Nikada više nećemo moći da budemo prijatelji sa saobraćajnom policijom kao devedesetih.

Onda smo vozili kako smo htjeli, preticali kolone, na punu, isprobavali smo krajnje mogućnosti naših vozila. Bili smo pravi šmekeri i mangupi! Policajci su bili kriminalci koji su nas zaustavljali, uzimali 5 ili 10 njmeačkih maraka a onda nas savjetivali gdje da se čuvamo od sledeće patrole. Radili su i kao pratnja dilerima droge i duvana. Eh tu su bile pare!

Tada je svaki saobraćajac napravio dvospratnu kuću i nije se brinuo za egzistenciju svoje porodice. Veliki broj se i razveo jer su im se žene pomamile od para.

Ali, Vozači su bili srećni!

I ginulo se kao u vrijeme rata. Ili gore. Par hiljada života godišnje.

A sada su zeznuli i nas vozače i njih policajce. Mi više ne uživamo u vožnji. Pod stalnim smo stresom da li će nas uhvatiti neka kamera, pojuriti dron ili obraditi vještačka inteligencija. A policajci moraju da sprovedu zakon do kraja za bijedne plate bez mogućnosti zarade na crno.

Svijet se mijenja. Postajemo bezbjedni čak i u saobraćaju ali nismo više srećni. Uzaludno smo gledali sve one akcione filmove, maštali da je naš golf ili bmw makar ponekad izgledao na putu kao dobra scena iz Fast and furious.

Nema veze za nas stare, nikakva šteta, ali ova omladina neće više znati šta su čari brze vožnje.

Dok smo na vrijeme prekvalifikujmo se za vožnju traktorima, tu nema greške.

Veliko oko velikog brata vas posmatra. Poruka države je jasna: tuljani, bačili ste pare na sve te zvijeri od automobila, a Dacia bi vam završila isti posao.

Sent from my SM-A546B using Tapatalk