Bježala je od nekoga ko je trebao biti njen. Nekoga ko je trebao biti blizak, siguran, imati razumjevanje — čak i ako ga više nije htjela, čak i ako je otišla. Jer ima pravo da ga neće. I da ode. Bježala je od čovjeka koji je, u nekom normalnom svijetu, trebao biti sjećanje, kakvo god, a ne prijetnja. Ali u našem svijetu žene pred nasilnim (bivšim) partnerima bježe kao pred likovima iz horor filmova. I ponekad ne stignu pobjeći.
Bježala je preko autobuske stanice, tražila oči koje će je zaštititi, tražila zidove koji će stati između nje i pištolja u ruci nekoć izabranog muškarca. Sakrila se u toalet, zatvorila vrata, vjerovala da će je kvaka i plastika spasiti od čovjeka koji ju je nekad zvao svojom. Nisu.
Kažu da se pokušao ubiti, ali mu se pištolj zaglavio. Naravno. Nasilnici su uvijek hrabri samo pred ženama. Šteta je što odmah nije ubio sebe, a nju ostavio na miru.
Patrijarhat koji se ovdje prodaje kao “tradicija”, “običaj” i “naša kultura” nije ništa drugo nego višestoljetna dozvola da se žena tretira kao vlasništvo. Da se njena volja poništi, njen glas ušutka, a njen život reducira na prostor oko muškarca. A kad taj prostor napusti — patrijarhat joj presudi.
Nasilnici nisu nikakve tragične figure. Oni su kukavice, najčešće vrlo obični, isprazni, ali obični, nikako ludi, ali emocionalno deformirani ljudi nesposobni za plemenite emocije kakva je ljubav.
Nasilnik ne voli.
Nasilnik posjeduje.
Nasilnik kontrolira.
Nasilnik uništava.
I kad prvi put udari — on je već rekao sve o sebi.
Ko te tuče, taj će te ubiti ako ne pobjegneš na vrijeme. Pitanje je samo hoće li to biti šakom, sjekirom, pištoljem ili rakom dojke koji će doći nakon godina stresa i straha.
A mi i dalje živimo u društvu u kojem se ženama ne nudi obrazovanje o nasilju, nego savjeti “da budu strpljive”. U kojem se ne nudi pomoć, nego sram. U kojem se ne štiti žena, nego reputacija nasilnika.

Sent from my SM-A546B using Tapatalk