PETAR I JEREMIJI M. GAGIĆU



Milostivi gosudar moj,

Jeremij Mihailovič,

Imao sam udovoljstvije jučer večerom primiti vaše pismo, pod N48, na koje uput po želaniju vašemu izvolte i odgovor imati. Preko svega i po svemu tome, što se vezir skadarskij dosle caru svome otgovarao da mu zbog Crne Gore na vojsku poći ne može, evo mu danas već ni to ne pomoga. Carev mu tatar u kuću sjedi, prinuždavajući ga da po svaki način vojsku diže i polazi. Tako je on u ove gradove: Žabljak, Podgoricu i Spuž, što su na našoj granici, poslao skadarske Turke za garnizon, a iz Zete je najbolje hristjane, do trista ljudi, popisao i zove ih sa sobom na vojsku, no prije u taostvo Hristjani sad u ovu zgodu ne hoteći na vojsku poći protiv svoje vjere i krvi i bojeći se vazdašnjega varvarstva turskoga da ih u taostvu ne posiječe, ako bi se amo što drugo Turcima protivno dogodilo, kako se mi i Turci tome nadamo iz mira... po vazdašnjijem događajima, odgovore mu da oni tamo na tu vojsku ne hoće poći, nego da vole na kući svojoj poginuti braneći se od takoga i danaske nasilija. Zatijem se uput odmetnu Kuči, pleme brdsko do hiljade i više pušakah, i jedno selo među Podgoricom i i Crnom Gorom, Lješkopolje po imenu, i uteče isto selo u našu najbližu mu nahiju Lješensku sa stokom i sa familijama, pak oni isti svi ko pušku nosi, do trista puškarah, zovnuvši u pomoć i naše obližnje i srodne Crnogorce, pođu i sad čuvaju svoje kuće, da ih Turci ne požegu i da se brane štogođ bolje uzmogu. Pak još ne znamo kakve će mjere vezir protiv ovakvog slučaja preduzeti, te li te znajući da Crnogorci svoj obraz, obranjavati k njima ubjegše, neće lasno i bez čuda postiđeti. Teke smo svi na velike muke bez fišekah. A ja, kako sam čuo da su turski garnizoni došli na rečena mjesta, odput sam poslao svoga čoeka igumna Mojsea te valjaste i pouzdana, u istu Lješansku nahiju i u Brda s nalogom i knjigama, da svak stoji gotov i na opazu, ma da nitko ničim Turke na zađene, doklegođ njih Turci ne bi. K tome domalo, kako se odmetnu oni, pišem i Turcima u Souž i u Podgoricu, da bi svakojako mir produžio i rat ne užegao, od kojega pisam vama i kopiju ovdi prilažem. Iz ovoga svega vam soobštenoga vidi se i predpoložit se može da će vezir skadarskij prijed protiv nas obratit oružije nego tamo poći đe ga car zove i čeka ga izvjestno gore. A i Bosna i Hercegovina, čini mi se, da isto i misle, i vole i moraju, što preduzme skadarskij vezir, zašto ni od njih nije vojske caru na pomoć pošlo, a pod istoga su vezira skadarskoga komandu određeni; i Turci barem očito manje zlo i izabrati za se znadu, i to sad da nigda.

Nego je za nas i sve hristjane opasnije i pretežko ne imavši potrebno u ruke, fišeke i kremenje, a samo bi moglo pojavljenje i malog jednoga dijela od flota rosijskoga su ne mlogo vojske, koja bi teke vostrg i i ljubav k sebi rasplamtila, te bi ne samo mi ne bjedstvovali, no i svi hristijani okolo nas, koji su još turski, kako vostočnago ravno i zapadnjega vjerosispovjedanija, jedva bi dočekali, vooruženi budući, stupiti pod barjak blagovjerne Rosije, spasavateljnice narodah od varvarskoga prekomjerija i svakojakijeh do bezkonečija obidah. I tako bi od samoga prišestvija Rusah mlogo se dobra učiniti moglo sad u ove strane i uskoriti poraženje obšte hristianskoga vječnoga i zakletoga dušmana. Zato sam ja i dosle molio, da se u ove naše strane eskadricom pristupi i pojavi pred Arbanijom, pa ne doumjevam se što nije dosle amo vnimanije obraćeno. Teke se nadam tome još svakojako.

S istinim počitanijem jesam vašega visokoblagorodija pokornjejšij sluga

Cetinje, 7. maja dnja
1829. goda.

m. NJEGOŠ s.r.


----------
Iz knjige,
Petar I Petrović - "DJELA"
izdao CID Podgorica 1999. godine
štampala "Vojna štamparija" - Beograd