Au, Miiiileeeee!
Svaki dan je dobar za upiranje.
Svima nama je potrebna ZAŠTITA OD VIRTUELNO KREIRANE REALNOSTI, koja nas čini nesvrsishodnim i bolesnim ljudima. Zato nam je potrebno udruživanje svih postojećih snaga protiv ideja i tehnologije koju tu realnost čine održivom.
Jedino tako možemo biti ljudska bića u svoj svojoj ljepoti, zdravlju i blagostanju.
Svaki dan je dobar za upiranje.
I na temi o zdravlju i to mentalnom,se napravi zayebancija...taman ka u neku ustanovu...
Da se vratimo na temu,mislim,da kod nas više nije tabu poci kod psihijatra...a do skoro je to itekako bilo tabu tema,ili se išlo negdje van CG,itd.
...
Lice čovjeka je komandna tabla dešavanja u njemu samom i način organizacije i razumijevanja sopstvenog života.
Svaki dan je dobar za upiranje.
Transformacija, veli, svijesti...
Svaki dan je dobar za upiranje.
@AL no1 ne samo da je tabu no je taj sistem u zdravstvu baš loš.Imam nekoga ko je prošao kroz pakao išao je u Sarajevo.Najbitnija je podrška bliskih ljudi a sredina je okrutna treba naučiti kako smradu reći da je smrad i ne dati na sebe a takvi ljudi ne mogu nažalost ne mogu.
I ne pomažu tu nikakve pozitivne afirmacije i tzv lajfkouči.
Poslano sa mog M2101K7AG koristeći Tapatalk
Svaki dan je dobar za upiranje.
Život, veli, u boci....život smješten u nekoliko inča ekrana....toliko veliko ludilo![]()
Svaki dan je dobar za upiranje.
Mene recimo vata anksioznost u tržne centre baš s tim imam problem.Ali,u pravu si Ljuka izazovi današnjice daleko smo otišli od prirode.Lijepo je sve što ti pišeš razumijem i borim se i sama s tim samo ne volim kad neko druge podjebava ružno je to ne mislim na tebe.
Hranimo se zdravim mislima
i pazimo da nam imunitet ne opadne na serviranu glupost.
Odnosno, na prestanak prepoznavanja sopstvenog mira u duši, prestanak prepoznavanja svog stanja, prestanak prepoznavanja sveta u kome postojimo i smislenog delovanja u njemu.
Prihvaćene iluzije-laž su ono što nas ruši duhovno, emotivno, mentalno, fizički, izazivajući trajni neprijatni osećaj u nama i bolest. Naš svet je konstrukcijski zasnovan na miru, radosti i ljubavi u duši, zar ne? Sve što je van toga, ruši naše postojanje i smisao življenja.
Svaki dan je dobar za upiranje.
Pravo zboriš.
Sretne čovjek u VR šakale ali eto sretne i tebe i ostane mu tako nešto lijepo što zboriš sve ima svoje loše i dobre strane.Samo dobro u ljudima treba tražiti.
Last edited by Bluemoon; 07-12-25 at 13:02.
Umjesto da se oslanjamo na sistem, koji odvaja čovjeka od života, kroz politiku transhumanizma, bolje je da se čovjek (svako od nas), oslanja na sebe i sopstvene vještine, da stvori tehnologiju i uslove života, koji ga podržavaju.
Ključ je potpuno isključiti tehnologiju sadašnjeg sistema iz svojih života, kako bi opstali kao ljudi. Medjusobna pomoć, učenje i stvaranje nove-sopstvene tehnologije van institucija sistema, je najveći i najbitniji prioritet opstanka čovječanstva.
Last edited by LjukaTheMantidis; 07-12-25 at 13:12.
Svaki dan je dobar za upiranje.
Strah nije opravdanje za neki urađeni postupak.
Strah je opomena, što nije smisleno i korisno uraditi, jer time ugrožavaš svoj život ili tuđi život ili oboje.
Skamenio se od straha, znači mrtav je.
To je struktura bolesti, kada um, zaglavljen u prošlosti i budućnosti, nije sposoban da razumije bol tijela u sadašnjosti i spriječava njegovo samoiscjeljenje, po božjoj volji-volji sveukupnog.
Um uvijek laže, tijelo uvijek govori istinu.
Zato je bitno da um prati tijelo, a ne da um komanduje-kontroliše tijelo.
Kada um kontroliše-maltretira tijelo, tada je čovjek u virtuenoj realnosti-iluziji o samome sebi, koja produkuje-stvara bolest, bolesne uslove života, za sebe i druge. To je nemilosrdni mehanizam koji melje čovjeka, ubacuje ga u ogromnu patnju, prestanak razumijevanja sebe i svijeta u kome postoji, besmisao i smrt.
Ali...uvijek imamo izbora, da kroz svoju odluku izaberemo život. Vraćanje izvoru. Da razumijemo Ko smo, što radimo u ovom svijetu i što je priroda sveukupnog svijeta u koji smo uronjeni svojim životom i postojanjem.
Da li vježbamo prepoznajući svoje telo?
Da li pomažemo drugima da budu zdravi, prepoznajući svoje tijelo?
Jer drugi čovjek je ogledalo nas i onoga što radimo u ovom svijetu. I jedino kroz drugog čovjeka dolazi razumijevanje sopstvenog iscjeljenja i samoiscjeljenja.
Živimo u svijetu-sistemu, u kome smo obučavani da živimo protiv sebe samih.
Čuvajmo se sistema...
Svaki dan je dobar za upiranje.
Jeste,potrošačko društvo, sve veći manjak empatije za drugoga, sve veće pumpanje ega još upotrebom AI koja nije čovjek, vezivanje sa stvari, gomilanje stvari.Minimalizam jel neka među opcija.A to što ti pišeš u savremenom svijetu je bojim se samo san.
Barem nama evo tebi i meni prvima koji smo upali u mrežu.Zato se i zove world wibe web.
Last edited by Bluemoon; 07-12-25 at 13:52.
Evo možemo i konkretno vezano recimo za tebe i mene.Ti recimo igraš video igrice dobijaš neprirodno i adrenalin i endorfin iako je to VR.Mene je recimo uhvatio golem strah zbog rata u Ukrajini iz tog straha sam skrolala twiter ka idiot sva sreća pa sam se tog zla mislim twitera riješila.Kakvu mi je samo anksioznost navukao opisati ne mogu.Kad mi se u san uvuklo svo to ****** onda mi se ozbiljan alarm upalio da to ****** pogasim.Ali,neki nažalost ne osvijeste a znaš kroz šta si ti prolazio.No mora čovjek kod sebe da osvijesti.
Sve ovo pišem da doprinesem ovoj temi u nadi ako neko nekad naleti da će mu značiti.
Deca ne postaju siledžije.
Oni to nauče.
U kući. U tišini. U onim trenucima koje odrasli misle da niko ne vidi.
Nijedno dete se ne probudi jednog jutra i odluči:
„Biću nasilnik.“
To se gradi godinama… kroz modele ponašanja koje gledaju svakog dana.
Kada otac viče — dete uči da je vikanje moć.
Kada majka ćuti i trpi — dete uči da je ćutanje slabost.
Kada se problemi guraju pod tepih — dete uči da se emocije kriju, ne rešavaju.
Kada se “ne može”, “kasnije”, “nemam vremena” ponavlja na dnevnom nivou — dete uči pasivnost.
Kada je kuća napeta — dete uči napetost.
I kada roditelji nose traume koje nikada ne adresiraju… dete preuzima to kao “normalno”.
A istina je jednostavna:
Siledžija je samo dete koje odrasta uz odraslog koji nikad nije izlečio svoje rane.
Deca upijaju ponašanje.
Ne slušaju — gledaju.
Ne veruju rečima — veruju energiji.
Ako želiš dete koje je sigurno, empatično, stabilno i hrabro…
Ne krećeš od deteta.
Krećeš od sebe.
Od toga da prestaneš da bežiš.
Da se suočiš sa sobom.
Da radiš na svojim ranama, besu, neizgovorenim stvarima, godinama gutanim emocijama.
Najveći poklon detetu nije igračka, nije putovanje, nije nova knjiga.
Najveći poklon je roditelj koji je emotivno zdrav.
Koji ne prenosi svoje traume napred.
Koji prekida lanac.
Jer kad roditelj ozdravi — dete dobije šansu da odrasta bez borbe koju nije biralo.
Ako ti je dosta da stres i traume vode tvoju kuću…
Ako želiš da tvoje dete bude bolje nego ti…
Počinje ovde.
U ogledalu.
Danas.
Ti si model. Ti si signal. Ti si početna tačka promene.
Svaki dan je dobar za upiranje.
Djeca su najneiskvarenija bića na planeti treba ih čuvati od sebe nekad.Moj sin kad je bio mali morao je na vježbe da ide u Igalo svega sam se tamo nagledala da sam noću da on ne vidi se toliko znala isplakati kakvih ljudskih patnji.A preko dana sam mu govorila to je Hotel za Vježbice.I kasnije kad odemo u Igalo znao je da pita kad ćemo u hotel za vježbice iako je za mene to bio pakao.Sve ali sve iz djetinjstva potiče.I ono što si pisao o manipulaciji neki su kao djeca dobijali na kartu manipulacije treba biti dosljedan.Neki se teško nose sa traumama koje čak nisu ni krivica ni njihovoih roditelja kao recimo ja sa ratom devedesetih.Najviše bi tu traumu voljela nekako da pobijedim ali i dalje mi ne ide.A ne ide mi jer i dalje osjećaj u okolini kako nas iznova tu vraćaju i to me iskreno jezivo užasava jer strah da se ne ponovi je jači od svega.
Rat je nešto čega se najviše plašim.
Last edited by Bluemoon; 07-12-25 at 14:48.
Peace comes when you realize that everything that's out of your control, should be out of your mind too.
Izađi, veli, iz male<3
Svaki dan je dobar za upiranje.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks