Trumpova Amerika sa saveznicima & ostatak svijeta

[Atejista Vljernik]

Trampova era je označila prelazak iz svijeta relativno jasnih pravila u svijet sirove moći i nepredvidivosti. Institucija predsjednika SAD više nikada neće imati istu težinu, a svijet se više nikada neće oslanjati na Vašington kao na kakvu-takvu konstantu. Svijet će biti u eri "geopolitičkog darvinizma" gdje će opstati samo oni koji su sposobni za samostalnu odbranu i brzu adaptaciju na stalne promjene prioriteta u Vašingtonu.

Unutrašnje urušavanje institucije predsjednika SAD-a (od medijskog blaćenja do pravosudnog progona) pretvorilo je Ameriku u nepouzdanog garanta mira. Povlačenje "Pax Americana" sa Balkana ne ostavlja prazan prostor, već otvara vrata istorijskim pretendentima na ovaj prostor, prvenstveno Turskoj.

U post-američkoj eri, Turska više ne nastupa samo kao članica NATO-a, već kao samostalna sila sa neoosmanskom agendom. Ona koristi religijske, kulturne i istorijske veze da oko sebe okupi svoje "miljenike":

Kosovo, Albanija i albanski faktor u Sjevernoj Makedoniji: Turska se pozicionira kao njihov superheroj - zaštitnik, nudeći vojnu pomoć (dronovi Bayraktar) i investicije koje Brisel i Vašington više ne mogu ili ne žele da garantuju.
Bošnjaci u BiH: Sarajevo u Ankari vidi "starijeg brata" i alternativu neefikasnoj EU administraciji, što Turskoj daje direktan uticaj u srcu Balkana.

Odlazak Amerike ogolio bi činjenicu da Turska posjeduje apsolutnu vojnu nadmoć u regionu. To stvara egzistencijalni strah kod tradicionalnih suparnika:

Grčka i Bugarska: Njihovo ogorčeno neprijateljstvo prema turskim aspiracijama postaje ključna tačka pucanja. Bez američkog pritiska koji je decenijama spriječavao direktan sukob unutar samog NATO-a, ove zemlje ostaju same u pokušaju da balansiraju protiv turske premoći.

Srbija: Našla bi se u sendviču između turskih interesa i sopstvenih težnji, prinuđena da bira između konfrontacije ili pragmatičnog (ali podređenog) dila sa Ankarom. (definitivno "adio Kosovo")

Crna Gora: Bolje da ne pričam.

Ovaj scenario ne podrazumijeva klasičnu okupaciju, već geopolitičko tutorstvo. Turska bi postala arbitar koji rješava sporove između "svojih" naroda i ostatka regiona. Za zemlje Balkana, ovo bi značilo povratak u 19. vijek u tehnološkom pakovanju 21. vijeka, gdje se sudbina ne kroji u Briselu ili Vašingtonu, već u Carigradu tj. Ankari.

Odlazak Amerike kao globalnog igrača nije samo "pitanje prestiža", već okidač za tektonski povratak Turske na Balkan. To bi stvorilo novi blok zemalja-miljenika nasuprot pravoslavnom bloku, pretvarajući Balkan u zonu stalne napetosti gdje bi "moderna Otomanska imperija" bila jedini faktor koji može (i želi) da projektuje stvarnu moć.

U slučaju svjetskih potresa velikih razmjera, ni vojna opcija za Tursku nije isključena što se tiče Balkana. Onda će Trampovi kritičari moći da se rugaju Erdoganu i njegovim naslednicima sa nadom da će im kazna biti što lakša smrt.
Rimsko carstvo nije sagrađeno za jedan dan, niti je tako palo. Amerika je u silaznoj putanji i neko je mora naslijediti na globalnoj sceni jer u suprotnom prijeti sveopšti rat svih protiv svih.