Za mojih četrdeset svjesnih godina nijesam čuo, vidio, osjetio, da je neko preuzeo odgovornost, liše onog ministra kad je iskočio voz iz šina.
Da digne neku ruku i kaže, praštajte, ne umijem, ne znam, ne mogu, ja sam.
Mogli smo, morali smo bolje. Da osjetimo da im je stalo.
Nevjerovatan niz jahanja se nastavlja. Osjećam se kao onaj konj iz vestern filmova, ponekad ga neko mune po rbatu, kaže, izdržao si, bravo, ajde sad pij vode.
Sa ljudske strane, vrijeđa mi inteligenciju da neko svoju svejednoću krije iza Dana žalosti.
Da vam je stalo, da vam je bitno, ovaj narod što se prži, peče, što nas čuva i brani, dobio bi makar pristojne uslove za primjenu svojih vještina.
A od vas se ne traži previše, prethodnici su baš spuštili žestoko kriterijume, da osjetimo da smo vam bitni, da nijesmo samo neki jebeni glasovi, matični brojevi, procenti.
Dajte nam makar iskrenu emociju, malo griže savjesti, ugasite chatGPT na tri dana i pokažite da ima zrno empatije. Pogasite jebene kamere i telefone, zauzdajte botove, na dva dana, da odmorimo i da se resetujemo, da razmislimo đe smo, sa kim i kako, kako dalje i đe.
Svakog dana kao da živimo u ekspres loncu, stalno neki pritisak, stalno neka frka, muka. Do kad vam to treba tako, imate li rok trajanja za nas?
Da ste nas makar sklonili na mračno mjesto, na sobnu temperaturu, nego ni to da se desi, stalno neko kvari naše idealne veze.
Lideri vode primjerom, autoritetom znanja ili radne etike, ali nekad im se i stisne srce, pa daju sebi šansu da se raspadnu, da bi se opet sastavili.
Od kojih su robota vaši, čegović su, đe se podmazujete, podizvođači radova vještačke inteligencije.
Bookmarks