Artist body – public body
(Umjetnički performans Marine Abramović povodom otvaranja Svjetske Izložbe 2000. godine u Hannoveru)
Januara 2000. godine u dnevniku „Hannoversche Allgemeine Zeitung“, na prvoj strani se pojavila velika fotografija u boji, na kojoj se vidjelo jedno kršno žensko čeljade srednjih godina, kako velikom četkom – svinjskom krvlju – na bijelo okrečenom zidu, ispisuje tekst na engleskom jeziku koji bi, u prevodu na naš, glasio:
„Zasjecite srednji prst i pojedite bol iz njega!“
Začudjen, uzeh da pročitam i shvatih da je riječ o našem čeljadetu
– Marini Abramović, svjetski poznatom umjetniku i profesoru umjetnosti sa katedrama u Amsterdamu i Braunschweigu. Nakon toga, jedno od moje djece pokaza mi udžbenik umjetnosti za gimnazije i srednje škole, u kome se kao posebno poglavlje nalazila tema o njenoj umjetnosti kao posebnom umjetničkom izrazu. U daljem čitanju, iskaza se da ovaj iznenadni performans predstavlja unauguraciju umjetničkog aspekta milenijumske Svjetske Izložbe koja je trebala da otpočne sredinom mjeseca maja 2000. godine. Naravno, da nijesam časio otići na njenu izložbu smještenu u Kući Umjetnika (Künstlerhaus) u kojoj je zauzimala cijela dva sprata njenom u istočnom krilu.
Pošto sam o Marini ponešto znao sa cetinjskog Bijenala, nijesam bio iznenađen kad sam zatekao brojan instrumentarijum za mučenje, neizbježno sredstvo izraza ovog neobičnog umjetničkog stila – nesputanog izraza ličnog duhovnog i fizičkog bola umjetnika - u ovom slučaju javnosti izloženog u vidu jedne sasvim konkretne i stvarne statue – takoreći javno izloženog kipa – na kome je moguće, bez ikakve rezerve i uz pomoć svojih petoro čula, pratiti nesputane izraze oba navedena bola.
Nakratko sam i lično razgovarao sa Marinom, pri čemu mi je radosno pripomenula, da njeni roditelji potiču sa Cetinja i srdačno me pozvala da prisustvujem njenom performansu, koji se pod gornjim nazivom, 21. Januara 2005. održavao u susjednoj pozorišnoj kući a dopunski bio naslovljen kao: „Autobiografija jednog umjetnika“. Pri ovom susretu, nametnuo mi se jedan, koliko zabavan toliko i stvaran osjećaj, da me je ovaj novi umjetnički pravac, doveo u potpuno ravnopravni položaj sa bilo kojim profesionalnim kritičarem umjetnosti. Naime, sve moje lične primjedbe, observacije ili komplimenti u pogledu izgleda ove lijepe i stasite žene, imale su potpunu vrijednost opštepriznate kritike.
Kad sam htio da obezbijedim ulaznicu, suočio sam se sa neprijatnom činjenicom da su odavno rasprodate te sam konačno morao da udjem „na kartu više“ i prisustvujem ovom čudnom – umjetničkom djelu!? Velika dvorana je bila dupke puna publike, koja se umnogome razlikovala od uobičajene i u oči mi je upalo neobično veliko prisustvo ženske publike u životnom dobu od 25 – 35 godine. U medjuvremenu, baš ta publika je zaokupila moju pažnju u mjeri da sam i nju, s pravom, počeo posmatrati kao potpuno ravnopravni dio ovog transcedentno struktuiranog umjetničkog stvaralaštva.
Na ulasku je svaki posjetioc dobio crni povez za oči, da bi, nakon zauzimanja mjesta i gašenja svijetla, sa svima ostalima, bio pozvan da ga stavi preko očiju i u čitavom hepeningu učestvuje jedino pomoću svog čula sluha. To nije dugo trajalo a kad smo poskidali poveze, na bini smo ugledali gomilu životinjskih kostiju oko koje su se, uz režanje pojačano zvučnicima, vrzmala dva psa, dobermana, dok je iznad njih ispred jarko osvijetljene pozadine pod samom tavanicom, razapeta, sa dvije zmije koje su se uvijale u njenim raširenim rukama, visila umjetnica obnaženih grudi time, na izvjestan način, predstavljući lik pramajke – mučenice.
Nakon toga, slijedile su scene na zatamnjenoj bini, sa filmskim projekcijama njenih dotadašnjih performansa, koje je ona lično komentarisala, na engleskom jeziku, dok je prednjom ivicom bine, u ogromnim cokulama, obučena u plavobijelu pionirsku uniformu i sa crvenom maramom oko vrata, s kraja na kraj stupala desetogodišnja djevojčica, dok ju je umjetnica, stalno komentarišući, jednakim tempom ali u suprotnom smjeru, stupala dubinom bine. Nijesam imao problema da razumijem njen komentar, jer je engleski govorila sa našim akcentom, ali sam se ipak pitao što bih, ne samo ja nego i sva ostala publika radili da ona sve to govori na nekom potpuno stranom jeziku. U toku predstave, ovu djevojčicu su, jedna za drugom, smijenile dvije starije, sve dok sama Marina nije stupila prednjom ivicom bine, obučena u uniformu nekadašnjih brigadista sa radnih akcija i nastavila da citira svoju biografiju. Napomenula je da su na razvoj njene umjetnosti uticale baš te ortopedske cokule, koje joj je nametnula brižna majka – partizanka – kako bi njima popravila svoj hod i držanje, ugroženo ravnim tabanima. Uz to je napomenula, da su oba roditelja, otac i majka, bili prvoborci i kao takvi došli u porušeni poslijeratni Beograd, gdje više nijesu mogli da se snadju i ubrzo se našli pod ruševinama svoga braka.
Da djeca ne bi, kako naš narod umije da kaže, pošla po zlome putu, u novogradnju N. Beograda, stupila je baba, očeva majka i preuzele brigu o djeci i domaćinstvu. Stan je bio na petom spratu i zgrada je imala lift, ali ga baba nikada nije koristila već jedino stepenice sve do dana kad to više nije mogla a tada i prestala izlaziti, te je za Marinu, od toga dana, peti sprat, u jednom beogradskom soliteru, za dvadeset i pet sljedećih godina, odnosno sve do smrti voljene babe, predstavljao – centar svijeta.
Nakon ovog opšteg uvoda praćenog filmskim scenama na bijelom zidu u dubini bine,
Marina je, daveći se pred umuklim gledalištem, progutala ogromnu glavicu luka, da bi potom žičanom četkom do krvi četkala svoja stopala i nastavljajući da drugom četkom bjesomučno četka svoju dugu u crno obojenu kosu, sve to prateći urlicima: „... umjetnik mora biti lijep...!“ Bio sam zadovoljan što mi je pripalo mjesto u najdaljem uglu gledališta, jer sam predstavu gledao sa žestoko pomiješanim osjećajima, ali sam itekako bio u dogadjanje uvučen ponašanjem publike i konačno shvatio da je ona baš onaj neodložni medijum koji ovaj umjetnički smjer dovodi do neslućenih visina svog neobičnog izraza. To me se najjače dojmilo za vrijeme destminutnog gutanja glavice luka, kada se u publici nije začuo niti najmanji šum; niko se nije pokrenuo, nakašljao ili na bilo koji način odao nekim zvukom.
Pri kraju predstave, Marina je odlučnim korakom nastavila da maršira tamnom dubinom bine, nastavljajući iskaz svoje biografije na izvjestan telegrafski način, odnosno navodeći najvažnije dogadjaje svake godine ponaosob i to u par sažetih rečenica. Već pomalo zamoren talasom utisaka, više nijesam u potpunosti mogao da pratim njenu priču, ali se, ipak, potpuno jasno sjećam rečenice u kojoj je sa gorčinom u glasu pomenula svoj: „Gubitak iluzija o Crnoj Gori...“ ljeta gospodnjeg 1996.
Cijeli ovaj telegrafski ekspoze i ne bi bio posebno neobičan da ona nije umjesto onoga nekadašnjeg telegrafskog – STOP - na staromodnim telegramima umjesto tačke, u svoj glasnoj jasnoći upotrebljavala riječ
– K.U.R.A.C - tako da sam se svaki put trzao od neugodnog iznenadjenja, sve dok konačno nijesam shvatio da tu riječ, u cijeloj dvorani, niko osim mene nije u stanju da shvati. Ova pomisao me je uveliko ospokojila a osim toga i opomenula da sam ipak ako ne jedini ono barem jedan od veoma rijetkih u posjedu jedne od najvažnijih lozinki ovog neobičnog umjetničkog izraza. I ne samo to, nego je čak i moju ulogu nenamjernog likovnog kritičara, dovela do neslućeno visoke – kompetencije...
Ideja O Idejama
Reply With Quote
Originally Posted by LadyDaytona
I tako, prođe vreme dok ja shvatim.
Bookmarks