otkako sam prevalio 30tu i prošao nekoliko ne baš lakih godina postao sam def. privlačniji suprotnom polu, a nije da sam nešto postao ljepši (iako je i trening i zatezanje doprinijelo malo)

jedan gospodin je fino sročio i zašto

"Primetio sam da uspešne, inteligentne žene - one koje su uložile godine u obrazovanje, karijeru i lični razvoj - prirodno traže partnera koji može da ih prati na intelektualnom nivou.


Žele nekoga sa kim mogu voditi duboke razgovore, nekoga ko razume njihove ambicije i svetonazor. To je razumno i legitimno.


Medjutim, akademski obrazovani muškarci, koji najlakše ispunjavaju taj kriterijum, često su oblikovani okruženjem koje nagradjuje analitičnost, suštinsku neopreznost i verbalnu sofisticiranost, ali ne i sirovu muževnost, fizičku prisutnost, ili onaj arhetipski "ratnički" duh.


Većina njih nije prolazila kroz situacije koje grade tu vrstu energije: fizički izazovi, rizik, direktna konfrontacija, ili jednostavno život koji traži odlučnost i dominaciju u prostoru.


Umesto toga,njihov svet je bio biblioteka, seminar, konferencija - mesta gde se pobeda meri argumentom, a ne prisutnošću. Rezultat je muškarac koji je intelektualno ravnopravan, ali često emotivno i energetski neutralan. On je siguran, predvidiv, ugladjen - ali retko izaziva onaj duboki, instinktivni odgovor koji žena oseća kao "mušku energiju".


Ovde dolazim do srži problema: ženska privlačnost nije samo racionalna. Ona je duboko ukorenjena u biologiji i arhetipovima.


Žena može poštovati muškarca zbog njegovog uma, ali da bi ga istinski poželela - da bi osetila onu "magičnu" iskru - potrebna joj je polarizacija.


Potreban joj je muškarac koji u sebi nosi nešto što ona nema: odlučnost koja ne traži konsenzus, telo koje sugeriše snagu, pogled koji ne odstupa. To nije stvar mišića po sebi, već energije koja stoji iza njih.


Paradoks je što visokoobrazovane žene često završe u krugu muškaraca koji su im "pandani" po statusu i obrazovanju, ali koji su, u suštini, previše slični njima samima. One traže ravnotežu, a dobiju ogledalo.


I tada nastaje tiha frustracija: "Zašto ne osećam ništa prema ovom divnom, pametnom muškarcu?" Nije da je on loš - naprotiv. Samo nije dovoljan.


Rešenje ovde ne vidim u spuštanju standarda, već u proširenju kriterija.


Postoje muškarci koji su i inteligentni i obrazovani, a istovremeno nose u sebi tu muževnu polarizaciju - ali oni su retki. Često su to oni koji su, pored "obrazovnog puta", prošli i kroz neku vrstu "vatre" - sport, vojska, ulica, ili jednostavno život koji ih je prisilio da razviju i telo i karakter.


Oni nisu nužno glasni, ili agresivni - ali su prisutni. Imaju težinu, ali i dubinu.


Do ne pronalaska takvog, mnoge žene ostaju u limbu: intelektualno zadovoljne, ali emotivno i fizički gladne. A to je, na kraju, rekao bih, jedna od najvećih cena koju plaća moderni egalitarizam - ne gubi se samo muževnost kod muškaraca, već i duboka ženska ispunjenost u odnosu."