AFGANISTAN JE ODSJEČEN OD SVIJETA ILI? MOJ ZAVRŠNI POST O AFGANISTANU.
Prije 48 sati talibani su ugasili Internet i telefonske veze. Nacija od 43 milijuna ljudi sada je posve izolirana. Pokušao sam dobiti svoje kontakte u Afganistanu, Sakhija i ostale, nitko mi se nije javio, poruke nisu isporučene. Trenutno ne nemoguće stupiti u kontakt s bilo kime u Afganistanu. Zašto su to učinili? Jedan od neslužbenih razloga za ovaj potez je taj što talibani premještaju svoje snage kao i teroriste iz Čečenije, Pakistana i drugih zemalja iz vojne baze u Bagramu na koju su Amerikanci opet bacili oko, pa ne žele da se išta vidi na bilo kakvim satelitskim i drugim snimkama. Službeno kažu da su ukinuli Internet u borbi protiv „nemoralnih aktivnosti“. Ma što im to značilo. Što god da će se sada tamo događati, mi ćemo vrlo teško dobivati informacije o tome.
I taman dok sam napisao cijeli post moji Afganistanci su mi se upravo javili i rekli da je sve opet normalno. Internet radi. Kažu da još ne znaju točno zašto i nadaju se da će ga više neće isključivati... Ali idemo mi nastaviti s mojom objavom koju sam napisao kao zaključak mog putopisa.
Kad sam prvi put bio u Afganistanu, Halima koju sam tada intervjuirao mi je rekla da je Afganistan „najgora zemlja na svijetu za žene“. I imala je pravo. Ja sam se u naknadnim putovanjima osvjedočio i da je dugo bila najgora i za dječake zbog prakse bacha bazi u okviru koje muškarci seksualno iskorištavaju dječake. O tome sam opširno pisao. No, na kraju dana, nekako mi se čini da je Afganistan postao najgora zemlja za sve dobre ljude koji su samo željeli mirno živjeti.
Halima se još 2020. godine, uoči nadiranja talibana, nadala da stvari neće otići tako daleko. I ja sam se nadao. Nadao sam se i kad sam nakon dvije godine opet došao i upoznao neke talibane. Tada su još ostavljali dojam da žele više slobode. No, stvari su otišle predaleko. Zemlja „Tisuću žarkih sunaca“ Khaleda Hosseinija danas je na žalost utonula u tisuću mračnih noći.
No, vratimo se na početak putovanja koje sam nedavno donio u storijima. Čim sam otputovao u ovu zemlju, znao sam da neće biti jednostavno. Afganistan je zemlja o kojoj svi imaju mišljenje, a vrlo malo ih je ikad nogom kročilo tamo. I znao sam da će ono što budem dijelio izazvati reakcije. Nisam se prevario.
Nije mi ovo bilo prvi put da sam boravio u Afganistanu. I niti jedan jedini put nisam dolazio kao sudac niti političar, nisam došao birati strane. Gdje god da jesam snimam i prikazujem stvari točno onako kako ih zateknem na terenu. Bez predrasuda, filtera, cenzure, osobnih agenda, prilagođavanja bilo čijoj viziji svijeta. Plaćen ni od koga. Sve uvijek financiram sam. Glavni razlog ovog putovanja bio je da donesem nefiltrirane priče koje nećete naći u udžbenicima, niti u novinama. Priče koje ne dolaze iz PR tvornica već s prašnjavih ulica, iz planinskih sela, od samih ljudi. Još jedan razlog dolaska bio je i taj što sam Afganistan htio pokazati skupini vrlo iskusnih svjetskih putnika, da se i sami osvjedoče o onome što mi je toliko teško bilo opisati riječima. Svaki taj putnik je proputovao više od 100 država svijeta i danas kad pričamo o tome govore mi da im je Afganistan jedna od najboljih država u kojoj su bili, da je tamo nešto posebno što ih vuče da se vrate.
Što je meni Afganistan? Kad maknem sve kontraste s kojima smo se sudarali svaki dan – od dobrote ljudi, do hirovitosti talibana; od surovih uvjeta života do nevjerojatne gostoljubivosti; od talibanskog poziva na čaj do repetiranja kalašnjikova i nasumičnog pucanja kad najmanje očekuješ; od nevjerojatno lijepih vjerskih građevina podignutih s ljubavlju do rigidnog tumačenja same vjere; i još mnogo, mnogo toga… - meni je Afganistan jedno mjesto na kojem na trenutak prestanem biti ja, utopim se odjećom i energijom u neko drugo vrijeme, neko drugo mjesto, stoljećima prije vremena u kojem danas živim.
Sjedim na zidovima citadele i kao da su sve one bitke Aleksandra Makedonskog jučer bile. Surove ali predivno goleme planine, prirodne ljepote, ljepota duše običnih Afgana, kruh njihov svagdašnji postaje moj kruh, a sladoled u tim prilikama je najfiniji sladoled na svijetu. Zaboravim tko sam tamo negdje na Zapadu, uđem u taj ritam, u taj neki međuprostor, i to mi se ne dogodi ni u kojoj drugoj zemlji tako kao u Afganistanu. Danas kad pomislim na Afganistan, sjetim se onog popodneva 2020. kad sam s njihovom djecom igrao nogomet, slušao njihov smijeh i stisne me nešto oko srca, jer su se uzaludnima pokazala sva njihova nadanja, sva moja nadanja, da će zemlji koja je već 50 godina u ratu svanuti sunce.
U Afganistanu je danas loše. Rigidna, patrijarhalna struktura koja na svoj način tumači Kur’an odlučila je vizualno s ulica izbrisati gotovo pola svoga stanovništva, jer toliko je žena tamo. Odlučili su da se nakon 6. razreda više ne smiju obrazovati, ne smiju raditi i mnoge su prisiljene prositi, na mnogim im je mjestima zabranjen pristup, nikud više ne mogu bez pratnje muškarca iz obitelji, moraju pokrivati lice… Mi smo još uspjeli ući u nacionalni park Band-e Amir, no uskoro nakon nas su i to mjesto zabranili ženama.
Danas je Afganistan najgora zemlja za žene na svijetu, ali i zemlja u kojoj žive najhrabrije žene na svijetu. Afganke, osobito one iz urbanijih sredina koje su još do jučer bile slobodne, ne žele pasti bez borbe. Opiru se sustavu, nalaze se međusobno po kućama, nastavljaju obrazovanje kod drugih žena koje su se stigle obrazovati ili online (što im je sada ukinuto), i da, šminkaju se i lakiraju nokte jedna drugoj. To su nam pričale kad smo bili tamo, a sjećam se kako je netko “pametno” prokomentirao da djevojka koju je Andrea snimila i koja je pričala o prilikama u zemlji “nije prava muslimanka” jer ima nalakirane nokte. Sjećam se i kako mi je 2020. Halima govorila da se uvijek našminka, da je to njezin način da pokaže da je slobodna.
Općenito, ja sam donosio priče s terena, bio sam tamo i ništa nisam niti skrivao, niti frizirao, prikazivao sam stvari onako kako su se zbivale iz dana u dan, a mnogi su sjedili doma, nikad nisu bili niti u jednoj islamskoj zemlji, a pogotovo ne u Afganistanu, i imali su na sve strane svakakvih mišljenja o tome tko je tamo pravi, a tko krivi, kako sam se ja trebao ponašati, kako su se trebali ponašati moji suputnici. Pretpostavljam i da su očekivali da ću hrabro (i glupo) talibanima u lice reći sve što mislim o njihovom rigoroznom režimu. Jer oni bi to sigurno tako. Ponašao sam se primjereno prilikama, naučio sam da osmijeh otvara mnoga vrata, ponašao sam se prijateljski gdje god sam mogao.
Recimo nešto i o tim talibanima. Oni su sami u sebi kontradiktorni kao i cijeli Afganistan. Mnogi nemaju niti jednog dana osnovne škole. Kao djeca su se uhvatili puške, znaju samo za to i ponašaju se tako. To su opasna djeca s kalašnjikovima. Kad ih prebaci na onu dječju stranu, smijat će se, slikat će se s tobom, pokušati komunicirati. Kad ih prebaci na drugu, mahat će vam puškom pred licem. Jedan će vam nešto zabraniti, drugi će vam to odobriti.
Međutim, ima ih svakakvih. S mnogima sam pričao i iznenadit ćete se koliko ih je koji zapravo žele promjene i drugačiji život ali smatraju da ne mogu mnogo napraviti, da su samo pijuni u velikoj igri. Iznenadit ćete se i da su mnogi, iako sami nisu išli u školu, izrazili želju da se njihova djeca školuju. Pritom su mislili i na kćeri. Talibani su danas realnost Afganistana. I ne možeš ih nigdje zaobići. Ali, talibani nisu Afganistan. Afganistan su njegovi ljudi koji unatoč ratovima koji traju već 50 godina nisu izgubili osjećaj za gostoprimstvo, koji će ti se uvijek osmjehnuti, poslužiti te najbolje što znaju i mogu.
Sve se na kraju svede uvijek na isto – svijet se dijeli na dobre i loše ljude. A to se tako dobro osjeti u Afganistanu. Prikazao sam i jedno i drugo. Bez kalkuliranja.
Ostaju slike trgovca u bazaru koji te zove na čaj, čovjeka koji te fotografira aparatom starim 100 godina, djece koja s nevinim, čistim osmjesima trče za nama, ljudi koji pričaju o svojim gubicima, o tuzi, o nadi… Ostaju prašnjave ceste uokvirene moćnim, surovim planinama, dugo putovanje do Džamskog minareta i njegov jedinstven prizor iz prohujalih stoljeća. Ostaje Plava džamija koja oduzima dah, Herat, Bamijan, Mazari-e-Sharif, Kabul, mnoga mala mjesta u brdima… Ostaje sve to u srcu, ali prije svega – ostaju ljudi. Dobri ljudi Afganistana. Afganistan su ljudi koji se ne predaju. Taj Afganistan sam zavolio i nitko mi to ne može oduzeti.
Donio sam vam priče koje apsolutno nigdje drugdje nećete vidjeti. Donio sam vam Afganistan onakav kakav jest. Ne onakav kakav želite da bude.
Hvala svima koji su bili uz mene, koji su gledali, dijelili, komentirali i pitali. A onima koji su napadali… Ma, hvala i vama, ljudi! Pokazali ste ostalima, slobodoumnijima, kako izgleda svijet u okovima predrasuda. I iz toga smo isto nešto naučili. Tebi, dragi Afganistane, želim da ti svane dan kada će se roditi tisuću žarkih sunaca koja će obasjati srca Afganki i Afganaca i donijeti im toliko žuđeni mir i sreću.
#afghanistan
Sent from my SM-A546B using Tapatalk
Reply With Quote
Bookmarks