Ranije sam htio da napiem kako me je ova borba između Prochazke i Ulberga podsjetila na stari meč Melvin Manhoefa i Robbie Lawlera, u kojem je Manhoef low kickova unitio Lawlerove noge, samo da bi ga osakaćeni Lawler kasnije nokautirao samo jednim kroeom.
Evo tog meča:
to se tiče "prljave" igre u MMA-u, postoje dvije krajnosti. S jedne strane je Prochazka, koji je častan kao samuraj i odbija da koristi nedozvoljene ili nečasne taktike. To je svakako za potovanje, ali istovremeno je i pomalo kontraproduktivo jer pretjeruje u tome. Umjesto da ide linijom manjeg otpora i barem indirektno iskoristi protivnikove slabosti, jer mu je kretanje oteano. Ne mora on da cilja tu povrijeđenu nogu, ali moe da prilagodi ritam i taktiku borbe sebi u korist. Kada se suoči sa protivnikom čije je kretanje ozbiljno narueno, logično je da to iskoristi kako bi obezbijedio pobjedu. U tome nema ničeg nečasnog.
Na drugu stranu su borci poput Jon Jones-a, koji ima vieslojan pristup kada je riječ o "prljavim" tehnikama. Prvo ide linijom manjeg otpora, eksploatiući protivnikove tehničke slabosti. Zatim prelazi na career-ending poteze poput oblique kickove, ili namjerno trezanje i otećivanje Teixeirinog lakta, i slične poteze. Posljednji nivo njegove prljave igre su eye poke-ovi koje je Jones, naalost, popularizovao u UFC-u.
Znači, idealan pristup nije ni Jones-ov maligni primjer, ni Prochazkina pretjerana čast. Ako protivnik pokae slabosti ili ga zadese povrede u toku meča, treba ih iskoristi na taktički način kako bi se obezbijedila pobjeda. Ko to ne radi taj meni onda potpada pod kategoriju boraca sa niskim fight IQ-em.
Khabib je svojevremeno (a sad i Chimaev) čitavu karijeru izgradio upravo na tom principu. Shvatio je da niko u njegovoj diviziji nema efikasan odgovor na njegov dobar nivo rvanja, i onda jednostavno ne dozvoljava da borba krene drugim tokom, eksploatiući tu protivnikovu slabost.
Reply With Quote
Bookmarks