Nekad Velika Britanija, a danas SAD imaju potrebu za kontrolom medjunarodne trgovine. Nosac aviona je jedina podloga dolara. Ne kazem ja da su Angloamerikanci lijeni, suporotno, vrijedni su ali od svojih vikinskih dana su shvatili da se od otimacine i reketa najbolje zivi. Ne drze vise robove jer roba moras da hranis.
Iran. Jedna od onih tvrdih, vrijednih, nezavisnosti sklonih azijatskih nacija. Na njihovima pijacama nema cenkanja. Susta suprotnost Arapima pa i Turcima. Imaju naftu, a i geografski polozaj. Kada su pocetkom 20. vijeka Britanci u vezi nafte pronasli pogodnog Iranca u vidu nekog tada aktuelnog Shaha potpisali su koncesiju po kojoj 85/90% zarade od nafte ide Englezima, a onih 10% Iranu. Trgovina na britanski nacin. Lavu lavovski dio. Tvrdi se da im je od Irana zarada bila veca nego od Indije. Posto i Iranci znaju da sabiraju i oduzimaju do 100 vecina njih je shvatala da im ta `trgovina` ne ide u prilog. I eto problema dobri moj. I to iz decenije u deceniju, a ne samo sad.
Uzmi u obzir da Zapad uz `trgovinu` uvaljuje svoj narativ odnosno `nacin zivota`. Lome psihu jednog naroda, drustvene norme. Neke nacije kleknu i prihvate, neke nacije to sutnu nogom. Otud Islamska republika u Iranu. Pahlavi je uz americku pomoc dugo vremena skakao po glavi iranskom narodu. Ali pusten je niz vodu kada je i on poceo da kvari zaradu Zapadu oko trgovine naftom. Pravo iz Pariza isporucen je Homeini, a Iran je vec kljucao. Jer bolje Homeini nego iranski komunisti.
Ovo sad je samo recikliranje proslih vremena. Sa Venecuelom, Kanadom, unistenim Iranom jedna SAD i dalje ostaje svjetski provajder tudje nafte cime drze kljuc razvoja vecine svijeta, odrzivost petrodolara i sopstvenog americkog finansijskog sistema.






Reply With Quote
Bookmarks