Bosanski i Hrvatski Srbi, istorijski su Vlasi!

[Ćipur]

Reč i komunikacija se jako vrednuju u toj da je nazovemo dinarskoj kulturi.

Dinarska kultura nema ništa sa izvornom srpskom kulturom, sa onom kulturom, Nemanjićkom, kojoj se podučavaju sva đeca u Srbiji.

Pa pravi Srblji, koji su izbjegli 1690. u Velikoj Seobi Srbalja u današnju Vojvodinu, kakve veze imaju sa dinarskom, vlaškom kulturom?
Osim pravoslavlja, NIKAKVE.

[djmilen]

prebacio sam ovaj post na:
https://forum.cdm.me/showthread.php?...d=1#post687185

[shrek]

Ali gdje ti nadje da krades istoriju od jedne skromne evropske kulture kao sto je srpska.

Sram ga odista bilo! Nasao je da krade od kulture koja zasnovana na goloj istini i cinjenicama a nikako na fikcijama i lazima:

“Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja.
Lažemo zbog slobode.
Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”

Kako bijase ona: "ko laže taj i krade!" ?!:mrgreen: :mrgreen: :mrgreen:

[Ćipur]

mr Cvetko Pavlović: OBIČAJI MORLAKA U DALMACIJI

Italijanski prirodnjak, putopisac i knjizevnik Alberto Fortis (Padova 1741. – Bolonja 1803.) obilazeci Dalmaciju tokom druge polovine 18. vijeka ostavio je dragocjene zapise i svjedocenja o Morlacima ili Morovlasima i njihovim obicajima, koje je objavio u knjizi “Put Dalmacije” (Venecija 1774).
Zapisi ovog neumornog istrazivaca predstavljaju pravu riznicu za one koji se bave izucavanjem karakteristika, obicaja, vjerovanja i cjelokupne kulture Morlaka i Morovlaha.
Opisani su vjeridbeni i svadbeni obicaji, vjerovanja i praznovjerje koji vuku duboke korijene iz njihove postojbine Transilvanije i drugih prostora.
Obicaji i vjerovanja Morlaka se duboko prozimaju sa obicajima i vjerovanjima drugih naroda i stanovnika istocne obale Jadrana – Dalmacije, crnogorske obale do juzne Albanije, cime se potvrdjuje tolerancija i zajednicki zivot na ovim prostorima. Geografske karakteristike dinarskih planina, oskudno obradivo zemljiste, locirano uglavnom pored rijeka i uzanom priobalnom pojasu uslovili su tesku borbu Morlaka da obezbijede sopstvenu egzistenciju obradom svake stope poljoprivrednog zemljista i gajenjem stoke. Zemljiste je obradjivano primitivnim drvenim ralom koji su vukli volovi.
Morlaci su stoku napasali na planinskim pasnjacima i u zaledju u proljecnim i ljetnim mjesecima, a u zimskom periodu su se spustali u Primorje zbog blage mediteranske klime. Kuce Morlaka su veoma skromne, zidane od klesanog kamena u krecnom malteru kod boljestojecih domacina. Medjutim, siromasniji stanovnici ovih krajeva zivjeli su u primitivnim kucama ozidanih lomljenim kamenom od suvomedje. Goveda i ovce u najvecem broju su drzana na otvorenom prostoru u ogradjenim torovima, pa su trpjela veliku hladnocu u zimskom periodu i nesnosne vrucine u ljetnjem periodu. Mlijeko i mlijecni proizvodi, sir, maslo i kisjelo mlijeko su osrednjeg kvaliteta zbog nepostojanja elementarnih higijenskih uslova.
Tkaninu za svoju odjecu Morlaci tkaju u kucnoj radinosti na razbojima. Zanimljivo je istaci da za tkackim razbojem sjede muskarci, jer zbog podredjenog polozaja zene na ovim prostorima obicaj ne dozvoljava zeni posao gdje se sjedi.
Odjeca se izradjuje od sukna i grubog platna uz jednostavno krojenje i sivenje. Bojenje platna se vrsi na tradicionalan nacin, koriscenjem prirodnih sirovina i biljaka sa ovih prostora. Crna boja se dobija od kore jasena koja se potapa osam dana zajedno sa otpadom od gvozdja (troska) sa kovackog nakovnja, koja se ohladi i kasnije njome boji.
Tamno modra boja se dobija mijesanjem saca (biljka iz porodice krstasica) sa cistom cijedji. Ova smjesa vri nekoliko sati i nakon sto se ohladi, u nju se potapa platno za bojenje.
Za dobijanje zute i smedje boje koristi se ruj, biljka koja raste na priobalnom pojasu. Zuta boja se dobija od biljke pucalina (zuti bagrem).
Morlacke zene mnogo vezu i pletu. One koriste svaki trenutak kako bi svojim ukucanima spremile tople dzempere i carape. Dok cuvaju stoku cak i iduci, pletu jednu vrstu carapa koje se nose u opancima ili papucama zvanu “nazuvke”. Njihov vez je vrlo neobican, slican s lica i s nalicja.
Medju Morlacima razvijen je grncarski zanat, gdje se proizvode razne loncarske posude. Ove, dosta grubo izradjene posude peku se u pecima iskopanim u tlu.
Kod Morlaka je veoma izrazeno praznovjerje, pa oni vjeruju u vjestice, vampire, vukodlake, zloduhe, utvare i vradzbine. Kao i u Transilvaniji, Morlaci vjeruju u vampire koji djeci sisu krv. Ako se posumnja da covjek kada umre moze postati vampir ili vukodlak, prereze mu se potkoljenica i cio se izbode iglama. Ima slucajeva da covjek koji predosjeti da ce djeci sisati krv, prije smrti zatrazi od svojih nasljednika da prije polaganja lesa u grob postupe s njim kao s vukodlakom.
Morlacke zene znaju mnoge vradzbine. Vjestice prave vradzbinu kojom presusuje mlijeko tudjih krava, kako bi njihove imale vise mlijeka. Prave se i “zapisi” kojima Morlaci pridaju veliku vaznost i vjeruju u njihove cudotvorne moci. “Zapisi” cuvaju od bolijesti ili da se ozdravi. Oni se nose zasiveni u kapi, a volovima se vezu za rogove.
Zanimljivo je da i susjedni Turci vjeruju u “zapise” koje im prave hriscanski svestenici, naravno uz pristojnu nagradu. Morlaci vjeruju u cudesne moci mletackih srebrenih novcica a koriste ih protiv padavice i drugih bolijesti.
Ista natprirodna svojstva pripisuju ugarskim novcicima zvanim petice koji s nalicja imaju lik Djevice Marije s Isusom u narucju s desne strane. Turci iz susjednih krajeva vjeruju u ista vjerovanja kao i Morlaci pa donose darove da se drze mise pred likom Djevice Marije iako to nije u saglasnosti s Koranom.
Morlaci rimskog obreda, kad se medjusobno pozdravljaju, kazu “Hvaljen Isus” a ukoliko se pozdravljaju s Turcima imaju obicaj da kazu “Hvaljen Bog”.
Zenska nosnja Morlakinja je razlicita u razlicitim krajevima, a razlikuje se djevojacka od nosnje udate zene. Udate zene na glavi nose bijele ili obojene marame. Djevojke nose skrletnu kapu s koje visi veo sto pada niz ledja, sto je znak djevicanstva. Djevojacka kapa je ukrasena razlicitim ukrasima, zavisno od imovnog stanja porodice. Niz kapu vise nizovi srebrnog novca, starinskog i dragocjenog, filigranski izradjenog, ukoliko djevojka potice iz bogate porodice. Kape su ukrasene i bojenim staklom okovanim srebrom.
Siromasne djevojke nose kapu bez ukrasa, ili ukrasenu niskama skoljcica, staklenih zrna i primitivnim rukotvorinama od kalaja. Sarolikost djevojackih kapa skrece paznju i zato sto na svaki pokret glavom zvekecu. U nekim krajevima se za kapu zadijevaju kite sarenog perja.
Djevojacka kosulja je vezena crvenom svilom i ponekad zlatom. Ona se zakopcava pod vratom sponama koje se zovu maite, a na prsima su otvorene kao i muske. Zene i djevojke oko vrata nose niske staklenih zrna razlicite velicine i razlicitih boja. Na rukama nose prstenje od kalaja, bronze, srebra ili zlata. One nose vezene prsluke ukrasene staklima i skoljcicama. Haljinu ili suknju opasuju sirokim pasom otkanim od bojene vune. Haljina ili suknja je modre boje pa se zove modrina. Gornja haljina je od grubog sukna i opsivena je duz rubova skerltom i zove se sadak.
Djevojacke carape su uvijek crvene boje a obuca su im opanci. Opanci imaju potplatu od sirove volujske koze a gornji dio opanka nacinjen je od prepletenih traka od ovcije koze koje se zovu opute.
Neudatim djevojkama nije dozvoljeno da nose drugaciju obucu, bez obzira na imovinsko stanje porodice. Poslije udaje mogu nositi turske papuce. Djevojacke pletenice savijene su pod kapom a nevjeste ih pustaju niz grudi ili ih vezu ispod vrata. U pletenice umecu i uplicu medalje, srebrni novac ili staklena zrna, slicno tatarskim obicajima.
Djevojka na losem glasu bila bi izlozena javnoj osudi da joj svestenik u crkvi javno strgne kapu a neki od rodjaka odsjece kosu u znak sramote. Ukoliko djevojka ucini ljubavni grijeh, sama sa sebe skida djevojacka znamenja i nastoji da promijeni sredinu. Prosidba djevojaka vrsi se na nacin da roditelji ugovaraju brakove iako se mladenci ne poznaju i nijesu se vidjeli. Momkov otac ili drugi rodjak prosi djevojku od njenih roditelja. Ukoliko u kuci ima vise djevojaka, postuje se pravo prvorodjenja, odnosno prosi se najstarija djevojka u kuci.
Uglavnom se udovoljava proscu, nezavisno od toga da li dolazi iz bogate ili siromasne porodice, odnosno da li je sluga ili kmet. Kad je prosac zaprosio djevojku i dobio potvrdan odgovor, dovodi mladozenju da se sa mladom upozna. Ukoliko se jedno drugom dopadnu, brak je ugovoren. Djevojka ima slobodu da podje da vidi mladozenjinu kucu i porodicu i slobodno odluci da li ce se udati za tog mladozenju. Ukoliko je zadovoljna, vraca se u ocinsku kucu buduceg muza zajedno sa djeverima i prijateljima da se utvrdi vrijeme vjencanju.
Za utvrdjeni dan vjencanja mladozenja kupi rodbinu i prijatelje koji se zovu svati. Ovi se lijepo obuku, pojasu konje i podju djevojackoj kuci. Svatovi su okiceni paunovim perjem zadjenutim za kapu. Svatovi su dobro naoruzani puskama, revolverima i samokresima kako radi veselja i senlucenja, tako i da bi odbili svaki napad na njih u cilju otimanja nevjeste.
Takvi napadi na svatove su se desavali u proslosti i zavrsavali krvavim raspletima. U istoriji je poznat slucaj zenidbe Sibinjanin Janka koji je zaprosio Janju Temisvarku. Jankovu cast je branio Sekul, Jankov necak, sto je opjevano u poznatoj narodnoj pjesmi. Borbe sa svatovima su zabiljezene grubim bareljefima na nadgrobnim spomenicima na mjestima sukoba.
Mlada pod velom i vijencem na glavi uvodi se u crkvu gdje se obavlja sveti obred vjencanja. Nakon obavljenog obreda, svatovi mladu odvode mladozenjinoj kuci. U svatovima su odredjene duznosti pa “prvinac” pjevajuci ide ispred svatova. Barjaktar nosi svilenu zastavu na cijem koplju je nasadjena jabuka. Uobicajeno je da su dva barjaktara, a na svadbama imucnijeh domacina cetiri.
Duznost starog svata vrsi najcasnija i najdostojanstvenija licnost u porodici mladozenje. “Staceo” izvrsava zapovijesti starog svata. Mladu vode dva djevera, mladozenjina brata i oni imaju zadatak da paze na mladu.

[Ćipur]

Kum je veoma vazna licnost na svadbi i njemu se pridaje posebna paznja i pocast. Komordzija pazi i cuva mladinu skrinju u kojoj ona donosi miraz. Caus, kao majstor ceremonije nosi stap, ide iza svatova i pazi da se svatovi krecu odredjenim redom.
U svatovima se nosi buklija napunjena vinom iz koje se pije vino kako na putu, tako i za stolom. Kad se svatovi primaknu mladozenjinoj kuci, nekoliko svatova trci prema njegovoj kuci i ko od njih prvi stigne, dobije maramu izvezenu na dva kraja.
Domacin kuce docekuje svatove, a prije nego sto mlada sjase s konja daju joj da pomiluje musko dijete.
Kada mlada sjase s konja, klekne i poljubi prag od mladozenjine kuce.
Svekrva docekuje mladu dajuci joj reseto napunjeno zitom i raznim vocem, najcesce orasima, bademima i ljesnicima. Mlada uzima reseto i zahvati iz njega pa baca po svatovima iza ledja.
Na dan dolaska mlada ne ruca sa svatovima, vec za posebnim stolom zajedno sa djeverima i “staceom”.




Literatura:
1. Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Venecija 1774.
2. Mirka Pavlovic, Poglavlja o Morlacima, Zaduzbina, broj 61, 62, 63, Beograd, 2003.

[Arsenije]

najgora vrsta ljudi je ona koja tvrdi da zna a ne zna.

Za cipura:

Ajde ti pametnjakovicu sad izvedi teoriju da su i hrvati u stvari vlasi!

Posto u dalmaciji otocane nazivaju bodulima, a sve iz kopnenog dijela
hrvatskog primorja vlasima. Hoces kazati da su u kopnenom dijelu hrvatskog primorja zivejeli samo SRBI-VLASI. Sta je s hrvatima?

Dakle ako ne uspijes dokazati i da su HRVATI u stvari VLASI onda
zaboravi tu svoju teoriju sto prije mozes, jer je ni najveci
nepismenjak ne bi prihvatio kao ozbiljnu.

U ostalom vec si i dobio odgovor kako je nastao naziv VLAH i iz
dobivenih odgovora mozes i zakljuciti zbog cega i zasto su se
tadasnji SRBI i HRVATI (ili je tadasnja vlast imala jos neke posebne zakonike za HRVATE?) nazivali VLASIMA.

[Ćipur]

najgora vrsta ljudi je ona koja tvrdi da zna a ne zna.

Za cipura:

Ajde ti pametnjakovicu sad izvedi teoriju da su i hrvati u stvari vlasi!

Posto u dalmaciji otocane nazivaju bodulima, a sve iz kopnenog dijela
hrvatskog primorja vlasima. Hoces kazati da su u kopnenom dijelu hrvatskog primorja zivejeli samo SRBI-VLASI. Sta je s hrvatima?

Dakle ako ne uspijes dokazati i da su HRVATI u stvari VLASI

Naravno, da je i dobar dio Hrvata vlaškog porijekla, dobar, dobar dio!
Nijesu baš Slavonci bla[kog porijekla, nijesu Zagorci vlaskog porijekla, a ovi dinarski Hrvati, nego što su nego Vlasi porijeklom???

ondazaboravi tu svoju teoriju sto prije mozes, jer je ni najveci
nepismenjak ne bi prihvatio kao ozbiljnu.

Pazi to nije moja teorija, ja sam samo prenio dokumenta koja su izvukli iz arhiva srpski istoričari.

Recimo srpski istoričari izvadili ovaj dokument iz 1642., đe preci Desnica, Tesli, Kočića ovako o sebi pišu:

"da bi Laških sinov ne bilo, puste bi Kraine bile, nego se s nimi Kraine brane i podpiraju i oni su kakti jedan čit. I to dobro znate vaše gospodstvo, da smo jedna bratia, da oni ne mogu prez nas živi biti, kako ti ni mi prez nih.
Tako nemoite nas bantuvati ni burkati Kraine med sobom"
Dalje Vojvoda kaže:
"ja ne možem kraine deržati ar se ona hoće zadovoljiti i fantiti"

[Arsenije]

E pa vidis cipure, ja se ne stidim reci da sam vlah ali zavisi u kom kontekstu. Isto kao sto i vecina Hrvata nece poreci da su vlasi.

Po vjeri pravoslavni dalmatinac, po regionalnoj pripadnosti Vlah, po
narodnoj pripadnosti SRBIN, po nacionalnosti hrvatski drzavljanin, a ako bas hoces posto je pleme iz crne gore preko hercegovine doselilo u dalmaciju, onda po tebi ispada da su i crnogorci u stvari vlasi.

Jos da dodam da ce ti i Hrvat iz kopnenog dijela Dalmacije kazati da je vlah i taj ce izraz koristiti samo u komunikaciji s otocanima tj. bodulima. A zasto?
Zato sto su otocani kao i veci dio uskog pojasa uz obalu uvijek do raspada rimskog carstva, a kasnije venecije ostali pod njihovom vlascu, te nisu nazivani vlasima. A oni koji jesu su ponosni na svoje pretke koji su se stotinama godina borili za ono sta su.

U ostalom u Zadru imas srpsku pravoslavnu crkvu Sv. Ilija koja datira iz 11. vijeka i izgradila ju je Venecija za potrebe svojih vojnika pravoslavne vjere. Dakle odmah po podjeli hriscana.
Tada srecom narodna pripadnost nije igrala tako veliku ulogu kao danas jer u to doba nitko nije poznavao izraz nacionalna drzava, iz koje su nastale sve nacionalne teorije i misteorije koje pokusavaju izraz i porijeklo nacije uvelicati naustrb naroda. A u nacionalnom bicu jedne drzave mogu zivjeti vise naroda ili kao sto je slucaj sa srbima kada jedan narod zivi u vise drzava odnosna podjeljen u vise nacija, ne znaci da ovi ili oni jesu ili nisu, vec da su imali razlicit put kroz istoriju.

A stvarati tezu o nekom novom porjeklu jednog naroda na osnovu izraza vlah je smjesno.

To bi bilo slicno kao da npr. kazes da crnogorci nisu u stvari (srbi, albanci, turci, hrvati,italijani,...) nego su recimo Bokelji. I da onda jednu naciju u ovom slucaju Crnogorsku poistovjetis s novonastalim narodom kojeg u stvari nije postojalo.

Narod je ipak mnogo siri pojam i od nacije i od drzave tako da jedan regionalni pojam treba da sluzi znaku raspoznavanja
i postavlja u prvi plan neke odredjene vrline ili mane covjeka s tog podrucja. U ostalom svaki crnogorac koji je po narodnoj pripadnosti srbin je ponosan na svoju plemensku pripadnost i tesko da bi prihvatio da bude npr. Bokelj, zato sto se u nekim dokumentima kroz istoriju umjesto izraza za narodnu pripadnost spominje izraz za stanovnika bokokotorskog zaljeva - Bokelj.

Isto tako je neumjesno nazvati srbe iz hrvatske vlasima.

[Ćipur]

Pazi, ovo je podforum Istorija, ovđe se priča o porijeklu hrvatskih i bosnaskih Srba, o njihovoj istoriji.

Oni, Vi jeste sada SRBI, tu nema spora, Vuk Karadžić i ekipa oko njega su vas tako naimenovali, Vlasi su prihvatili 1918. srpsko ime i to je OK.
Niko tebi ne brani da si Srbin, i jesi, al da ne pričamo fantazije o porijeklu, jer ovaj se podforum zove Istorija!

Za mene je Vlaško ime 10 puta slavnije i ponosnije od srpskog/sebarskog/ratarskog imena, da se razumijemo! Pa sve što su bajagi Srbi učinjeli od I srpskog ustanka naovamo, učinjeli su Vlasi (Dinarci) kamuflirani u srpsko ime.
A što su pravi Srbi/Srblji/ratari iz Srbije učinjeli prije 1804.?
Skoro ništa!
U kulturi, vojevanju, nauci ... skoro ništa!

I Crnogorci su prilično vlaškog porijekla, ne sve naravno, u staroj Duklji živjelo je i dosta Slovena, Albanaca, Grko-Romana.

Takođe Crnogorce su CRNOGORSKIM narodnim imenom počela DOKUMENTA (mletačka i druga), da nazivaju već u 16. vijeku, znači Crnogorci su formirani kao narod već u 16. vijeku, dok ste vi (hravtski i bosanski Srbi) nosili Vlaško ime do 19. vijeka!

Jednostavno, Vlahe su asimilirale sve sadašnbje balkanske nacije, neke prije neke kasnije.

[Arsenije]

E moj Cipure

Jos ces kazati da su Vlasi (s podrucja hrvatske i djela bosne) stari anticki narod ili preteca narod od koga su nastali svi danasnji balkanski narodi, koji su asimilirani u neke druge. Nesto poput starih ilira ili liburna koje danas svi svojataju.

Tvoje mi ubjedjenje ostavlja utisak neke dobre ratnohuskacke propagande za siroke, nepismene i povodljive narodne mase kako bi se ostvario odredjeni cilj.

Pojam Crnogorac na koje se ti pozivas i nema bas mnogo zajednickog sa autohtonoscu Crnogorske drzave, nastale pripajanjem Niksica, Kolasina i Podgorice. Srecom tada je Crnogorska ideja, kao i porodica Petrovic imala podrsku Rusije, Italije i Francuske te se mogla otrgnuti iz interesne sfere habsburga i turske. Nije zanemarivo ni to da je ideja stvaranja Crnogorske drzave podrzana i od tadasnje, potlacene Srbije.

Izgleda da se danasnja vlast boji, da se istorija ne ponovi, pa da promjenom vlasti u srbiji uz podrsku crkve ponovno ne dodje do ukidanja drzavnosti, pa stoga dozvoljava raznorazne teze, da bi se srbizam ukazao kao bolest, odnosno islo cak dotle da se dokazuje kako u crnoj gori, bosni, hrvatkoj, makedoniji i nema srba, odnosno da to, toboze i nisu srbi.

Tako je u Srbiji jedan gospodin (necu ga imenovati) razvio tezu kako su svi narodi s balkana i sire porjeklom srbi. Isao je toliko daleko da je na osnovu familijarnih stabala tvrdio kako su svi hrvatski predsjednici i vojskovodje u stvari srbi, a vracajuci se u istoriju dokazivao je i kako su cak hebrejci i Isus Hrist srbi. Ta knjiga je odstampana 1991-e godine. Sta se poslije dogadjalo znamo svi.

Slicnu stvar u Hrvatskoj je zapoceo Jure Franko, nastavio Pavelic, pa nakon neuspjeha u 2. svjetskom ratu u novostvorenoj drzavi hrvatskoj u modifikovanoj verziji na naucnoj(posve nepriznatoj) genetskoj osnovi opet pokusavaju dokazati da hrvatski narod nije slavenskog porijekla.Srecom priblizavanjem Hrvatske ka EU, i nakon kritika iz inostranstva se odustalo od takvih suludih pokusaja.

Izgleda da ni jedna od bivshih Republika SFRJ ne moze bez tih spletkarenja i prekrajanja. Svi pokusavaju napraviti nov ili izmjenjen narod da bi potkrepio drzavnost ili opravdao postizanje nekog drugog cilja.

Cini mi se da bar u Crnoj Gori nema potrebe za tim, jer je u novijoj istoriji (nakon nastanka nacija) crnogorska drzava starija i od srpske (ukoliko danasnju Srbiju mozemo smatrati srpskom drzavom, posto narodne i drzavne granice to niposto nisu, kako je srbija gradjanska drzava ne moze se smatrati nacionalnom drzavom). Dakle ne vidim kako bi srbija ponovno mogla ugroziti drzavnost crne gore.

Danas ipak zivimo u jednoj drugoj europi, u kojoj je pripadnost nacionalnom bicu jedne drzave i ekonomski prosperitet mnogo vazniji od narodne pripadnosti. Zasto onda traziti i stvarati razlike kad srpski narod i tako nema nacionalu drzavu (izuzev ako Rep. Srpsku samtramo drzavom) .

Zasto ne traziti ono sto nas povezuje da bi sto bolje saradjivali, jer razlicitosti i slicnosti kod svih balkanskih naroda su minorne. Zasto bi sad na osnovu razlicitih nacija, koje su nastale nastankom razlicitih drzava (unatoc manje ili vise identicnoj izmjesanosti naroda) trebalo trovati ljude sa stvarima koje nemaju potporu, nikad mi nece biti jasno.

Ali kao i uvijek do sada i to ce vrijeme pokazati.

[Ćipur]

Arsenije,

to što piskaraš je čista politika, nema veze sa istorijom.
Sve u svemu treba da si ponosan na svoje Vlaške pretke, na odlične vojnike i junake, pisce i naučnike.
Ja ti ponavljam po meni je Vlaško ime mnogo jače od srpskog.
Vlahe su asimilirali sve sadašnje nacije: Hrvati, Bosanci, Srbi, Crnogorci.

Vlasi=Dinarci=Iliri, jer su ovđe prije Slovena!

U suštini ti se sve slažeš sa mnom, OK!
Pozdrav!

[Ćipur]

Porijeklo Vuka Mandušića

Petar Drugi Petrović Njegoš, u svom djelu „Gorski vijenac”, opjevao je Vuka Mandušića kao jednog od najhrabrijih Crnogoraca. U dijalogu sa vladikom Danilom, poslije strašnog i krvavog boja između Turaka i Crnogoraca, Vuk Mandušić se žali vladici Danilu i od njega traži pomoć kako bi mogao osposobiti svoj „bistri džeferdar”.
Evo tog dijaloga:

„A u razdvoj boja krvavoga,
Najpotonja koja puče turska,
Džeferdara držah pred očima,
Prestriže ga, ostala mu pusta (plače)
Po remiku ka’ da trska bješe!
Više žalim pusta džeferdara,
No da mi je ruku okinula!
Ža’ mi ga je ka’ jednoga sina,
Ža’ mi ga je ka’ brata rodnoga,
Jere bješe puška mimo puške;
Srećan bješe, a ubojit bješe,
Oko njega ruke ne previjah,
Svagda bješe kao ogledalo,
U hiljadu drugijeh pušakah,
Poznati ga šćaše kada pukne;
Pa sam doša’ do tebe, vladiko,
Na moru je od svašta majstorah,
Bi l’ mi mogli pušku prekovati?”
Na tu molbu Vuka Mandušića, vladika Danilo odgovara:
„Mrki Vuče, podigni brokove,
Da ti viđu toke na prsima,
Da prebrojim zrna od pušakah,
kolika ti toke izlomiše.
Mrtvu glavu ne diže iz groba,
Ni prekova bistra džeferdara,
Zdravo tvoja glava na ramena,
Ti ćeš pušku drugu nabaviti,
A u ruke Mandušića Vuka
Biće svaka puška ubojita”.

Srbin (Vlah porijeklom) Boško Desnica: Porijeklo i pogibija Vuka Mandušića prema dokumentima iz mletackog arhiva

Ovu Njegoševu tvrdnju, o crnogorskom porijeklu Vuka Mandušića, publicista Boško Desnica demantuje riječima: „Vladika Rade učinio je nama, dalmatinskim Morlacima, jednu nepravdu, oteo nam je Vuka Mandušića i pocrnogorčio ga. On je, nesumnjivo, naišao na to ime u narodnoj pjesmi i, očaran njegovom punoćom i zvonkom ljepotom, uzeo ga otuda i njim krastio ono mikelanđelski silno oličenje muškosti u svom vijencu.
Vladičino krštenje izbrisalo je zavičajnu pripadnost dalmatinskog Vlaha i vezao ga za tlo, sredinu i događaje koji su vrlo časni, ali nijesu njegovi”.

Pogibija Vuka Mandušića

Boško Desnica dalje kaže:
„Po Zlatoviću i Kolendiću, Vuk Mandušić doselio je u Šibenik sa narodom koga je Nikola Ružić digao protiv Turaka i preveo u mletačko područje. Zlatović ne navodi izvora za tu vijest, a Kolendić se pozivlje na dvije svjedodžbe u arhivu manastira Visovca, koje mi, na žalost, nijesmo imali prilike da ispitamo”.
O ustaničkom vođi Nikoli Ružiću, Desnica kaže:
„Ružić je, u nadi da će mu ta zasluga pribaviti u traženju ninsku biskupiju, pobunio za račun Mlečića Petrovo polje i Prominu. Uslovi i potankosti tog ustanka utvrđeni su ugovorom zaključenim u Šibeniku 17. decembra 1647. godine među fratrima i glavarima s jedne strane, i šibenskim kontom Đovani Frančesko Zorzijem s druge strane. Sporazum sa petropoljskim Morlacima omogućio je Foskolu osvajanje Drniša, oko 20. februara 1648. godine.
Poslije tog osvajanja visovački fratri dovedoše odmetnuti narod u šibenske varoši, a oni se nastaniše u manastiru Sv. Lovre”.
Povodom ovog događaja prvi put se pominje Vuk Mandušić, kao istaknuta ličnost, za koga se kaže:
„Među imenima knezova i glavara koji su potpisali šibenski ugovor ne nalazi se Mandušićevo ime, ali nemajući razloga da sumnjamo u Zlatovićevu i Kolendićevu vijest, uzimamo kao tačno da je i on došao u Šibenik prilikom te seobe. Mandušić je, dakle, prešao k Mlečićima koncem februara 1648, a kako je poginuo 31. jula iste godine, to je njegovo uskočko djelovanje u duždevoj službi trajalo svega 5 mjeseci. I već ta kratka djelatnost bila je dovoljna da ime Vuka Mandušića otme zaboravu i da mu otvori dveri na rodne epopeje!”
Kad je riječ o arhivskim podacima o Mandušiću, Boško Desnica kaže da nijesu brojni”, ali su zato vrlo zanimljivi i prikazuju njegovu ličnost sa izvjesnim reljefom”, pa nastavlja:
„Prvi je podatak o Mandušiću sadržan u jednoj depeši generalnog providura Leonarda Foskola, od 3. jula 1648. godine. Depeši je priložen i zapisnik Mandušićeva saslušanja o njegovoj provali na Ključ. A Mandušićev je izvještaj važan samo po tom što nam kazuje kako su duboko devet konaka, prodirali u turski kraj naši pljačkaški odredi, a što nas obavješćuje o jednoj sječi roblja, kojoj su naši morali da pribjegnu, da bi mogli braniti se od turske potjere. Uostalom, to je prikaz tipičnog uskočkog pljačkaškog pohoda, koji prolazi neopažen planinama, napada turska naselja nenadno u osvit dana, pali džamije, sa hodžom taman okuiše, hara, pljačka, ubija, podmeće vatru i vraća se natovaren plijenom i odsječenim glavama, braneći se od potjera i prolazeći kroz busije. U propratnoj depeši, koju smo prije citirali,
Foskolo kaže da je „vlaški kapetan Mandušić, iskušan u svim potrebama, doista vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegova kova”.

Pravedan junak

Kad su bili u pitanju najistaknutiji uskočki starješine, pored njihovog izuzetnog junaštva na bojnom polju, posebno su cijenjeni i njihovi odnosi prema svojim potčinjenim drugovima, njihovi visoki moralni kvaliteti i pravedna podjela plijena. Evo i za to primjera. Kad je u junu 1648. godine, „Senat bio obdario popa Šorića, poglavicu goričkih uskoka, zlatnom kolajnom, Foskolo, koji tog odlikovanja nije bio predložio, jer Šorić, pijanac i srebroljubiv, nije kod njega stajao na naročitoj cijeni, pokušao je da bar odgodi predaju kolajne. U depeši od 11. jula 1648. godine, on je to opravdavao ističući ’da bi taj znak vanredne ljubavi prema tom licu, mogao da oneraspoloži koga drugog koji služi jednako kao on (Šorić), ako ne i bolje od njega, jer iako je Šorić hrabar vojnik i ima nešto prstaša, ne može da računa na uspjeh, jer sa vojnicima nije darežljiv’. Taj drugi koji bi, po Foskolovom mišljenju, bio zaslužniji nego Šorić, bio je Vuk Mandušić”.
U depeši koju je Foskolo odmah po ovoj, još istog dana, uputio Senatu, on to otvoreno kaže: „kad bi za kapetana Mandušića došla druga kolajna jednaka Šorićevoj, a on je zaslužuje, to bi njemu prištedilo gorčinu isključenja, a naciji bi poslužilo na veliku utjehu, jer je on na Krajini cijenjen više nego ijedan drugi”. Te nagrade, na žalost, Mandušić nije doživio.
Koristeći knjigu: „Stojan Janković i uskočka Dalmacija”, Boško Desnica i ovo kaže: „Novi bosanski paša Derviš Skopljak, sišavši u Livno, bio je koncem jula uputio u Kotare svog ćehaju Husein - bega sa jednim odredom od 4.000 ljudi da se sveti odmetnutim Morlacima. Husein je, harajući Kotare, bio dopro do Biograda i Turnja, pa se sa golemim plijenom vraćao u Knin. Foskolo nemoćan da spriječi Huseinov pohod, izasla Smiljanića, sa kotarskim, a Vuka Mandušića sa šibenskim uskocima, da mu pokušaju presjeći uzmak i oteti plijen.

Sukob koji je otuda nastao i u kojem je Vuk Mandušić poginuo, opisan je do sitnica tačno u saslušanjima Ilije Smiljanića i još dvojice harambaša, koja su priložena Foskolovim depešama o tom događaju”.
Ta saslušanja Desnica je donio u doslovnom prevodu, koji glasi:

Dva saslušanja

„Na prvi avgust 1648. godine, harambaša Ilija Smiljanić izjavljuje:
Jučer u osvit dana pošto smo otkrili u okolici Zečeva neprijatelja, koji je u velikom broju dolazio sa plijenom upljačkanim oko Biograda, mi Vlasi, kojih je bilo oko 700, podijelismo se u dvije čete, jednu sam vodio ja, a harambaša Mandušić drugu. Turci učiniše juriš na kaštel, u kojem se nalazio harambaša Vukadin (Mitrović) sa 30 pješaka, i osvojivši obor pognaše 30 tovarnih konja i dva moja sedlanika. Zatim gvozdenim klinovima pokušaše da se popnu i osvoje kaštel. Naši, braneći se iznutra, ubiše ih više od trideset. Turaka je bilo veliko mnoštvo i neki su od njih toliko radili da su, popevši se na kulu, koja nema svoda, tukli kamenjem one koji su u njoj bili, tako da su ubili dvojicu. Videći mi opasnost onih u kaštelu digosmo se svi da branimo i jurnuvši na neprijatelja, ja sa svojom četom, a Mandušić s druge strane, pobismo ih više od trideset, koji su sa onima gore spomenutim nađeni na razbojištu, osim drugih koje Turci odnesoše, i ugrabismo im 400 konja, sa kojih su bili sjašili. Kad Turci primijetiše da je nas malo, toliko se osokoliše da nam okrenuše lice i prisiliše nas na uzmak. U tome pogibe desetorica naših i izgubismo one zaplijenjene konje, sve osim četiri, i ostade zarobljen jadni harambaša Mandušić, poslije nego se hrabro ponio i ubio četiri Turčina. Držali su ga živa nekoliko sati, a najzad mu odsjekoše glavu. Ja sam kasnije pomogao da mu se trup sahrani. Mnogi su neprijatelji dopali rana, a konjica nije mogla da se razvija, zadržasmo se sve dok Turci, oko pola dana, ne prođoše prema Kninu. U spomenutom je sukobu harambaša Martin Jagnjić oteo jedan barjak, ubivši barjaktara koji ga je nosio. Barjak smo prikazali presvijetlom gospodinu generalu. Jedan moj sluga, po imenu Obrad Cigović, ponio se hrabro u zečevskoj kuli, otjerav više od četiri koplja onima koji su pokušavali da se popnu, i ubivši kroz puškarnice deset Turaka”.

[Ćipur]

„Dana drugog avgusta 1648. godine, pristupi harambaša Martin Milković i preslušan izjavi:
U četvrtak dođe harambaša Mandušić sa, otprilike, dvije stotine svojih šibenskih Vlaha, da se pridruži nama koji je, pod Smiljanićem, bilo mnogo više od toliko. Turci koji su opljačkali biogradsko primorje, nalazeći se kod Otresa, digoše se otuda u petak ujutro i pojaviše se u pravcu Zečeva, gotovo nenadno, jer nas uhode nijesu dobro poslužile. U zečevskoj kuli ostavismo oko petnaestoricu naših da brane konje i komoru, koja se nalazila u oboru, i koju Turci jurišavši na obor zaplijeniše, pokušavajući osvojiti i kulu, pri čemu naši, koji su se uporno branili, ubiše najmanje dvadeset i petoricu.
Mi smo se sa pokojnim Mandušićem nalazili svi skupa u zasjedi, čekajući da neprijatelj prođe, jer je bio vrlo brojan, ali videći da su se Turci po kopljima, čavlima i klincima udarenim u zid od kaštela bili popeli i odozgo već tukli kamnjem ove jadnike koji su bili zatvoreni, počesmo se dogovarati da im pomognemo. Mandušić se tome opirao jer je tu odluku smatrao opasnom, ali ustrajući Smiljanić u nagovaranju udarismo zajednički na neprijatelja.
Kako bi bolje pritisli kulu, mnogi su Turci bili sjašali i ostavili konje po strani. Mi ih nagrdismo, i pobismo mnoge i postigosmo svrhu da oslobodimo naše, ali da se dogodi nered, da su se neki, ugrabivši one konje, povlačili da ih spasu, a neki su nosili i koplja koja su Turci bili ostavili kod konja, tako da su ih mnogi naši držali za Turke te otuda nastade metež i neki okrenuše bježati. Kad je neprijatelj, koji nam je prije bio okrenuo leđa uvidio da nas je malo, okrenu lice o opkoli nas i prisili na uzmak i na napuštanje upljačkanih konja.
Jadni Mandušić, koji je bio naprijed izmakao, praćen od malo svojih, bi opkoljen na jednoj ravnici od mnoštva konjanika i, dok se držao, ubio je za kratko vrijeme četiri Turčina. Jednim udarcem, odsječena mu je ruka, a potom ga živa uhvatiše i odsjekoše mu glavu. Izgubili smo četvoricu naših i osam Šibenčanaca, kako smo mislili, ali smo kasnije čuli da ih je poginulo dvadeset, računajući tu s Mandišićem i još trojicu ili četvoricu harambaša”.

„Najzanimljiviji i najbliži istini je prikaz jednog šibenskog harambaše, koji nije imao razloga da ništa krije ni prećutkuje, kao što ga je u ovoj prilici imao Smiljanić, na kojeg u izvjesnoj mjeri on baca krivicu za Mandušićevu pogibiju”, kaže Desnica, pa nastavlja:
Na prvi avgusta u Šibeniku. Pristupi pred presvjetlog gospodina proveditora harambaša Matija Mihaljević iz Drniša, koji nam se podložio pa sada stanuje u morskom Varošu, te izjavljuje ut imfra:
"Pošavši odavle prošle srede, a to je bilo 29. minulog mjeseca, sa harambašom Vučetom Mandušićem i drugim harambašama sa njihovim ljudima i dvije oružane nađe Papalija i Ferlanića, stigosmo u Skradin, a otuda se uputismo prema Laškovici. Bilo nas je tri stotine pedeset ljudi. Harambaša Smiljanić, Harambaša Miljković i drugi od Zadarskog Kotara. Vlasi koji su se jednako podložili (duždu), nalazeći se kod Zečeva i obaviješteni o našem dolasku, javiše nam da im se moramo pridružiti svi i tu nam svrhu poslaše kalauze, jer mi nijesmo vješti onom kraju.
Stigosmo u Zečevo u sumrak i počesmo da pregovaramo. Kotorani su uvjeravali da su Turci, koji su se bili utaborili kod Otresa sa plijenom upljačkanim u Kotarima, malobrojni, dok je Mandušić tvrdio da ih je on vidio i da ih je mnogi, pa stoga treba stati na oprezu, istaknuti prema neprijatelju dobre straže koje će paziti na njegovo kratenje i raditi sporazumno. Bi odlučeno da se pošalju straže od Kotorana kao vještijih kraju. Kada je bilo u petak ujutro, straže se ne pojaviše sa vijestima, samo što jedan Mandušićev vojnik, koji je sa svojima bio u Zečevu povika: „Eto na nas Turaka”.
Mandušć izašlje odmah k zečevskoj tvrđavi deset ljudi, među kojima sam bio i ja, i viđesmo neprijatelja koji se je, jednu samu milju udaljen od tvrđave, primicao k istoj sa svojom glavnom snagom. Odmah javismo to Mandušiću i svim našim ljudima, a on zapovijedi da se svi od zakrčja, koji su bili u tvrđavi, povuku i dođu da sa njegovima uhvate busiju, kako ih Turci ne bi opazili. Kad su se svi povukli, u tvrđavi ostade šezdest Smiljanićevih Vlaha sa Konjima i stvarima, a da se o tom nije obavijestio Mandušić. Neprijatelj opkoli tvrđavu, iz koje su se Vlasi branili, dok su se ostali povukli na jedno brdo obraslo gorom. Kad je vidio tu bitku, Mandušić upita Smiljanića ko je to ostao u tvrđavi, a ovaj mu odgovori da je tu šezdeset ljudi sa njihovim konjima i komorom. To je vrlo uvrijedilo Mandušića i on je počeo da kori Smiljanića, što je pustio da se oni ljudi, kojih je ustvari bilo samo trideset, vežu i tako povuku na nas neprijatelja. On je sumnjao da se tu radilo o izdaji. Međutim, kako se boj nastavljao, viđesmo gdje pade više od deset Turaka, ali pošto im je broj sve više rastao, oni osvojiše obor, povedoše konje, koji su u njemu bili. Kad Smiljanić opazi da Turci odvode njegova konja, uze se jadati i moliti Mandušića da nasrnu na Turke i oslobode konje. Odgovori Mandušić da nije vrijeme da se upuštamo u boj, da treba popustiti okolnostima, da nije dužnost gubiti ljude radi spasavanja konja, i da će se, Gospodnjom voljom, pružiti drugih prilika da se namiri ta mala šteta. Međutim su se Turci penjali da osvoje tvrđavu, a oni iznutra, pošto su bili ostavili dzebanu u oboru, nijesu imali više čim da se brane. Kad su kotarski harambaše to viđeli, uzeše svi jednoglasno moliti Mandušića da navale na Turke, i već jednom pomognu onim ljudima, jer će se inače sve izgubiti, a on će se pokazati nevjeran. Na te riječi Mandušić odgovori: Radite što vas volja, ali sam uvjeren da ćemo danas biti uhvaćeni i da ćete me napustiti; ako bude potreba ja ću vam doći u pomoć sa svojim ljudima.
Kako nijesu pristali da idu sami, Mandušić se riješi da im učini po volji, te svi zajedno jurnusmo na Turke, pobismo ih oko dvadeset, odbismo ih od tvrđave, nagnavši ih da napuste dvije stotine pedeset osedlanih konja. Zakrčani uzeše grabiti konje ne progoneći neprijatelja, premda je Mandušić kričao da se ostave pljačkanja, a Turci nas kroz to u velikom broju opkoliše, prisilivši nas da pustimo sve konje osim tri ili četiri na kojima se Zakrčani dadoše u bjeg, a za njima i svi ostali njihovi ljudi, kao i oni oslobođeni iz tvrđave, ostavljajući prikačena jadnog Mandušića i njegove ljude. Bijući se žestoko s Turcima, pobismo ih pedeset, od kojih smo dvadeset trojici pokidali glave i ostavili ih na polju, ostale su leševe Turci digli na konje i odnijeli sobom. Naših je palo oko 20, a među njima jadni Mandušić, harambaša Ivan Kraljević i dva brata Galiotovića, od kojih je jedan zarobljen. Ostalo se spasilo po šumama, vodeći sobom dva neprijateljska konja ranjena. Turci, kojih je moglo biti dvanaest hiljada, odoše put Knina, a mi se vratismo u Skradin”.

Foskolov zaključak

U Izvještaju Prevedroj Republici o Mandušićevoj smrti se kaže: „Foskolove depeše od 1. i od 5. avgusta, kojima su ova saslušanja priložena, ukoliko se odnose na događaj, rezimiraju izvještaje triju harambaša, prelazeći preko Mihaljevićevih optužaba na Smiljanića i Kotorane. Iz Depeše od 5. avgusta 1648. godine donosimo Foskolov sud o Mandušiću, koji je ujedno i jedan dostojan pomen poginulom junaku:
„Iz Šibenika stiže potvrda vijesti o pogibiji jadnog Mandušića, kojemu nek Gospod Bog podari rajsko naselje, pogibiji koju je on prije smrti osvetio smrću petorice Turaka. Bio je zaista hrabar vojnik, skroman i nekoristoljubiv vojvoda, svojstvo na koje se vrlo rijetko nailazi kod ovog naroda, koji se u većini može da nazove grabljivim. Kad bi mu uspjelo da što upljačka, sve bi podijelio među bojnike, koji su ga stoga ljubili, štovali i slušali isto onoliko koliko su ga se Turci bojali. Ja sam živo osjetio njegov gubitak, radi štete koja će otuda nastati za opću stvar”.
Foskolo dalje kaže:
„Mandušić je ostavio za sobom samo jednog sestrića, kojeg je bio posvojio, i da su šibenski Vlasi došli u Zadar da ga mole da im ga postavi za poglavicu namjesto poginulog Vuka. Taj sestirć, koji je u glavarstvu nad šibenskim Morlacima naslijedio Vuka Mandušića, bio je, kako doznajemo iz jedne Foskolove terminacije, kojom mu udjeljuje investiciju nad ujakovom četom plaćenih vojnika, Šibenčanin Tadija Vraničić”.
Desnica, dalje, kaže:
„Foskolov sud o Mandušiću, objašnjuje čudnu pojavu da je narodna pjesma prigrlila ovo ime za kojim stoji jedna vrlo kratka djelatnosti, dok naprotiv prelazi preko rada i imena lica koja su u istom vremenu, istoj sredini, na istom polju rada djelovali dulje i intenzivnije od Mandušića, a podjednako herojski završila. Iz toga bi suda mogao da se izvede zaključak da junaštvo nije davalo pristupa u narodnu epopeju, nego kad je bilo spojeno sa svojstvima koja su izazivala simpatije i sticala narodnu ljubav”.
Boško Desnica, na kraju, zaključuje:
„Vlaški kapetan Mandušić, iskusan u svim potrebama, doista je vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegovog kova”,
pisao je zadarski guvernadur Lenard Foskolo o Mandušiću Vuku, harambaši iz Šibenika, koji je za Mletke ratovao samo pet mjeseci, a opet ušao u pjesmu, narodnu, guslarsku, odakle ga je preuzeo i „pocrnogorčio” vladika Njegoš.

(Kraj)

[Ćipur]

Itekako ima dokaza da su Srbi zivjeli iza Drine prije Vuka.Zadarski arhibiskup Zmajevic 1720 g. kaze u svojim spisima``Morlaci ili Srbi iz Dalmacije``.

Bravo Ihtus opet si i bez mene pronasao Morlake to jest Morovlahe, skraceno - Vlahe!!!
Bravo!

Poznati ugarski istoricar Sviker u svome djelu o statistici Kraljevine Ugarske 1877 oznacava Bunjevce(stanovnike Subotice)i Sokce katolickim Srbima-dokaz da su se Srbi katolicili.

1877.????
Pa copko je vec davno prije toga izmsilio Srbe ijekavce, i umro je 1868.
Znas i sam da je on izmislio Srbe ijekavce.

Ivan Lovric rodom Sinjanin u svom djelu iz 1776 pise sledece``Oni koje u Dalmaciji nazivaju Rkacima,tj.Grcima,zbog njihove grcke vere,iste su narodniosti kao i Morlaci latinskog obreda...istim jezikom govore i u svojim narodnim pesmama,opevaju Kraljevica Marka. Morlacima (Srbima) naziva i stanovnike Bosne i Hercegovine.``

Morlaci ili Morovlasi, skraceno Vlasi, bravo Ihtus!!!
Ti ces Ihtus postati moj najbolji ucenik!
Bravo sto si iznio nove dokaze da Srba nije bilio u Dalmaciji, vec Vlaha!

``Na mesto izbeglih starih stanovnika dovodili su Turci u osvojenu Liku i Krbavu,osobito 1551 godine pa dalje,iz ubutrasnjosti Bosne mnogobrojne svoje ranije kmetove,ponajvise pravoslavne Srbe,tako da 1577,1580 i 1587 godine austrijski granicarski zapovednici javljaju,da su Turci Liku gusto naselili srpskim stanovnicima.``(Lopasic,Ivic,Vitezovic,Erdeljanovi c,54)

Naravno, to su Morlaci, Vlahi iz dokumenata koje sam pokazao, ovo je citat nekog srpskog istoričara prevaranta, koji ne citira originalne izvore.

Mir i svako dobro.

[ihtus777]

Srbima su govorili farnjevci da su sa fanariotima i da su ``Grcke vjere`` i ovo se odnosi na srbe a ne na vlahe .Fino sam ti gore stavio podatak od zadarskog arhibiskupa Zmajevica u kojem kaze Morlaci ili Srbi iz Dalmacije,a to znaci da su u dalmaciju zivjeli Srbi.

[Ćipur]

Srbima su govorili farnjevci da su sa fanariotima i da su ``Grcke vjere`` i ovo se odnosi na srbe a ne na vlahe .Fino sam ti gore stavio podatak od zadarskog arhibiskupa Zmajevica u kojem kaze Morlaci ili Srbi iz Dalmacije,a to znaci da su u dalmaciju zivjeli Srbi.

Ne izmisljaj budalastine, ovo su cinjenice a ne tvoja prepricavanja Dr Kamenka Kokoreckovica.


Vlasi pišu, u ovom pismu, ljeta gospodnjeg 1596:

"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene."

Skenirano iz knjige :arrow: http://img230.imageshack.us/img230/6785/vlasicakavcime7.jpg

[ihtus777]

Znameniti bosanski ban,Matija Ninoslav,bogumil,u ugovoru sa Dubrovnikom od 1240 godine pisan cirilicom kaze:``...i ovo opste,ako veruje Serbljin Vlaha(Dubrovcanina)da se pri (sudi)pred knezom dubrovackim,i jako veruje Vlah Serbljina,da se pri pred banom,i inom(drugom)Vlahu i inom Serbljinu da ne isma(ne cine nasilja)...``(Miklosic,monumenta serbika-Bec 1859)Tako da je titekako bilo srba iza drine i po Dalmaciji i po Liki i citavoj Bosni i fino se vidi da se razlikuju od Vlaha.
Mir i svako dobro.

[ihtus777]

Ne izmisljaj budalastine, ovo su cinjenice a ne tvoja prepricavanja Dr Kamenka Kokoreckovica.


Vlasi pišu, u ovom pismu, ljeta gospodnjeg 1596:

"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene."

Skenirano iz knjige :arrow: http://img230.imageshack.us/img230/6785/vlasicakavcime7.jpg

Znas li ti koji je bio jedan od razloga kad su protjerali mitropolita sarajevskog,Savu Kosanovica sa katedre?Bio je taj sto su ``Srbi navodno bili sa fanariotima``.Sava Kosanovic im je odgovarao da ``su fanarioti kao ljudi imali svojih gresaka,ali kao episkopi su bili veoma dobri,niko za vrijeme njihovo nije presao latinima ili Turcima``.To je jedan vrlo interesantan tekst i ako ga nadjem,a nadam se da ocu,postavicu ga ovdje.
Mir i svako dobro.

[Ćipur]

Znameniti bosanski ban,Matija Ninoslav,bogumil,u ugovoru sa Dubrovnikom od 1240 godine pisan cirilicom kaze:``...i ovo opste,ako veruje Serbljin Vlaha(Dubrovcanina)da se pri (sudi)pred knezom dubrovackim,i jako veruje Vlah Serbljina,da se pri pred banom,i inom(drugom)Vlahu i inom Serbljinu da ne isma(ne cine nasilja)...``(Miklosic,monumenta serbika-Bec 1859)Tako da je titekako bilo srba iza drine i po Dalmaciji i po Liki i citavoj Bosni i fino se vidi da se razlikuju od Vlaha.
Mir i svako dobro.

1240!

Al nema vise tih Srbalja, tog ratarskog socijalnog sloja, davno us izumrli na tim prostorima, Turci ih pobili, odveli u roblje, pomrli od kuge, odselili za Ugarsku i Italiju ... a Vlasi te krajeve naselili skroz.
Vjekovima kasnije samo Vlaha ima u dokumentima, amnog poslije je ćopavac izmislio Srbe ijekavce, gledao u stare crkvene knjige, našao neke Srblje - ratarski sloj i dao ime srpskom narodu po njima, po tim Srbljima što ih je našao u starim crkvenim knjigama.

[ihtus777]

Ama covjece jesu naseljavali dalmaciju i dao sam ti dokument koji je vrlo star i sad se vadis na to da su oni nestali.Nisu nestali ima ih jos koliko oces.Dao sam ti dokument zadarskog biskupa iz 1720 godine koji kaze Srbi ili Morlaci,konstatujem da su tu zivjeli samo Srbi ili su zivjeli Srbi i Morlaci zajedno.
Mir i svako dobro.

[Ćipur]

Ama covjece jesu naseljavali dalmaciju i dao sam ti dokument koji je vrlo star i sad se vadis na to da su oni nestali.Nisu nestali ima ih jos koliko oces.Dao sam ti dokument zadarskog biskupa iz 1720 godine koji kaze Srbi ili Morlaci,konstatujem da su tu zivjeli samo Srbi ili su zivjeli Srbi i Morlaci zajedno.
Mir i svako dobro.

Aj ne zezaj ne moyes ih izmisliti kad ih nema, eto i taj iz 1720. ih zove Morlacima, a srbi mu je vjerska odrednica, etnicka je Morlaci!

Evo viđi, opet, ovakvih dokumenata ima milion, ovo je objavio publicista Boško Desnica (pravoslavac), našao u mletačkom arhivu.
Evo opisuje Vlaški harambaša i ponosno za sebe kaže, MI VLASI!


„Na prvi avgust 1648. godine, harambaša Ilija Smiljanić izjavljuje:
Jučer u osvit dana pošto smo otkrili u okolici Zečeva neprijatelja, koji je u velikom broju dolazio sa plijenom upljačkanim oko Biograda, mi Vlasi, kojih je bilo oko 700, podijelismo se u dvije čete, jednu sam vodio ja, a harambaša Mandušić drugu. Turci učiniše juriš na kaštel, u kojem se nalazio harambaša Vukadin (Mitrović) sa 30 pješaka, i osvojivši obor pognaše 30 tovarnih konja i dva moja sedlanika. Zatim gvozdenim klinovima pokušaše da se popnu i osvoje kaštel. Naši, braneći se iznutra, ubiše ih više od trideset. Turaka je bilo veliko mnoštvo i neki su od njih toliko radili da su, popevši se na kulu, koja nema svoda, tukli kamenjem one koji su u njoj bili, tako da su ubili dvojicu. Videći mi opasnost onih u kaštelu digosmo se svi da branimo i jurnuvši na neprijatelja, ja sa svojom četom, a Mandušić s druge strane, pobismo ih više od trideset, koji su sa onima gore spomenutim nađeni na razbojištu, osim drugih koje Turci odnesoše, i ugrabismo im 400 konja, sa kojih su bili sjašili. Kad Turci primijetiše da je nas malo, toliko se osokoliše da nam okrenuše lice i prisiliše nas na uzmak. U tome pogibe desetorica naših i izgubismo one zaplijenjene konje, sve osim četiri, i ostade zarobljen jadni harambaša Mandušić, poslije nego se hrabro ponio i ubio četiri Turčina. Držali su ga živa nekoliko sati, a najzad mu odsjekoše glavu. Ja sam kasnije pomogao da mu se trup sahrani. Mnogi su neprijatelji dopali rana, a konjica nije mogla da se razvija, zadržasmo se sve dok Turci, oko pola dana, ne prođoše prema Kninu. U spomenutom je sukobu harambaša Martin Jagnjić oteo jedan barjak, ubivši barjaktara koji ga je nosio. Barjak smo prikazali presvijetlom gospodinu generalu. Jedan moj sluga, po imenu Obrad Cigović, ponio se hrabro u zečevskoj kuli, otjerav više od četiri koplja onima koji su pokušavali da se popnu, i ubivši kroz puškarnice deset Turaka”.

Kako ćeš da izmisliš Srbe u tim vremenima u Dalmaciji, Hrvatskoj, kad ih nema?
Kako ćeš ih izmisliti?
Sami sebe preci Desnica, Tesli, Ćopića ... VLASIMA ZOVU.
A ti oćeš da ih ubijediš da nijesu ono što sami sebe zovu?!! :ass:

Mir i svako dobro

[ihtus777]

Pa necu da ih izmislim kad su postojali.Dao sam neka dokumanta koja su kap u moru.Sacekaj da prekucam pa cu postavit,ti imas sve to vec pripremljeno ja nemam.
Mir i svako dobro.

[ihtus777]

Da je vjerska odrednica onda bi rekao grcka vjera jer su srbima govorili da su grcke vjere.

[Ćipur]

Pa necu da ih izmislim kad su postojali.

Da su postojali, bilo bi ih u izvorima, al ih nema

[Dao sam neka dokumanta koja su kap u moru.

Nijsi dao nijedan IZVOR, Prepricavanje Dr Ljusica i Dr Kokorekovica je nebitno.

Sacekaj da prekucam pa cu postavit,ti imas sve to vec pripremljeno ja nemam.
Mir i svako dobro.

Može, prekucaj, al IZVORE, prepričavanja DR Kokoreckovića nikoga ovđe ne interesuju.
Skeniraj i slicno, daj link, fino pokazi! IZVORE!

Ovako, kako to Boško Desnica radi, crvenim je izjava sibenskog harambase iz 1648. kako harambasa naziva narod Vuka Mandusica?




„Najzanimljiviji i najbliži istini je prikaz jednog šibenskog harambaše, koji nije imao razloga da ništa krije ni prećutkuje, kao što ga je u ovoj prilici imao Smiljanić, na kojeg u izvjesnoj mjeri on baca krivicu za Mandušićevu pogibiju”, kaže Desnica, pa nastavlja:
„Na prvi avgusta u Šibeniku. Pristupi pred presvjetlog gospodina proveditora harambaša Matija Mihaljević iz Drniša, koji nam se podložio pa sada stanuje u morskom Varošu, te izjavljuje ut imfra:
"Pošavši odavle prošle srede, a to je bilo 29. minulog mjeseca, sa harambašom Vučetom Mandušićem i drugim harambašama sa njihovim ljudima i dvije oružane nađe Papalija i Ferlanića, stigosmo u Skradin, a otuda se uputismo prema Laškovici. Bilo nas je tri stotine pedeset ljudi. Harambaša Smiljanić, Harambaša Miljković i drugi od Zadarskog Kotara. Vlasi koji su se jednako podložili (duždu), nalazeći se kod Zečeva i obaviješteni o našem dolasku, javiše nam da im se moramo pridružiti svi i tu nam svrhu poslaše kalauze, jer mi nijesmo vješti onom kraju.
Stigosmo u Zečevo u sumrak i počesmo da pregovaramo. Kotorani su uvjeravali da su Turci, koji su se bili utaborili kod Otresa sa plijenom upljačkanim u Kotarima, malobrojni, dok je Mandušić tvrdio da ih je on vidio i da ih je mnogi, pa stoga treba stati na oprezu, istaknuti prema neprijatelju dobre straže koje će paziti na njegovo kratenje i raditi sporazumno. Bi odlučeno da se pošalju straže od Kotorana kao vještijih kraju. Kada je bilo u petak ujutro, straže se ne pojaviše sa vijestima, samo što jedan Mandušićev vojnik, koji je sa svojima bio u Zečevu povika: „Eto na nas Turaka”.
Mandušć izašlje odmah k zečevskoj tvrđavi deset ljudi, među kojima sam bio i ja, i viđesmo neprijatelja koji se je, jednu samu milju udaljen od tvrđave, primicao k istoj sa svojom glavnom snagom. Odmah javismo to Mandušiću i svim našim ljudima, a on zapovijedi da se svi od zakrčja, koji su bili u tvrđavi, povuku i dođu da sa njegovima uhvate busiju, kako ih Turci ne bi opazili. Kad su se svi povukli, u tvrđavi ostade šezdest Smiljanićevih Vlaha sa Konjima i stvarima, a da se o tom nije obavijestio Mandušić. Neprijatelj opkoli tvrđavu, iz koje su se Vlasi branili, dok su se ostali povukli na jedno brdo obraslo gorom. Kad je vidio tu bitku, Mandušić upita Smiljanića ko je to ostao u tvrđavi, a ovaj mu odgovori da je tu šezdeset ljudi sa njihovim konjima i komorom. To je vrlo uvrijedilo Mandušića i on je počeo da kori Smiljanića, što je pustio da se oni ljudi, kojih je ustvari bilo samo trideset, vežu i tako povuku na nas neprijatelja. On je sumnjao da se tu radilo o izdaji. Međutim, kako se boj nastavljao, viđesmo gdje pade više od deset Turaka, ali pošto im je broj sve više rastao, oni osvojiše obor, povedoše konje, koji su u njemu bili. Kad Smiljanić opazi da Turci odvode njegova konja, uze se jadati i moliti Mandušića da nasrnu na Turke i oslobode konje. Odgovori Mandušić da nije vrijeme da se upuštamo u boj, da treba popustiti okolnostima, da nije dužnost gubiti ljude radi spasavanja konja, i da će se, Gospodnjom voljom, pružiti drugih prilika da se namiri ta mala šteta. Međutim su se Turci penjali da osvoje tvrđavu, a oni iznutra, pošto su bili ostavili dzebanu u oboru, nijesu imali više čim da se brane. Kad su kotarski harambaše to viđeli, uzeše svi jednoglasno moliti Mandušića da navale na Turke, i već jednom pomognu onim ljudima, jer će se inače sve izgubiti, a on će se pokazati nevjeran. Na te riječi Mandušić odgovori: Radite što vas volja, ali sam uvjeren da ćemo danas biti uhvaćeni i da ćete me napustiti; ako bude potreba ja ću vam doći u pomoć sa svojim ljudima.
Kako nijesu pristali da idu sami, Mandušić se riješi da im učini po volji, te svi zajedno jurnusmo na Turke, pobismo ih oko dvadeset, odbismo ih od tvrđave, nagnavši ih da napuste dvije stotine pedeset osedlanih konja. Zakrčani uzeše grabiti konje ne progoneći neprijatelja, premda je Mandušić kričao da se ostave pljačkanja, a Turci nas kroz to u velikom broju opkoliše, prisilivši nas da pustimo sve konje osim tri ili četiri na kojima se Zakrčani dadoše u bjeg, a za njima i svi ostali njihovi ljudi, kao i oni oslobođeni iz tvrđave, ostavljajući prikačena jadnog Mandušića i njegove ljude. Bijući se žestoko s Turcima, pobismo ih pedeset, od kojih smo dvadeset trojici pokidali glave i ostavili ih na polju, ostale su leševe Turci digli na konje i odnijeli sobom. Naših je palo oko 20, a među njima jadni Mandušić, harambaša Ivan Kraljević i dva brata Galiotovića, od kojih je jedan zarobljen. Ostalo se spasilo po šumama, vodeći sobom dva neprijateljska konja ranjena. Turci, kojih je moglo biti dvanaest hiljada, odoše put Knina, a mi se vratismo u Skradin”.

[ihtus777]

Te koje si pomenuo nisam ni cuo za njih,da ti odma kazem.