Razvod(i)..

[tigrovo_oko]

I traju tako ti odnosi... razboljevaju ljudi sami sebe.

[Caesar]

Da stavimo očekivanja kao sekundarnu stvar - primarno bi bilo zapitati se, jesmo li ljudi? Ljudi koji su sposobni da funkcionišu samostalno, a na koncu i sa tim nekim drugim, zajedno?
Ko ih uči tome danas - kako postati od dječaka muškarac, kako postati žena od djevojčice?

Ako ima 18+, situiran/a, auto, posao - čini li ih to primjercima koji zavređuju poštovanje da se uopšte uzmu u obzir kao potencijal za formiranje svoje porodice u nekoj široj zajednici?
Nekad se to poštovanje sticalo, ali ne kroz predmete i posao, nego kroz sposobnosti, vještine, izvršavanje zadataka, disciplinu, empatiju i sl... onda i to sazrijevanje i vakat za brak/porodicu, šta već ko želi, dođu s manje panike i očekivanja.


Da napravim osvrt i na stariju generaciju, a posebno na dosta čest momenat - žene koja ćuti i trpi a trebala bi "glavu" da mu otvori ako smatra da ima s čime - i đe sve to pride gledaju đeca pa zauzimaju strane i formiraju mišljenje o svijetu/odnosima... ne mislim da bi razvod u tim situacijama popravio stvar.
Dosta čest problem je bio "samo" u tome što je nezavisnost žene bila upitna pa se izbjegavao konflikt. A ima i nezrelih lujki koje misle da će izduravanjem u ćutanju i tihoj ljutnji koja se rasteže na dane, nedelje... poslati nekakvu poruku, koju gospodin treba da shvati, a to se često ne desi
Do konflikta mora doći, posebno ih ima đe je priroda spojenih temperamenta različita među dvoje, i djeca treba da vide (uslov je da se ne graje/vrišti/lomi ili ako je jednome do toga bolje i prećutati trenutak, izgoret, pa ladne glave sjesti i sve taka taka izreferisati i konfrontirati se) da je i konflikt normalna stvar, dio života i da nauče na koji način se isplivava iz istog i dolazi do nekog rješenja. Ako smo ka rješenjima okrenuti.
Ako nismo, nego oćemo da bude kako smo mi zamislili a drugi da nam klize niz dlaku...e to je onda već nešto drugo.

Extra veli da je narod glup, ima toga, ali ipak mislim da je više do toga što je lijen i anesteziran, kroz mnogo aspekata, iako svi misle da sve znaju.
Ko i šta, sve umrtvljuje i anestezira ljude danas? Rade li im o glavi ili to čoek sam sebi čini?

Baš prije neku noć, sjedim u društvu i povede se priča o poslu a kroz posao i o muškarcima/kolegama, đe muška osoba konstatuje da, citiram: "kad sam neđe u društvu i dođe ili treba da dođe osoba za koju znam da tuče ili je tukao ženu ili đecu (dokumentovano, ležao u žSpu) odmah idem odatle. Ne želim da me vide sa takvima". Iznenadi me čovjek, pozitivno.

Pa, birate li s kim sjedite u toku dana? Koliko dobro zaista znate one s kojima sjedite? Retoričko je, ali svakako u vezi sa temom.

Htjedoh juce napisati al evo danas. Malo je poznato da rijec sreća ili srećan u engleskom jeziku tek se pojavljuju u 15-om vijeku. Kakve to ima veze sa brakom neko ce pitati. Pa ima jer po evoluciji jezika mozemo pratiti promjenu, necu reci evoluciju, svijesti. I logicno je to. Nekad je prezivjeti bilo sve. Da ti nije hladno, da se ima pojesti i da nisi zedan. To je bilo to. Brak i porodica su bili nacini da se povecaju šanse za opstanak. Nije bilo ocekivanja sreće jer “sreća”nije postojala. Djeca su odrastala bez “vaspitanja” i izrastala u ljude.

I onda se pojavila sreća kao višak iznad mudrog preživjeti i biti zadovoljan time. Imati više i bolje. Tada se paralelno pojavljuje nesreca ili nesretnost. Brak je sve manje sredstvo opstanka sa napretkom tehnologije i poboljsanjem uslova zivota, a sve više sredstvo nerealnih očekivanja. Danas brak i porodica nisu uslov opstanka već eho prošlosti iz kojeg očekujemo sreću. Ako izostane automatski je nesreca i razvod. Dakle prevazidjeno trenutno ali mogu lako da zamislim okolnosti u kojima ce ponovo biti uslov opstanka.

Lijek? Nema lijeka. Slika je naslikana. Nekako kad smo sredili prezivljavanje nismo se okrenuli življenju vec nekakvim iluzijma, halucinacijama, ocekivanjima, bajkama, sreći… Valjda um mora da ima problem/opstanak za rjesavati, a kad ga nema onda sam pravi probleme za rijesti i to danas zovemo zivot. A dje je mir u svemu? Nema ga. Ne želimo ga. Ko danas moze sam sat vremena da sjedi u sobi da se ne pomjeri? To je najveci problem covjecanstva trenutno.

Sjedenje sa drugima. Ne sjedam za tudje stolove nikad. Moj sto, moje karte, ja dijelim i zna se ko sjeda za njega. Tako je sticajem okolnosti uvijek bilo. Postedjen sam bio šibicara, siledzija, napasnika…

[Stivi]

Danas je ogroman problem to što previše visimo na društvenim mrežama, a realno – većina toga što gledamo nema puno veze sa stvarnim životom. Sve izgleda savršeno: srećne porodice, idealni brakovi, stalna putovanja, izlasci, ljubav cvjeta non-stop.


Znam ljude koji svaki drugi dan izbacuju zajedničke slike – rekao bi čovjek ljubav za film, a kod kuće se svađaju po cio dan. Neko izlazi svaku noć, a zapravo je do guše u dugovima. Neko je stalno “na drugoj lokaciji” – more, planina, putovanja – a u suštini radi terenski posao, umori se kao pas, ali ugrabi sat vremena da popije pivo i uslika se. Sa strane izgleda kao da živi život iz reklame.


I onda ljudi, gledajući sve to, krenu da postavljaju sebi neke nerealne standarde. Porede svoju svakodnevicu sa tuđim highlight-ovima. Naravno da je lako biti srećan kad ima para, kad se putuje, kad nemaš briga oko računa i posla. Tada je svima sve idealno i svi se slažu.


Ali realnost je druga priča. Dok si u vezi, izađeš, provedeš se i svako ode svojoj kući. Dogovori se more, restoran, vikend putovanje – sve lagano. A kad dođe brak i zajednički život, kreće druga dimenzija: posao, kuvanje, čišćenje, računi, planiranje troškova. Nema više mame i tate da uskaču.


Tu počinju pravi testovi. Umor, pritisak, finansije… i onda se lako ubaci ona misao: “Kako se ja mučim, a ovi drugi uživaju?” Malo po malo, nezadovoljstvo raste, svađe postaju češće – i brak krene nizbrdo.


Zato danas i imamo sve češće pucanje brakova nego ranije. Prije su ljudi živjeli svoje živote, bavili se sobom i svojim problemima, a ne tuđim.


A što se tiče ovih što tuku svoje žene, tu mi jedna stvar nikako nije jasna – ako si s nekim 1, 2 ili 3 godine, kako nisi vidio s kim imaš posla? Kako nisi primijetio da izlaziš sa nasilnikom? Nešto mi je teško da povjerujem u priče da je neko do braka bio cvjećka, a onda odjednom postao nasilnik.

[goozica]

nije do svega sto nas okruzuje nego do nas samih.
ko nam je kriv kad smo retardirani.

[tigrovo_oko]

Mi smo u odnosima sa mnogo toga u toku dana, samo nam sa nekim/nečim to ide lako, nešto zanemarujemo, oko nečega se pomučimo, nešto nam je teško pa u zavisnosti od karaktera to oposlimo prvo u toku dana ili odlažemo za kasnije...

Zadnje 3 4 godine, moj odnos sa slušalicama je vrlo čudan, morala sam to sebi priznati krajem prošle godine.
Jedno 10 slušalica sam destregala u tom vremenskom periodu, vazda okrivljujući današnji lizwrni kvalitet, Kinu, naopak momenat, pristojnost (to što mi je bitno da skinem slušalice kad nekog sretnem pa oću da se pitam/popričamo i smatram da nije ok da držim slušalice u uvo, iako je to danas postala normalna stvar), moje male torbice koje su mi zgodne ali ne može da stane u njih sve što bih željela... i onda mi jedna ispadne, izgubim je neđe, polomi se, pokvari se, ne rade, ispadne im dio....
I tako, plaćah te kratke veze jer mi tako bilo lakše... umjesto da stanem i da se zapitam - a da nije malo možda ipak do mene?

Još plastičnih primjera - brat mi je prije deceniju bio u onoj fazi iz preprethodnog posta "uzletio". Lajtmotiv mu je bio "ja sam čovjek bez problema"
I nače čovjek temu o curama, kakva je situacija, kakve su, đe naći "normalnu" danas, naporno je... i slušam ga tako, slušam i ove druge, znam da je napolju džungla, ali sve što sam mu imala reć u taj momenat bilo je - Misliš li zbilja da ti, takav, sa svim što imaš u sebe, možeš privuć neku budaletinu?
Bilo je ljeto tad, dođe zima, oko nove godine svratio doma, pitamo ga ostaješ li nam do Božića - veli, ne. Imam curu pa ću za 4 dana nazad
To ljeto je bio momenat kada sam ja bila spremna da "izgubim" brata. Te nove godine sam ga i zbilja "izgubila". A dobili smo svi tu jako puno toga. Neke majke, neke sestre, tetke...nikako da nauče.

Odnosi jesu komplikovani, ali su isto tako jedna od jebeno najljepših stvari u svijet. Game of thrones, samo neki biraju da im budu krvoločne a neki u njima vide nešto drugo.

[tigrovo_oko]

nije do svega sto nas okruzuje nego do nas samih.
ko nam je kriv kad smo retardirani.

Neka ribice, ne mrači, ču'eši

[goozica]

to ti je ovaj saturn jos 24h

[Caesar]

"By all means, marry. If you get a good wife, you'll become happy; if you get a bad one, you'll become a philosopher."


Socrates

Dobraaaa iz vremena kad razvod nije bio opcija . Naravno tesko da je Sokrat ovo rekao ali se zna da Ksantipa je bila zlo. Ali aforizam istice jednu vaznu stvar. Ucini sebe srecnim, uredi svoju dusu i brak ce biti ko bombona. Razvoda bez. I naravno pojam srece tada, uvjeren sam, zapravo znam, nije postojao u danasnjem smislu iako mozda sama rijec jeste.

[forum]

Dobraaaa iz vremena kad razvod nije bio opcija . Naravno tesko da je Sokrat ovo rekao ali se zna da Ksantipa je bila zlo. Ali aforizam istice jednu vaznu stvar. Ucini sebe srecnim, uredi svoju dusu i brak ce biti ko bombona. Razvoda bez. I naravno pojam srece tada, uvjeren sam, zapravo znam, nije postojao u danasnjem smislu iako mozda sama rijec jeste.

Neđe sam pročitao da mu je Ksanti redovno otvarala glavu kako dangubi i drži govore po trgovima dok ona radi. Jednom kada je Sokrat ignorisao njen bijes i izašao iz kuće, ona ga je polila vodom sa prozora. Na to je Sokrat dostojanstveno obrisao lice i rekao: "Znao sam da će posle grmljavine doći prolom oblaka."

[nicky]

Od tada zene prosipaju vodu za srecu