Više je i vrijeme da umjesto ovog poetskog – trljač murice – upotrijebimo opštenarodni pojam – drkadžija – jer on predstvalja mnogo više od onog što se pod njim podrazumijeva i narodu uglavnom služi poput nekog izražajnog – jokera – kako bi na najkraći način opisali one koje smatraju nosiocima posuvraćenih ideja.

Medjutim, kako se iz navedenog moglo zaključiti, ovaj pojam je, ipak, tako stvaralački sveobuhvatan, da njegovu ulogu i postojanje opravdavaju čak i najvitalniji tokovi života. Ono što je mene najviše zapanjilo, svakom prilikom kad sam ovu problematiku, u nekom društvu, iznosio na usmen način, skoro svi prisutni bi me, po pravilu, prvo začudjeno pogledali da bi, potom, ovaj moj pokušaj, prekinuli pitanjem:

-„Pa šta, zar je to nekome uopšte važno...?“

No ipak, iako često ovim pitanjem izbačen iz konteksta, ni u kom slučaju nijesam prestajao da razmišljam o svemu onom o čemu se toliko temeljito šuti iako ono, u stvarnosti, i dalje ostaje sveprisutno na isti način. Tada se uvijek sjetim poznatog aforizma njemačkog mislioca C. G. Lichtenberga, koji je prije 200 godina zaključio da:

- „ Obrazovati majke, jeste što i odgajati djecu u majčinoj utrobi...“

Medjutim, ova njegova izreka u današnje vrijeme dobija veoma mučan prizvuk, osobito kad se čovjek sjeti mnoštva abortusa, koji se „događaju“ svuda i – svakodnevno, što me neodoljivo potsjeća na onaj grafiti sa Berlinskog zida, koji (je) glasi(o):

- „ Boriti se za mir, isto je što i jebati za djevičanstvo...“

... ali ovoga puta, ne u smislu usporedne dovitljivosti, već umnogome zarad neočekivane kompatibilnosti sa izrekom slavnog Lichtenberga. Osim toga, vjerujem da bi se mnozina mojih vršnjaka, odraslih u vremenima „Obnove i Izgradnje“, složila sa mojom sljedećom formulacijom, proizišlom iz naknadne pameti jednog matufa i glasi:

- „Romantika jeste isto što i drkati za - ljubav....“

Medjutim, u ovoj priči se radi o jednom veoma važnom i to planetarnom aspektu stvarnosti – abortusu – kao i o mnogostranosti motivacije povodom ove moralno-političke pandemije koju ponekad pomene i katolička crkva...

Jer,
...ako pošteno i bez ostatka razmislimo o nečemu tako smrtonosnom, onda slobodno možemo reći da je, ne samo u kapitalizmu već i u raspalom socijalizmu važila (neizrečena) parola:

- „Nesmiljena borba za bolji život počinje u majčinoj utrobi...“

...i to, stručnim izvršavanjem smrtne kazne nad potencijalnim potomstvom.

Ako se izrazimo na način uobičajene propagande u aktuelnom sukobu između Istoka i Zapada, onda bi se ovaj opštenarodni medicinski postupak „planiranja porodice“, slobodno mogao poistovjetiti sa – džihadom – islamskim svetim ratom protiv nevjernika, ali na isti način usmjerenim prema sebi, kao što je to slučaj sa onanijom, odnosno opštepoznatim – drkanjem, koje se, na globalizovanom jeziku postmoderne i – doslovno – odnosi na supermoderno očinstvo – iz druge ruke!


Kad sam pokrenuo ovu temu, ni pomislio nijesam da, u stvari, otvaram svojevrsnu Pandorinu kutiju, te mi se sada itekako hita da je što prije zatvorim ali tako da u njoj ostane više od puste – nade....

A ko o svemu ipak želi da razmisli, dosta mu je i jedna riječ...

- M -

[metuzalem]

Ima tome poprilično vremena, kada sam, ili na ovome forumu a može biti i na „pokojnome“ Mn.comu, pročitao jednu veoma duhovitu opasku ženskog čeljadeta sa poznatim i značajnim nickom – KRKNA – čeljadeta koje na poseban i nadahnut način nudi dokaz, da ljepoti i pameti obavezno treba; i prostora i težine, kako bi oboje mogli doći do vrhunskog stvaralačkog izraza...

Ne mogu da se sjetim koja tema je bila u pitanju, ali zato mi pred očima još uvijek jasno treperi neobična preporuka upućena nekoj od učesnica u diskusiji:

– „ Isplači se, jadna..., manje ćeš pišat´!“

Ove njene preporruke se ne sjećam samo zarad njene osvjedočene duhovitosti, već zbog toga što djelotvornost ove preporuke mogu potvrditi sopstvenim iskustvom iz godina moga odrastanja u istorijskim vremenima nezaboravne (duhovne) „Obnove i Izgradnje...“

Bilo je to one godine kada sam, ne samo bez novca već i bilo kakve druge opreme ali zato sa blagoslovom najbližih, krenuo u svijetlu budućnost i nekako se domogao internata jedne od srednjih škola u glavnom gradu sjeverne pokrajine pokojne SFRJ-ota... Ovu životnu avanturu trebalo je da mi omogući stipendija dogovorena na veoma neizvjestan način, što nikako nije umanjivalo moje nade da se dokopam bilo kakvog obrazovanja uz čiju pomoć bih što samostalnije mogao nastaviti svoj životni put.

Pocetak je bio više nego li mučan, jer ne samo što nijesam imao novca, preobuke i ostalih potrepština, no nije bilo ni one „dogovorene“ stipendije, te dodjoh do saznanja da siromaštvo i bijeda ne predstavljaju konačno stanje već su itekako podložni dinamičnim promjenama – na gore (grdje) – a ja prvi put osjetio težinu dugova, zbog kojih je uprava internata donijela neopozivu odluku da me izbace na ulicu ali me milicija, kojoj sam se unezvjereno obraćao, uvijek i nanovo vraćala...

Uslovi u internatu i nijesu bili tako loši, mada sam spavao u sobi sa 18 (i slovima -osamnaest) kreveta, sa slamaricama i posteljinom koja se redovno mijenjala, no mene to nije mnogo tješilo jer sam, povrh olovne neizvjesnosti i duboke tuge, dosta često mokrio (pišao) u krevet, nakon toga užasnuto ustajajući i unezvjereno pokusavajući da sakrijem ovu mučnu činjenicu...

A kako i ne bih, kad mi je dovoljno sjetiti se onog jutra kad sam, oko susjednog kreveta, ugledao zluradu gomilu dječaka u pubertetu, kako se saginju i uz zluradi kikot zagledaju ispod susjednog kreveta, sve dok se nije pojavila brkata „vaspitačica“ i bez sopstvenog uvida izasramotila onog kukavca, uspravljenog uz otkriveni krevet, zategnutog u uzaludnom pokušaju da ovi vaspitni kadar ubijedi, kako mu je to, neko iz pakosti, prosuo (podmetnuo) vodu ispod kreveta... No, ništa mu nije pomoglo, jer se ovaj napredni kadar, bez riječi okrenuo i „udbaškim“ korakom odmarširao da – „tamo đe treba - prijavi ovo reakcionarno „zlodjelo“.

Za to vrijeme sam ja ležao u onoj „lokvi“ slamarice, sve Boga moleći da me mimoidje slična kontrola, užasnuto osjećajući svaku kap, izdajnički isteklu iz mene, uz očajničku nadu da barem nijesu probile slamaricu i ispod ostavile vidljivog traga... Dugo nakon ocog dogadjaja, predostrožno sam svoje donje gaće punio zgužvanim novinama, mahom „KOMUNIST“-om jer mi je jedini bio pristupačan onako sveprisutno besplatan i neizmjerno dosadan...

No, kao da ova epizoda nije bila dovoljna da mi zagorča ionako mučan obrazovni početak, već se desilo i to, da mi je razredni starešina, nešto kao školski „roditelj“, bio nastavnik „fizuičkog“ i to jedan od onih pustih „stručnjaka“ koji u nama nije vidio nedoraslu djecu već (sportske) – rezultate – te mi od samog početka nikako nije mogao oprostiti što ne pokazujem nikakve namjere i ambicije da svojim, zdravim i snažnim tijelom, postignem bilo kakve (sportske) rezultate... Vjerovatno me, zbog ove „pronevjere“, jednoga dana pred cijelim razredom nazvao smrdljivim mlitavcem nesposobnim za bilo što osim za „one stvari“ pod kojima je podrazumijevao mladalačku onaniju (drkanje), redovno opominjući izrekom koju su upamtile bezbrojne generacije a glasila je:

– „Manje, lafe, one stvari...!“

Dobro se sjećam da se, nakon ove javne blamaže i kaštiga, u meni nešto tako žestoko „slomilo“, da sam se u uglu svlačionice bespomoćno srozao da bi, uz pratnju sažaljive podrugljivosti i zajedljivog dobacivanja, iz mene nezadrživo linuo potok vrelih suza, koji vise nijesam mogao zaustaviti pa i da sam htio i pokušao. Ostao mi je u sjećanju i neobičan osjećaj olakšanja, kao da sam „rasprtio“ neko veliko breme i da mi nakon toga mnogo što-šta nije vise bilo vazno i značilo isto kao priije toga...

No, tek kada sam se sljedećeg jutra probudio, po ustaljenom običaju opipao ali ovoga puta s ogromnim olakšanjem osjećajući ohrabrujuću „suvotu“, shvatio sam da se dogodila neka prekretnica i da ništa više neće biti kao što je bilo, te mi je ova primjedba naše lijepe i pametne – KRKNE – došla poput nekog melema koje tako divno opravdava stvarnost moje apoteke i zaslužuje poseban osvrt, jer pretstavlja izvanredan duhovni preparat za sve potencijalne roditelje...

Mnogo kasnije, u svom neznavenom tumaranju za saznanjima, usput naljegoh na posebno mudro tumačenje dječije bolesti – noćnog mokrenja – koje je njegov autor poetično krstio kao – donjim plakanjem (odnosno suzama) – obično uslovljenim neshvatanjem i neprihvatanjem pravih suza, tako da djeca, neutješena i bespomoćna, ovim (sramotnim) činom i sama pružaju potvrdu o svojoj konaćnoj - nedostojnosti....

Siguran sam da mojoj apoteci boljeg opravdanja nema od navedene primjedba i moje preporuke da se ova sudbinska bolijest noćnog mokrenja liječi nježnošću i razumijevanjem, zato sve buduće roditelje upozoravam da je dovoljno djeci prije spavanja, direktno u uho „kanuti“ dvije-tri tople riječi i „utrljati“ par nježnih dodira, da bi dijete osvanulo u prijatnoj i toploj suvoti postelje...

No kolika je to rijetkost u divljim porodicama ovih prostora, najbolje može posvjedočiti duhovni - preparat - sa malo žešćim dejstvom, nezaboravnog pjesnika D. Radovića, koji glasi:

– „Roditelji, tucite svoju djecu čim primijetite da liče na vas...!“

- M -

[metuzalem]

Dok sam bio u punoj snazi i za dobre pare odradjivao svoj posao, rijetko da su me morile neke velike brige u pogledu starosti, zbog uobražene pretpostavke da će me ona suminuti, pa makar to bilo i na neki tragičan način. No, pošto je to u Njemačkoj jedna od vladajućih tema, nije moglo proći a da me neko od saradnika ne upita kakvi su moji penzionerski izgledi i da li radim na tome uplaćujući doprinose, pošto sam bio samostalan privrednik kome nijesu nametnute takve obaveze...

Bilo ko da me je tada pitao, nadrkano bih mu odgovorio da me tako banalne stvari uopšte ne zanimaju, na što bi mi oni, onako njemački zapanjeno, postavili uzgredno potpitanje; kako ja, upšte, zamišljam dane (svakodnevicu) svoje starosti?

No, ja sam na to. imao spremnu priču o tome; kako ću se, kad ta vremena nastupe, povući u svoj zamak, jer nemam volje da se družim sa narodom kome je dovoljan finansijski solidno osiguran besmisao, nego želim da budem u društvu ljudi kao što su; Sveti Avgustin, Diogen, Napoleon i slični a svako zna da su oni besmrtni i postoje u svakom vremenu a uglavnom obitavaju u istorijskim ustanovama koje narod poznaje pod pojmom – sanatorijumi – i uglavnom smješteni baš u rashodovanom dvorcu ili zamku nekadašnje vlastele, kojoj dodje skupo da ga odrzava pa tu obavezu, mudro, prepušta državi... Ako bi neko od njih dao primjedbu da se radi o isključivo muškom društvu, potsjetio bih ga na Kleopatru, Lukreciju Bordžiju i njoj slične...

No kako i ljudski život ima svoja „godišnja“ doba, tek s jeseni je moguće znati kakva će biti životnu „berba“ te sam itekako bio prinudjen revidirati svoje mladalačke „mudrosti“, osobito kad bi se prisjetio onih neprolaznih – narodnih – kao što je ona kad su pitali nekog mudrog bega: „Ima li što teže od – smrti?“ Na što je on odgovorio:

- „Ima, ima..., kako da ne a to ti je..., kad u maniti lik obrneš a za tobom đeca bubuljima iza ćoškova....“

Tek tada sam shvatio koliko je moja „duhovitost“ bila nesuvisla i prostačka, jer sam u nečem tako tragičnom tražio alibi za svoju životnu neodgovornost, pri tome se ne pitajući zbog čega su, u sretnim zemljama, raskošni prostori dvoraca i zamkova rezervisani baš za ljude bolesne duše... Ne samo kod nas, nego i drugdje, svi saosjećaju i žale nekog kad oboli od neke teške ili neizlječive – tjelesne – bolijesti ali se utoliko više sprdaju ili čak smatraju nekog krivim zbog bolijesti – uma ili duše - o čemu najbolje svjedoči mnoštvo riječi, odnosno verbalnih dijagnoza, kao što su:

- Ajvan
- Avetinja
- Njunja
- Manitac
- Ludak
- ...i slični...

Jedan od rijetkih, ako ne i jedini pojam u skladu sa ljudskim dostojanstvom pacijenta, jeste:

- Umobolnik!

Medjutim, postoji jedan veoma neobičan visokomoralan aspekt ove bolijesti, koji potvrdjuje gorepomenutu mudrost neznanog bega, jer čak i u primitivnim narodima ako neko učini nešto izvan granica (zdravog) razuma, biva poštedjen – smrtne – ili zatvorske kazne i upućen na pomenute prostore nekadašnje raskoši i protekle otmjenosti. Ovakav postupak prema duševnim bolesnicima, jeste veoma neobičan pledoaje (plaidoier) njihove potpune nevinost, odnosno kak bi se, na tragično-poetski način moglo iskazati; ludilo je vrhunac nevinosti... Pri tome se nameće pitanje sa okusom sumnje, ko bi – razuman – pristao na nju...? Stvarno!

Već i sama činjenica da ovu temu sa tolikim zakašnjenjem izlažem u ovoj mojoj butigi, pokazuje u kojoj mjeri su iracionalne dimenzije stvarnosti u kojima se odvijaju bolijesti duse, zato smatram da time i ova moja apoteka postaje zrela i postepeno opravdava svoje trajanje...

- M -

[milovan]

Evo mene "MEDJU SVOJE" UMOBOLNIKE.

Sjetih se JAKUPA POPA, TOLJA PATKASHA, FIKA I RAZE, CAKA I MILJE,
sa choporom dhjechurlije u poslije ratnoj Podgorici-Titogradu, i mene sa strane sa prstom u usta i ranjenom dushom.

[metuzalem]

Na ovaj veoma važan segment duhovne farmakologije, uputio me je, niko drugo do onog poslovičnog Muje iz viceva, koji u jednoj (ne)prilici na pitanje: odakle zna đe se nalazi neobilježena granica izmedju Crne Gore i Srbije, odgovara ovim riječima:

- „ To ti je, ba, ondje dje ti prestanu jebat mater i počnu jebat – oca očinskoga...!“

Ova uzgredna duhovitost, pokupljena sa periferije istočnjačke mudrosti, izražava mnogo više nego li zabavnu dosjetljivost poslovičnog Muje, koji je nešto napodob legendarnog a i kod nas odomaćenog - Nasredin Hodže.

Ova duhovitost se s punim pravom može uzeti kao izvanredna ilustracija duhovnog graffitija, izraza kojim se narod služi da izrazi ono što je u javnom životu uglavnom ili zabranjeno ili strogo sankcionisano od vladajućih mehanizama, ali je po svojoj duhovnoj strukturi koliko nužan toliko i neizbježan...

Zbog toga je itekako zabavno zamisliti mentalni zid koji razdvaja Crnu Goru i Srbiju na kome je, sa jedne strane, ispisan graffiti sa majkom, a s druge onaj sa ocem, da bi se dobio potpuni uvid u ono što bi mogli nazvati – duhovnim graffitima – ili opštepoznatim i prisutnim – psovkama..
Jer, što su psovke drugo, do izvjesni - usmenih graffiti - jednako prisutni u usmenoj komunikaciji, kao što su oni pisani, (sve)prisutni po, uglavnom skrivenim ali i javnim urbanim prostorima.

Posebno u zadnje vrijeme graffiti, kao način ličnog izraza, postaje globalno rasprostranjen i već počinje da prerasta u svojevrstan umjetnički izraz, koji uglavnom koristi engleski jezik...

Da su psovke najspontaniji izrazi, svjedoči i veliko zanimanje francuskog pjesnika Žana Prevera (Jean Prevert) za našu psovačinu koju je shvatao kao posebno pjesnički izražajnom, stalno u potrazi za što orginalnijim psovkama kojima je punio svoju bilježnicu... Zanimljivo je, ali ne i čudno, što je za najomiljeniju psovku odabrao baš onu, pozdravnu, koja glasi:

- „ Jebo sliku svoju...!“

Vjerujem da će se mnozina složiti s ovim originalnim izborom...

No, isto kao što medju graffitima, razlike postoje i medju duhovnim (usmenim); graffitima postoje izvjesne razlike, tako da ih, osim medju psovkama, možemo naći i u poslovicama, izrekama i ostalim opštenarodnim umotvorinama...

Dovoljno je sjetiti se one kafanske:

- „Blago tome ko rano poludi, vas mu život u veselju prođe...“

Jasno je da ovako sumorni duhovni graffiti mogu nastati jedino u sadjejstvu sa alkoholom, jer ko bi razuman pristao da svoj život prepusti tako razornom shvatanju stvarnosti, da mu život protekne u nepodnošljivo tragičnoj - „zabavi“...!?

Osim ovakvih duhovnih graffitija, posebno tamne boje, postoje i oni, šareni i razigrani, koje se u javnosti izražava na uho ili u krugu prijatelja, obično u pratnji značajno iskrivljenog „izvjesnog“ osmjeha a uglavnom je iz kategorije opštenarodnih mudrosti posebne namjene, te ćemo ga citirati kao mentalni (duhovni) preparat narodne farmakologije, koji glasi:

- „*********** nije sapun, pa da se potroši....!“

Ovaj graffiti nesumnjivo spada medju ljepše izraze narodne (naivne?) govorne umjetnosti, zbog toga što na veoma suptilan način asocijativno veže izvjesnu dubokointimnu tjelesnu vlagu, sa podatnom glatkoćom mirisne vlage toaletnog sapuna, u potsvjesnoj namjeri, da bi se time, poetski, uslovile i neke – čežnjive – motivacije u medjuljudskim odnosima... Uuuuh, kakav izraz...!

Sličan izraz, ovoga puta po muškoj liniji, uveliko je grublji od ovog koji smo naveli, jer (skoro naredbodavno) glasi:

- „Jeba, ne jeba..., kurcu vrijeme prolazi...“

Ovom nesmiljenom konstatacijom sa prizvukom prebacivanja, ovaj se muški organ uzima kao egzistencijalan faktor, poput onog "nadrkanog" štapa (stuba), koji na sunčanom satu, svojom sjenkom pokazuje kako vrijeme, neumitno, prolazi ili, što je mnogo nepovoljnije, na klatno zidnog časovnika, koje mlitavo i ravnodusno, odbrojava preostale minute...

Bilo bi mi drago, kad bi još ko izbor moje butige obogatio nekim sličnim duhovnim preparatom....

- M -

[metuzalem]

Evo jedan tread iz 2004. gidine, kojim ovu butigu pretvaram u svojevrsnu "zaduzbinu..."

- M -

Luksuzno siromastvo


Nekad davno, onijeh godina kad su revolucionarni pobjednici čvrstili svoju naprednu vlast i uvodili nov i jedinstveni način oslovljavanja sa – druže /drugarice – sa univerzalnom važnošću od maršala Tita pa sve da Krsta Mašanova, svaki put sam bio zbunjen i zatečen opaskom onih korotno zabrađenih baba, strina i tetaka koje, kad bi htjele nekoga posebno da pohvale, o istome zborile da je to:

- „Ma vaistinu pravi i rođeni – gospodin!“

U to nadahnuto doba, svoju pravovjernost sam štitio uslovnom pomisli po sistemu: „Koji matrak znaju babe o novim i pravim vrijednostima koje donosi svjecka revolucija...“ sve dok me ta ista revolucija nije otplavila na Gulag zvani „Truli Zapad“, kako bih iz prve ruke o njegovoj dekadenciji saznao sve sto treba.

Kao sve velike revolucije i ova naša je bila itekako u pravu, jer sam uspio mnogo toga saznati ali ne kako se moglo očekivati, već sasvim suprotno. Najpotresnije je bilo kad sam sebi morao priznati da onaj bogati narod uopšte nije idiotski degenerisan, kretenski deformisan i tjelesno obogaljen, već umnogome obrazovan, pametan, mudar a u većini zgodan, lijep i tjelesno odnjegovan.

Osim ovoga saznanja, posebno me potreslo iskustvo sa zemljacima na neki način „uspjelim“ u ovom dekadentnom društvu, osobito kad sam ih uporedio sa onima koji su u njemu rođeni i odrasli i kod kojih se bogatstvo i blagostanje podrazumijevaju do – navike.

Dok su se ovi „uspješni“ zemljaci očevidno ponašali kao žrtve svojih iracionalnih želja, kod pripadnika ovog sloja bogatih i imućnih sam primijetio jedno „bogatstvo“ višega reda, koje do tada nijesam ni slutio; bogatstvo ideja, vizija i ličnih mišljenja. Poseban dojam je na mene ostavio njihov odnos iskrenog poštovanja i priznanja prema svim stvaraocima tog bogatstva i blagostanja, koje oni nikako nijesu izražavali bilo kakvom pričom već ličnim stvaralačkim elanom u potrazi za što kreativnijim mjestom u životu.

Danas, kad vidim ovu našu „elitu“ novoga bogatstva i iznenadnog
blagostanja, odmah se sjetim onih „uspjelih“ nesretnika koji su zarad ovog
„uspjeha“ ostali i bez onog pokretačkog alibija i prave životne motivacije. Isto se događa sa novom „elitom“ i novoustanovljenim vrijednostima a za koje sigurno ne bi važila ona ocjena sa početka teksta o „pravom i rođenom gospodinu...“ već daleko bolje neka novokomponovana o iznenadno visokounaprijeđenom „drugu i marksisti...“ koji je sve stekao učešćem u neshvatljivim „ratovima za mir...“ koji neodoljivo potsjećaju žestoko i bjesomučno jebanje za djevičanstvo (valjda ideja i vizija...!?)

U stvari, umjesto bogatstva koje bi odgovaralo pravom smislu ovog
arhetipskog pojma, u Crnoj Gori je stvoreno - luksuzno siromaštvo! Dovoljno je proći Via Venetto (Potemkinovom/Hercegovačkom) ulicom glavnog grada, pa da čoek vidi kolicina gordo posrću pod teretom novostečenoga bogatstva. Osobito je upečatljiv ženski narod dizajniran skalpelom, pa čoek često može zapaziti kršno žensko čeljade sa naprćenim nosićem umjesto komada nosa, poput onog "katunskog" ka kod kraljice Milene i njenijeh šćeri. A kad čoek bolje pogleda, umjesto gordo stisnutijeh može vidjeti i nekakva jebacki napućena usta a prsa nadrkana do pucanja, dok ponosne vlasnice nabadaju štiklama od pede, veslajući rukama ka da se spuštaju niz nekakvu stmoglavu bestragiju...

Kod muških pripadnika novostvorene „elite“, sve je diskretnije „upakovano“ ali se odmah vidi kako kroz to pakovanje probija sva ona sirovina, očajno siromaštvo ideja i elementarni nedostatak stvaralačkog elana koji bi prelazio okvir profiterskog građevinarstva.


Ako je nekadašnji socijalizam bio, kako neki duhovito definisaše: „Pravedna raspodjela siromaštva“, onda se ova novokomponovana raspodjela takozvanog „bogatstva“ slobodno može definisati kao: „Luksuzno siromaštvo izabranih bijednika...“ Jer, kao što ukazuje ona poznata francuska izreka da „nobless oblige...“ (otmjenost obavezuje...) bogatstvo obavezuje utoliko više, da se ne bi pretvorilo u – prokletstvo, što je veoma čest slučaj.

U novostvorenoj zajebnici izgleda da su braća Karići to najbolje shvatili. No, ipak, sve je to daleko od onog bogatstva ideja i vizija svojstvenog brojnim pokoljenjima predaka koji su to bogatstvo, ne samo stvorili već i – očuvali!

I na kraju, da li stvarno može biti veće bijede od one, kad čoek sebe
degradira na (očajnog) čuvara svoga (materijalnog) bogatstva.

- M -

[metuzalem]

evo se opucih da editujem...

Berankršu zdravo i fala ti za ovi tekst.

Iz djetinjstva mi je ostala uspomena na sopstveno iskustvo sa ljudima bolesnoga uma i duše, osobito na mučni odnos okoline prema njima. U medjuvremenu sam imao prilike da vidim kako je to riješeno u zapadnim zemljama, pa mi se ta sjećanja veoma često a ponekad i nepodnošljivo nameću.

Ipak, uz ovo mučno sjećsnje moram navesti i primjer posebno dubokog razumijevanja, koji su mi prenijele one dovijek drage i nezaboravne nepismene babe i tetke, od kojih nas je jedna, vidijeći što činimo sa jednim umobolnim nesretnikom, upozorila ovim riječima:

„A što se, fukaro jedna, ne sjetite i zafalite mu e ve je u tome odmijenio, no mu zbog toga još i krv pijete...!“

Iako sam i toga puta pomislio ono svakidašnje „ što zna baba...“ , ovih riječi bih se sjetio svaki put kad bih susreo nekog od ovih nesretnika.

Veliki njemački mislioc C.G. Lichtenberg, kome nije smetalo što je malog rasta i gobav da bude profesor universiteta u Göttingenu, između ostalih aforizama, napisao je i jedan koji, otprilike, glasi:

„Ko god, koji namjernik, dođe u neku stranu zemlju, prije svega bi trebao posjetiti škole, zatvore i ludnice, jer su to tri osnovne boje kojima je naslikana njena stvarnost“

U stvari, ludnice i nijesu ništa drugo do azil onima koji su razvalili zidove i rešetke ludnice koju svako nosi u sebi, što se najbolje vidi u ovim ratnim vremenima, kad mnogima politika otvori vrata bolesne duše, kroz koje pokulja sve ono najgore te se ono još obuče u ideološke haljine i napućika na komšije druge vjere ili drugih nazora.

U kojoj mjeri je svako podložan da iz ludnice svoga bića izbaulja i počne ujedati, pokazali su i visoki pripadnici ovoga režima, kad su po mračnim ćoškovima svoje neizmjerne moći, neočekivano i zadriglo prejebani i dojebani, zašli do u zabranjene predjele sado-mazohizma. Pri tome su pokušali da postupe poput mitskog junaka Odiseja, kad je brodom prolazio pored ostrva Sirena odakle su one, svojom neodoljivom pjesmom pomorce mamile i odvodile u propast.
Tom prilikom, lukavi i hrabri Odisej je svojim saborcima naredio da svoje uši zaliju voskom a njega čvrsto privežu uz katarku i da ga ni slučajno ne odvezuju, makoliko se on trzao i vikao na njih, te je tako uspio i da odsluša smrtonosnu pjesmu Sirena i da ostane živ.

Slično je pokušao i režim, koji je sa državnim institucijama i medijima postupio poput Odiseja, no pošto im ga kuća nije dala ka njemu, svi su izgledi da će na kraju proći kao svi oni koji nijesu imali pouzdane saputnike kao ovaj hrabri kraljević.

No ukoliko uspiju proći i odslušaju smrtonosnu pjesmu, neko će morati da zaglavi zbog toga. A ko će to biti, viđeće se... Narod će svakako najebat, ali će to i preživjet.

Evo nevljesti Aeliti prilika da se posprdne s ovom mojom prednapregnutom patetikom, ka sto zna i umije...

- M -

[metuzalem]

U potrazi za izgubljenim vremenom, pronadjoh ovaj zanimljiv osvrt na cetinjsku stvarnost u mjesecu aprilu ljeta gospodnjeg - 2004...

O tempora o mores...!

Narode!

Ne samo što mog vjernog Savana ne mogu ostaviti bez odgovora, no mi nikako nije milo da moje obavještavanje iz prve ruke, poput starih novina ode u poljski nužnik opštenarodnog nevaspitanja i zadrigle ravnodušnosti.

Zato navratih, da poštovano općinstvo obavijestim o mom pokušaju da stignem na:

"Zadnji autobus za Katangu"

Smatrajući potpuno ispravnim, da on polazi sa cetinjske - AUTOBUSKE STANICE - uputih se tamo i već poizdalje vidjeh neuobičajeni "vozni park", koji se sastojao iz nekoliko, po parkingu razbacanih starovremskih kombija i starinskih taksija, koji su, zbog ovako razudjenog rasporeda, više izgledali kao da nekog - vrebaju, no da na nekog - ćekaju..!?

Konačno dodjoh na onaj prostrani trijem, sa kojega se tako lijepo vidi Lovćen i ostala ponosna brda Stare Crne Gore i tu zatekoh bučnu gomilu razgaćenih i razdrljenih vozača onog "ojađelog" voznog parka, koja je, gromoglasno, promuklo i zadihano vodila nekakvu veoma važnu diskusiju.

Ja ne bih bio ja, kad odmah ne bih otišao da se priključim tom jedinstvenom "forumu", pa makar to bilo jednim prigodnim pitanjem:

- Kad polazi autobus za Katangu...?

Diskusiju namah prekidoše kako bi mi začudjeno i podsmješljivo, odgovorili:

- E, bogomi ti on više ne svrće ovudijen....


- Pa su čim ću onda na put !? – začudih se ja, onako seljački...

Jedan škrbavi, grlat, debeo i napadno razdrljen "rukovodioc" odmahnu, onako neodređeno, i rukom pokaza na pregledan "vozni park", koji se sušio na kratkotrajnoj sunčevoj svjetlosti.

- Evo zanago dosta...

- A kad kreće..? I koji..?

- Koji bilo, ma kad se napuni!

- A kad će to biti...?

- Kad bude putnika!

- Ma sto veliš, čoče..!? - iščudjavao sam se ja, dok su me ostali podozrivo odmjeravali.

Smatrajući da sam došao da ih zajebajem, okrenuše si i ponovo nastaviše svoju gromoglasnu prepirku, ali meni Đavo nije davao mira te ih prekidoh novim pitanjem:

- A što je vas toliko, na tako malo putnika ?

- A što cemo drugo činjet...!? - grlato se začudi debeljko.

- A ima, dati, što... Ja, svaki put kad prodjem gradom, vidim što bi se sve moglo učinjeti na svoju korist a na polzu ostalome narodu.

- A, što bi to, zaboga, moglo biti ? posprdno će debeli bradonja.

- E, ti sigurno bolje od mene znaš, koliko faljiva struja u Cetinju a nidje šterike da se kupi...

- Ha, ha..., ima kod popova. E baš nadje koju rabotu ćes preporučiti... Ha, ha...

- E da je sreće i pameti, baš dobra rabota, no ti to ne mo´š razumjeti jer ti spstvena sijalica ne gori... Ti misliš samo na onu jednu šteriku koja neđe nadomak ruke, stoji na gotovs - ka kubura. A vidi se, izdaleka, da ti nijesi upoznat koliko raznovrsnih primjena postoji za svijeću, kao jedan od prvih ljudskih proizvoda. A otkuda bi znao da, osim za pomen u crkvi, postoje svijeće za slave, svećanosti, namjerne i nenamjerne susrete ili čak i za uspješno uzdizanje - kurca...

- E, baš nam ta svijeća treba..., te si nju naša` da ni ođe pominješ... No reci ti nama nešto bolje i sigurnije, kako bi se preživjelo u ovoj krizi?

- Aaa, vidim da si ti veoma bistar i pametan momak, te sigurno znaš koliko se u svijetu priznaje koristan savjet a i trgovina njima je poznata pod pojmom - consulting - te se sad nećemo nadmudrivati, no bi o tome mogli, tek kad bi ti to debelo platio...

Zanimljivo! Na ovu moju zadnju primjedbu, zaćutao je tako žestoko kao da je, naprosto - zakočio u mjestu.

Utoliko je došao nekakav (linijski) kombi, vreovatno kao zamjena za onaj drevni autobus, te spokojno otputovah za - Katangu - koja je, u međuvremenu, bješe postala jedini cilj i pravac a prostirala se..., prostirala(!) svuda okolo, bez kraja i konca...

- M –

[metuzalem]

Prilikom mojih (duhovno) arheoloskih aktivnosti nabasah na eksponat koji nesumnjivo pripada u ovu moju butigu...

Crnogorci izmedju Srba i Dukljana

U jednom se potpuno slažem sa ovim raspomamljenim Zombijima i njihovom potonjom tvrdnjom, da se broj Crnogoraca smanjuje.. Ka da je taj broj ikad i bio velik, baš zato što se ne radi o nekakvoj zbrdasdolisanoj interesnoj skupini, već o narodu izniklom iz jednog stabla i visokim moralnim vrijednostima dovedenom do visokog – stanja duha.

Crnogoraca, onih pravih, vazda je bilo malo jer ne može svako dosegnuti eticke visine odgovornosti, jednom za svagda nametnute amanetima predaka, tako da oni, u stvari, samo predstavljaju izvjesan viteški red svoga naroda, poput japanskih Samuraja naoružanih oštrim; umom, mačem i pogledom.

Svejedno, njihov procenat među ostalim podanicima izdijeljenim na dvije većinske skupine pod odrednicama Srbi i Dukljani, sa svojih 10 – 12% još uvijek je iznenađujuće visok. Mnogi će biti iznenađeni ovom tvrdnjom, zato ću je pobliže objasniti nekim činjenicama poznatim samo među onim Crnogorcima u potpunosti svjesnih svoje pripadnosti.

Sjećam se dobro da mi, ni u posljeratnoj školi, nijesmo učili istoriju Crne Gore, nako nešto malo u osnovnoj školi, ali smo zato bjesomučno i napamet učili Kosovski ciklus i raznorazne bune i ustanke ostalih naroda i narodnosti. Svejedno, sve to ni za jotu nije pomjerilo moje parametre pripadnosti svome narodu. Zasluga za to pripada svim onim smrknutim nepismenim đedovima i zabrađenim babama, strinama i tetkama, koje su nam šapatom i da niko ne čuje, davale dopunske časove iz one prave istorije koja ih je tako često zavijala u korotu.

Ova žestoka podjela na Srbe i Dukljane, moguća je samo zato što su ove mlađe generacije odgajane u lažnom samoupravnom blagostanju, kao one poslovične tikve bez korijena, koje su tako dobro uspijevale u staklenim baštama moralno-političke podobnosti u kojima su ih dobro nakljukali istorijom za jednokratnu upotrebu, te se danas, onako bez korijena, nemoćno kotrljaju bespućima povijesne zbiljnosti, zgranuto tražeći bilo kakav putokaz kojim bi nastavile svoje jalovo kotrljanje. Zato svaka čast ovome režimu, koji je tako lukavo uspio da ovoliko tikava posadi iza gomile đavola koji se, evo toliko doba neumorno motaju ovim prostorima.

Još uvijek se dobro sjećam onog pionirskog doba, sa sletovima i marševima, što me, ipak, nije potpuno omelo da zapamtim mnogo toga iz te, u duhovnim skrinjama ljubomorno čuvane istorije svoga naroda. Dok su ulicama i trgovima odjecale borbene pjesme i gromoglasne parole, oni koji su se držali običaja stajali su po strani i sporazumijevali šapatom i pogledima.

Ponekad bi neko zametnuo pjesmu kao što, naprimjer, bjese ona:

Razbolje se zorna Zorka,
Sa Cetinja Crnogorka...

...da bih ja, u čudu, osluškivao kako neka od onih korotno zabrađenih baba tiho mrmlja ovakav ili sličan komentar:

Jes, matraka..., razbolje se i umrije...! E nije, no je ona sutura od domaćina (Kralj Petar I Karađorđević), onako trudnu istuka i ćušnuo niza skale, te se nije više živa dizala.

Tada sam mislio; što zna baba, ali sam kasnije revidirao sve se čudeći kako brzo naučise puno toga...

- M -

[metuzalem]

-Otprilike, prije par dana, na njemačkim medijima je, kao udarna vijest, objavljena odluka ustavnog suda, da dotično zdravstveno osiguranje nije obavezno da podmiri račun za - viagru – koji im je ispostavio izvjestan osiguranik, više ubijeđen u vladavinu prava nego li u – erekciju..!

Ova istorijska odluka me je potsjetila na veoma značajnu izreku jodnog pametnog čovjeka, koja glasi:

„Puritanac (Čistunac) je osoba koja smatra da je sve dozvoljeno, ali pod uslovom da to nije neko zadovoljstvo...“

Nakon ove vijesti, shvatio sam da i visoka njemačka kultura nije ništa drugo do glazura koja prekriva okoštale moralne nazore koji, iz sjenke sveopšteg muka, vladaju duhovima podanika... Niko od tih podanika i ne pomišlja koliko je ponižavajuća ovakva odluka, koja jednog, u stvari bolesnog čovjeka, osuđuje da sam snosi troškove svog „zadovoljstva“, dok troškove ostalog; kao što su sr.anje, pišanje i ostale – potrebe – zakonodavno prepušta čistunski ustanovljenom zdravstvenom osiguranju...

Kad čoek shvati da se ovo događa u jednoj kulturnoj i bogatoj zemlji kao što je Njemačka, s pravom se pita što mogu tek očekivati podanici nekih siromašnih zemalja... Međutim, ovdje vladajuća logika nije od velike pomoći, jer kad čovjek „zamane“ svojom glavom i shvatanje prepusti svojoj intuiciji, naprosto biva zgranut činjenicom da – duhovna bijeda – nije privilegija bilo kog naroda, već da se radi o globalnoj pojavi...

No, što se ove moje butige tiče, jedna ovakva vijest samo može da potvrdi njenu ustanovu od opšteg značaja, iako se veliki dio potencijalne klijentele prema njoj odnosi, narodski rečeno - pre´o kurca – i to mahom, mlitavog, bez obzira na vijagru....

- M -

[metuzalem]

Ovaj predhodni post me naknadno posjeti na jednu moju (ili opštenarodnu) izreku koju sam izložio, ili ovdje ili u nekom od prigodnih postova a glasila je i još uvijek glasi:

”Niko, kome se ne diže kur@c, ne bi smio (trebao) da diže - glas…!”

Ukoliko mudru odluku njemačkog vrhovnog suda, glede troškova VIAGRE na račun zdravstvenog osiguranja, posmatramo iz ovog pravno-političkog ugla, ona je više nego ispravna, jer…

Jer bi se u tom pogledu jedan nepromišljeni presedan mogao poistovjetiti sa dijeljenjem oružja i municije koje su sprovodili ondašnji vlastodršci raspičenih YU-republika na početku potonjih bratoubilačkih ratova…

A što je, u pogledu dizanja glasa i pobune, ova ojađela VIAGRA do jedan bojevi metak koji se veoma lako može okrenuti protiv vlasti, zato odluku njemačkog suda opravdano možemo smatrati mudrom i dalekovidom…
Neki moj prijatelj mi se, neđe davno požali, da bi ga žena, kad bi se puštio, ovom “bojevom municijom” napunila ka – vinčesterku…

Eee, pa ti viđi…!

[milovan]

A što je, u pogledu dizanja glasa i pobune, ova ojađela VIAGRA do jedan bojevi metak koji se veoma lako može okrenuti protiv vlasti, zato odluku njemačkog suda opravdano možemo smatrati mudrom i dalekovidom…
Neki moj prijatelj mi se, neđe davno požali, da bi ga žena, kad bi se puštio, ovom “bojevom municijom” napunila ka – vinčesterku…

Eee, pa ti viđi…!

Zato bi ZENA preuzela OBAVEZU, da mu skida "OTOK" od VIJAGRE,
nashe zene su se probijale sa chuke na chuku i drzale JAJCE u svoje ruke.

[metuzalem]

Grehota bi bila, ovaj preparat nesluceno sirokog prosvjetno-duhovnog dejstva, prepustiti prolaznosti i skucenom novinskom prostoru, zato mu dajem pocasno mjesto u mojoj butigi... Zemlja koja ima ovakve (djecje!) pjesnike, u njima ima najbolji putokaz ka svojoj buducnosti... Osim toga ovo je jedna dvna dopuna mojoj - anamnezi odrastanja - u djecjim vrticima kao "duhovnim plastenicima"...

Deca i kućni ljubimci:

Šta sam ono hteo da kažem

Seljaci intuitivno znaju da je igra simulacija stvarnog života, da se kroz igru njihovi mladunci, kao i mladunci životinja, spremaju za ozbiljni život, da u igri moraju da izgrade svoje emotivno biće, da u igri osete slast pobede i gorčinu poraza, strast ljubavnu i strast lovačku, pa i stvaralačku, strepnju pa i mržnju

piše: Ljubivoje Ršumović
Da, rekao sam u jednoj televizijskoj emisiji da se na selu deca rađaju kao ljudi, a u gradu – kao kućni ljubimci! Mislio sam na selo u kome sam se ja rodio i na grad u kome su se rađali moji sinovi! Toga, takvoga sela više gotovo da nema, ali taj i takav grad i te kako postoji! Čak se toliko proširio da je progutao mnoga sela. Ili ih je teritorijalno poklopio, ili je seosko stanovništvo usisao svojim sitnopotrošačkim đinđuvama i zapadnjačkim usisivačima! Moj zaključak je jasan: sve manje dece se rađa kao ljudi, a sve više dece se rađa kao kućni ljubimci!

Dete na selu raste i razvija se prirodno, sa biljkama, sa životinjama, sa odraslim ljudima. Prostora za igru ima na pretek, prirodnih igračaka, takođe. Ako mu nedostaje neka igračka, samo je napravi, uglavnom od drveta, najplemenitijeg materijala. Odrastanje se odvija kroz prepoznavanje. Ono što odrasli govore i rade, dete odmah ne razume, ali vremenom prepoznaje i usvaja. Deca su veliki imitatori, a najradije imitiraju roditelje, jer ih vole, pa vole i ono što oni rade. Roditelji nemaju bejbisiterke, pa decu vode u polje, na njivu, u planinu! Deca su svedoci svega što roditelji rade, i kad se muče, i kad pevaju dok posluju! Deca ih podržavaju. Uče se na njihovim greškama. Za ono što urade dobiju pohvalu. Zauzeti poslom roditelji u selu nemaju vremena da gnjave decu preteranim zabranama, i preteranom ljubavlju. I zabrane i ljubav su u granicama normalnog ophođenja.

Dakle, ophođenja prema ljudskim bićima, a ne prema "kucama" i "macama"! U selu roditelji podržavaju decu da se igraju, jer su tada zauzeta igrom, dakle nečim što je imperativ svakog detinjstva, što im je Bog dao da rade. Jer, seljaci intuitivno znaju da je igra simulacija stvarnog života, da se kroz igru njihovi mladunci, kao i mladunci životinja, spremaju za ozbiljni život, da u igri moraju da izgrade svoje emotivno biće, da u igri osete slast pobede i gorčinu poraza, strast ljubavnu i strast lovačku, pa i stvaralačku, strepnju pa i mržnju! Jer, sve to ih čeka u stvarnom, ozbiljnom, velikom životu!
Dete u gradu najveći deo vremena provodi među četiri zida, sa igricama i kompjuterima, među manje ili više skupocenim stvarima u stanu, među "ne diraj to", "ostavi to"… Deca uopšte ne znaju šta im roditelji rade. Pre pedeset godina, kao mladi novinar Radio Beograda, pitao sam jednog dečaka iz škole "Drinka Pavlović" šta mu radi otac? Rekao mi je: "On je inženjer." U redu, rekao sam, ali šta radi? "Pa, pa, on ide na posao!" Znam, znam, ali šta radi? Pa, on kad se vrati s posla, on ruča, pa legne na otoman i čita novine!" Pedeset godina pamtim ovaj porazni razgovor.

Naravno, tražio sam telefon, rekao tom ocu da obavezno povede jednog dana svoje dete u "Ivo Lola Ribar" u Železniku, i da mu pokaže šta radi. Dete će biti impresionirano, i više će voleti i ceniti svog oca, i imaće šta da priča o njemu! Igračke u gradu su druge i drugačije, nose mnogo više negativnih značenja nego pozitivnih. Napravljene su od plastike, dakle, neplemenitog, veštačkog materijala. Obdaništa i zabavišta su skupa, ne mogu svi da ih plate, a nema ni mesta za svu decu. Roditelji su nervozni, što zbog briga na poslu, što zbog nikad dovoljno profitabilnog posla, nikad dovoljno novca za troškove koji su mnogo veći nego na selu. Ako se deca, nesvesno, povinuju imperativu igre kad otac leškari i odmara se, kad majka pokušava da prestigne vreme, i poradi sve po kući, skuva za sutra ručak, jer sutra opet mora na posao, onda će roditelji da viču na njih i teraju ih da budu mirna ili da uče. Deca, mada vole svoje roditelje, i nemaju želju da ih povrede, ili im protivureče, kažu roditeljima da neće da prekinu igru, ili da ne mogu da uče! Dakle, roditelji nauče decu da govore "neću" i "ne mogu". Tako zasluže grdnju, umesto pohvale!
Kažem, danas nema onog sela, a ima isuviše ovog grada! Treba se prilagoditi, da, ali gde su instruktori da nas upute kako da se prilagodimo? Sa ovim platama koje imaju, prosvetni radnici neće, čast izuzecima, da mrdnu prstom preko onoga što program predviđa. Direktori škola ne smeju da povedu decu da očiste dvorišta od plastičnih kesa, lišća i pikavaca, plaše se besa (gradskih) roditelja koji će im već sutra doći i galamiti kako oni nisu decu dali u školu da budu đubretari!

Potrebni su nam neki analfabetski tečajevi za roditelje i roditeljstvo, za prosvetne radnike i prosvetiteljstvo, za ministre i ministrovanje! U svemu tome smo totalni amateri! Štampa, radio i televizije mogli bi u svemu tome da odigraju ključnu ulogu, ali ni kod vlasnika tih kuća, ni kod urednika, nema ni trunčice svesti o takvoj jednoj potrebi. Jedini njihov imperativ je profit.
Deca više nisu naše najveće bogatstvo, preselilo se bogatstvo u privatne džepove, i privatne glave, a i jedno i drugo su – bez dna!

Naravno, to nije moj posao, ali da sam ja država Srbija, ja bih oko svakog grada izgradio "onakva sela", kakav je bio moj Ljubiš, ili moje Sirogojno, pre šezdeset godina. Kuće i zemlju dao bih mladim, školovanim ljudima, koji bi gajili stoku i obrađivali zemlju. Posebne kuće bih izgradio za mlade roditelje iz grada, u kojima bi provodili vikende i dane odmora sa svojom decom. Tako bi se njihova deca koliko-toliko "školovala" za stvarni život. A bilo bi tu mesta i za seoski turizam.

Reći ćete "komunizam", "utopija", "nemoguće"! Slažem se. Ali, ni ja nisam država Srbija, nego pesnik, pa imam pravo da sanjarim!

- M -

P.S. Nadam se da Veliki Pjesnik, ovaj moj duhovno-hajducki postupak nece shvatiti kao otimacinu i zato sam mu, unaprijed - blagodaran!

[milovan]

Mene proglasishe za "KRVNIKA",
jer sam nedje napisa "DA NEMA LJEBA BEZ MOTIKE",
kucni "LJUBIMCI" ne razumiju SELJACHKO DIJETE, koje je odilo u MOBU da grebulja sijeno i na RADNE AKCIJE DA GRADI MAGISTRALE I NASIP OKO ZAGREBA, mene nijesu trebale DJINDJUVE I PLASTICHNE IGRACHKE, dok je bilo BUKAVA I SHUMOVAKA da se penjem i kastrim grane za LISTOVE, sushim i sadijevam za ZIMNICU.

[metuzalem]

E moj Milovane..

nas dvojica u danasnje virijeme ne bi stigli ni da se rodimo ili bi nas iz reda izbacili "drugim sredstvima" (abortusom) posto sam ja bio peto dijete u tom (ne)redu a vjerujem da ni ti nijesi bio - chelni...

Pozdrav od

- M -

[milovan]

Mene su jedva dochekali, jer je Vuko bio jedinac,
tog dana 21.11.1946 je Vuko bio na brdo iznad sela, krenuo da ide za Makedoniju, prisilno regrutovan da cera baliste, "STARI BORAC" PARTIZAN, ali se nije povratio da me VIDI, nego je nastavio put do UNIFORME, koju mrzim od RODJENJA, mozda iz tog razloga, uvijek smo o JADU RADILI.