PRIJE 140 GODINA OZVANIČEN VUKOV PRAVOPIS


~O najvažnijim fazama borbe za Vukov književni srpski jezik i pravopis govorio je i dr Drago Ćupić, ugledni filolog i jedan od urednika kapitalnog "Rečnika srpsko-hrvatskog jezika" SANU


Jubilej savremenog jezika


- Srbija je prije 140 godina, odnosno 12. marta 1868. godine, ukinula sva ograničenja za korišćenje Vukovog pravopisa čije norme u kontinuitetu važe do danas, rekao je direktor Instituta za srpski jezik prof. dr Sreto Tanasović u razgovoru za Tanjug povodom značajnog jubileja za našu lingvistiku.
On je podsjetio da je Vuk Stefanović Karadžić započeo jezičku reformu štampanjem "Rečnika" 1818. godine, u kojem je objavio gramatiku i pravopisna pravila, ističući da je trebalo da prođe pola vijeka da i kneževina Srbija četiri godine poslije Vukove smrti ukine obavezu da se starom ortografijom pišu udžbenici za osnovnu školu i gimnaziju.
O najvažnijim fazama borbe za Vukov književni srpski jezik i pravopis govorio je i dr Drago Ćupić, ugledni filolog i jedan od urednika kapitalnog "Rečnika srpsko-hrvatskog jezika" Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Ćupić je istakao da je Vuk Karadžić bio svjestan da će naići na otpor da izvrši radikalnu reformu jezika, ortografije i pravopisa i da se zato dvouimo da li da se zaustavi samo na književnom jeziku, a za ortografiju da nađe neko srednje rješenje koje bi odgovaralo ondašnjoj javnosti.
- Dvije godine prije nego je objavio "Rečnik" opredijelio se da bude radikalan i da sve izmijeni iz osnova i da za pravopis svaki glas dobije svoj znak (30) i književni da bude isključivo čisti narodni jezik - istakao je Ćupić.
Vukova reforma jezika i pravopisa brže je prodirala u književnost gdje su mladi pisci kao što su bili Branko Radičević, Jovan Jovanović Zmaj, Đura Jakšić i Laza Kostić počeli da pjevaju na Vukovom narodnom jeziku.
Srbi su prvi posebno štampan pravopis po Vukovim načelima dobili tek 1892. kada ga je objavio Stojan Novaković i doživio je nekoliko izdanja.
Sledeći, naravno, u Vukovskom duhu štampao je Aleksandar Belić 1823. godine koji je bio na snazi do Drugog svjetskog rata.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je uveden "Korjenski pravopis" koji je 1945. ukinut i vraćen je Belićev.
Matica Srpska je štampala novi 1960. godine tada, na osnovu Novosadskog dogovora iz 1954. godine kada smo se jezički "ujedinili" sa hrvatskim.
Poslije raspada Jugoslavije 1993. Matica je ponovo štampala Pravopis i pored "velikog" objavila je i dvije skraćene verzije koje važe do danas.
Kako su se oba sagovornika složila, standardni srpski književni jezik i pravopis ostaju vjerni Vukovim načelima i principima ali ni najsavršeniji pravopis nije nepromjenljiv pošto ga treba usavršavati, dograđivati, usklađivati sa duhom vremena jer on je odraz jezika koji je živa materija.

Povratkom slova "h" završen pravopis

Konačno, kada je Vuk na Cetinju 1836. godine štampao "Narodne poslovice" i vratio slovo i glas "h", kojeg nije bilo u prvom izdanju "Rečnika", završen je njegov rad na pravopisu.
"Štafetu" je preuzeo Đura Daničić koji je 1847. poveo svoj "rat" za novi, književni jezik a priključili su mu se marta 1850. godine na Bečkom književnom dogovoru hrvatski i slovenački lingvisti koji su usvojili zaključak da su srpski i hrvatski isti jezik.
Tada je dogovoreno da to bude ijekavski i Hrvati su ga dosljedno koristili kao i sve Vukove jezičke i pravopisne norme dok je među Srbima u Srbiji i Južnoj Ugarskoj crkvena i intelektualna elita odbijala ijekavsko narečje insistirajući na ekavskom.

Zabranjene "Vukove knjige"

"Sovetnik" Knićani je 1850. godine u svojoj kući u Beogradu rekao Vuku da ima ljudi koji "govore da je ona šteta koja je narodu našemu propašću carstva na Kosovu učinjena, ništa, prema onoj koju on svojim pravopisom hoće da učini... da bi se tako narod naš pošokčio i pounijatio".
Zato nije čudo što je dvije godine kasnije donijeta zabrana prodaje i unošenja knjiga u zemlju koje su štampane Vukovim pravopisom.
Kada su se vratili Obrenovići zabrana nije odjednom dignuta već je prvo prestala da važi za privatno štampane knjige a zatim je na insistiranje Popečiteljstva prosvete i Društva srpske slovesnosti zabrana ukinuta i za knjige koje su štamapne u državnoj štampariji i tek na kraju su "modernizovane" školske knjige.

Vukov rat sa "matičarima"

Vuk nikada nije objavio posebno ni gramatiku ni pravopis ali ih je dorađivao tokom sukoba sa protivnicima posebno "matičarima" okupljenim oko Jovana Hadžića i Milioša Vidakovića, tvrdi on.
U "Ljetopisu Matice srpske" sve do 1871. korišćena je stara ortografija iako su već 1846. mogli da izađu članci u kojima se veličaju Vukove zasluge za našu književnost i predlaže se da se primijeni njegov pravopis.
Vuk se nije ustručavao da kritikuje Maticu, dokazujući da se na starom slavenosrpskom jeziku ne mogu štampati djela na srpskom narodnom jeziku.

Viši slojevi protiv "govedarskog prostog jezika"

Kako je objasnio Ćupić, viši slojevi društva su strahovali da će izgubiti uticaj u narodu i administrativnim mjerama su se "branili" od "govedarskog prostog jezika".
Ostalo je zabilježeno da je jedan od učenih Srba rekao da će se "prije poturčiti nego što ću s Vukovom ortografijom pisati".
Takav odnos prema Vukovoj reformi vladao je i u Srbiji gdje je potpuna zabrana nove ortografije ostala na snazi sve do povratka Obrenovića na vlast.


(Tanjug)