stvari koje nas čine srećnim

[LjukaTheMantidis]

Imam ADHD
Znam, znam. Čujem vas kako već izgovarate: "Ah, to je ona stvar zbog koje ne možeš sjediti mirno na satu i zaboravljaš gdje si ostavio ključeve."

Da. To je ta stvar. A mene je na ovaj tekst ponukao razgovor od prije neki dan sa frendom iz kvarta, na našoj svadbi, da mu klincu daju lijekove zbog ADHD.-a.

Ali ima tu još nešto što vam nitko do sada nije rekao.

Imam mozak koji ne radi na benzin kao kod nekog drugog. Moj radi na mlazni pogon, samo što je problem što je mlazni motor ugrađen u traktor, pa dok drugi normalno skrene lijevo, ja odletim kroz krov i završim na Islandu. Neplanirano. Ali samo da vam kažem i Island je super.

Sudoper mi je pun prljavog suđa. Veš nije složen i ima ga brdo na stolici iz kuhinje u spavaćoj sobi. Ne mogu se fokusirati na nebitne stvari. Lijen sam. Na sastanak kasnim deset minuta, ali sam usput osmislio tri poslovna modela, napisao uvod za novu knjigu na kojoj radim i riješio problem koji me mučio tri tjedna.

Prioriteti.

Ono što vam nitko ne kaže jest da ne postoji supstanca na ovom planetu, ni prirodna ni sintetička, ni kava ni bijelo ni ništa jače, koja daje onaj osjećaj potpune, apsolutne, laserske usredotočenosti kao što ga dobivam kada me nešto stvarno zanima. Mozak mi se upali kao da je netko spojio stadionske reflektore. Sve ostalo nestane. Glad, umor, društvene obveze, gravitacija, sve nestaje.

Tada sam nepobjediv.

Zovu to hiperfokus. Ja to zovem moje normalno stanje uma, samo što nitko ne može unaprijed znati kada će se upaliti, a ni na što.

I ispostavlja se nije to samo moja izmišljotina. Istraživači sa Sveučilišta u Bathu koji su pratili 200 odraslih s ADHD-om i 200 bez njega utvrdili su da oni s ADHD-om izrazitije prepoznaju hiperfokus, humor i kreativnost kao vlastite snage i da je upravo korištenje tih snaga vezano uz bolju kvalitetu života i manje simptoma mentalnih poteškoća. Dakle, nisam lud. Samo sam drukčije umrežen.

Jednostavno dođe hiperfokus, samo od sebe, kao neki unutarnji glas, da počnem raditi to i to. I naravno bez pretjeranog razmišljanja, dvoumljenja to i napravim i uvijek uspijem.

Impulzivan sam. To znači da dok drugi još razmišljaju treba li nešto napraviti, ja sam to već napravio, pogrešno shvatim, popravim, poboljšam i ako treba još i prodam, dok drugi još razmišljaju isplati li se ta ideja ili ne.

Drugi imaju plan. Ja imam akciju. Drugi imaju ideje. Ja imam realizaciju.

Svi ostali imaju strpljenje. Ja imam rezultate, samo malo kaotično raspoređene kroz tjedan.

I nije to nikakva romantizacija. Istraživanja pokazuju da su visoka energija, impulzivnost i sklonost riziku faktori koji zapravo facilitiraju kreativnost, a odrasli s ADHD-om izvještavaju o više stvarnih kreativnih postignuća u svakodnevnom životu. Patenti, knjige, projekti koji se dogode jer netko nije imao živaca čekati dozvolu.

Najnovija istraživanja pokazuju da ADHD mozak luta mislima namjerno i upravo to lutanje, kada je svjesno, vodi do viših razina kreativnih postignuća. Dakle dok mi profesor vikao da gledam u ploču, ja sam zapravo bio na radnom zadatku. Samo nitko nije znao.

I sad da vam kažem nešto o školi, jer škola i ja imamo bogatu zajedničku povijest međusobnog nerazumijevanja.

Škola me mrzila. Mrzio sam i ja nju. Ali ono što me stvarno ubijalo nije bila dosada. Bila je to scena koja se i danas svakodnevno ponavlja diljem svijeta: učiteljica zove roditelja na razgovor, razgovor traje dvadeset minuta, na kraju izlazi zaključak: dijete se ne može koncentrirati, dijete smeta razredu, dijete treba pregledati.
I onda počne pritisak.

Istraživanje provedeno u školama pokazalo je da nastavnici i savjetnici koriste specifične strategije uvjeravanja roditelja: prvo predlažu samo dijagnozu, odvajajući je od lijekova kako bi umanjili otpor, a tek kad dijete dobije dijagnozu, 85% ispitanih prelazi na razgovor o medikamentaciji. Korak po korak. Nježno. Metodično. Kao da prodaju osiguranje za trulog crvenog Golfa četvorku.

Razumijem da su učitelji preopterećeni. Razumijem da trideset djece u razredu i jedno koje skače po zidovima nije idealna situacija za nikoga. Ali davati djetetu lijek da mirno sjedi i gleda u ploču nije liječenje. To je upravljanje simptomom koji smeta sustavu, a ne samom djetetu. Medikamentacija djece kako bi mirno sjedila u školi može maskirati probleme s okolinom, a ne rješavati ih. Razlika je bitna. Jedna od tih opcija liječi dijete. Druga liječi učionicu.

Nije mi lako. Neću lagati.

Sustav nije građen za mene, niti za ikoga s ADHD-om, i ja nikad nisam bio stvoren za sustav. Uredski poslovi su me ubijali iznutra. Rutina mi je kao kavez.

Ali kada pronađem stvar koja me pali? Kada se spojim na temu koja mi je važna?

Tada sam nezaustavljiv.

Ni vi, ni vaš red, ni vaš raspored, ni vaša dobro složena ladica s čarapama po bojama.

Moja je sudbina uspjeh. Samo moram to odlučiti.

I jednog dana, između dvije zaboravljene kave i jedne genijalne ideje u tri ujutro, odlučim.

I tada poletim.

Svima koji su odrasli misleći da su "problem", mogu samo reći: niste bili problem. Bili ste okrugli čep u trokutastoj rupi, a netko je inzistirao da je greška na vama, a da vi morate stati unutra.

Nikola Borić