Pozdrav svima.
Ako neko ima ili je imao iskustva sa ovim problemom bio bih zahvalan da podijeli sa mnom.
Majka mi je skoro radila kolonoskopiju i dobili smo nalaz "adenokarcinom rektuma, dobro diferentovan G1".
Limfovaskularna invazija nije identifikovana, dodatni patoloski nalazi nisu identifikovani.
Na izvjestaju CT-a stoji "rektum zadebljanog desnog zida promjera 13mm, intezivnog pkpd, perirektalni prostor uredan."
U pretrage je krenula nakon sto je primjetila svijetlu krv u stolici nalik sluzi.
Na onkoloskom konzilijumu kazu da se mora operisati tj ne moze se lijeciti onkoloskom terapijom.?
Njihova procjena je da se radi o T1 bolesti. Traze misljenje digestivnog hirurga.
Rezultat svega je da mora nositi stomu (kesu) dozivotno.
Ona ima 70 god, dosta je aktivna i ne moze se pomiriti s tim da nosi kesu i ne zeli da se operise no ce da "zivi dokle zivi".
Opsti hirurg kaze takodje da je stoma neophodna i da ne moze da se uradi "prespajanje crijeva" jer je tumor dosta nisko.
Zakazali smo sledece sedmice kod digestivnog hirurga da cujemo njegovo misljenje i smjernice.
Ako moze neki savjet ko je imao iskustva sa ovim, koga biste savjetovali od hirurga, da li mozda postoji opcija za terapiju, neko alternativno lijecenje bilo sta sto bi bilo imalo od koristi.
Hvala svima unapred uz izvinjenje.
Da ne bi bilo zabune i nekih komentara "to se ne lijeci po internetu" sve mi je to jasno, samo trazim savjet i iskustva nekog ko je prosao sam ili sa nekim bliznjim .
Prošao slično sa mojim ocem, ali otkriveno u stadijumu kada već nije imalo smisla operisati (toliko se proširio), tako da je to što je u tom stadijumu da se može otkloniti operativnim putem velika prednost. Moj otac je imao 76 god. kada je dijagnosticirano sasvim slučajno (radi nekih nalaza trebao je da vadi tumor markeri, oni povišeni, pretrage,...), te nije bilo na vreme, sa vašom majkom je još uvijek na vreme.
Sent from my Motorola 8400
Zbog "živim dokle živim" razmislite o nekoj stručnoj psihološkoj podršci uz podršku i prisustvo najbližih,a sve s obzirom na to da je,čini mi se,na vrijeme dijagnostika urađena.
Srećno i drž'te se!Prošao dva puta situaciju sličnu tvojoj.
Sent from my 2201117TY using Tapatalk
Ja sam i majku i oca izgubio od ovoga zla.
Samo mogu da konstatujem da im je psiha doprinijela da podju dosta ranije. Obavezno ukljuciti nekoga u razgovor sa tom osobom.
Srecno od srca !
Sent from my iPhone using Tapatalk
Kod mene suprotno, majka bila e bas ocu da zivim i pozitivnost na max, plus razgovori sa strucnom osobom, tako da dijelim misljenje da je psiha prevazna.
Pridruzujem se zeljama za brzo i uspjesno izljecenje!
Pravi koraci, dakle operacija. U ovom slučaju hemioterapija nema smisla, nož rešava. Kesa je užasna stvar i za mladjeg i za starijeg.
Provela dosta godina u zgradi onkologije i uopšte KCCG, i moj savjet je da se objasnite, objasnite, naravno, koliko je ona bitna kao roditelj da ostane što duže uz vas.
Da bilo ko drugi govori s njom, vrijedjanje je njenog ponosa, poznajem tu psihologiju....
Uporni i uporni da budete,
Ne gubite ni dana, koliko je moguće, i što prije....
Izlečenja nema, ali ima "kupovanja vremena", ja to tako kažem u svijetu crnog humora...
Na najbolje da izadje,,,
Hvala vam puni ljudi, pokusacu da je ubjedim na operaciju i stomu.
Vidim da ljudi zive s tim i da se posle sve muke prije toga lako naviknu na stomu.
Majka mi je prosla dosta operacija u zivotu ( od kancera i uklanjanje dojke, operacije kuka, uklanjanje materice i podizanje besike zbog spada tih organa, cijeli zivot zivi sa cirem na dvanaestolalacnom, i jos ponesto..) ali najteze joj pada to sto mi se sestra bori sa metastatskim karcinomom dojke pa je majci a i nama svaki novi dan stres i iscekivanje necega a ne znamo ni sami cega.
Hvala vam svima puno i svako dobro vam zelim.
Last edited by Claudio CANIGGIA; 27-02-25 at 08:20.
Već su rekli, ponoviću se vjerovatno. Treba joj adresirati nekako ove stavke:
1. Predaja je najlakši potez i uvijek postoji kao opcija.
2. Ako je cio život bila borac, ne ide nikako da se preda.
3. Pogotovo ne što treba i sestri da se nađe da pripomogne.
4. To što će narod reć, i slično kad je vidi nakon operacije to je otišlo sa Đeknom u prošlo vrijeme.
Srećno.
Loše stvari dolaze u paketu, za dobre stvari treba vremena.
Kao neko ko nosi Kolostomu već 2 god, i trajna je u mom slučaju, zahvalan sam što to postoji. Imao sam 32 god kad sam je ugradio, 6 mjeseci mi je trebalo da se naviknem 100%, sada već posle 2 god, kao da sam se rodio sa time. Uz sve životne prepreke, borbe za život, stresa, preko 30 hemo t., operacije od 7 sati, navikavanje na stomu mi je bilo kao da sam popio kafu sa drugarima. Niti se vidi ispod robe, niti me sprečava da radim, da se bavim sportom, idem na plažu, ništa. Ne osjećam je. Dosta puta se i zaboravim da je imam. A šta će reći svijet, e pa zabolje me patka. Ako neko kulturno iz neznanja pita šta je to, dobije kulturan odgovor i savet ako je potreban za sve vezano za stomu. Kad čujem komentar, "a šta će jadan, mlad invalid" takav bi šamar pljaštio tome degeneriku, da bi se češao do kraja života.
Poenta i suština je, stoma je produžetak života a ne sramota ili invaliditet. Bolest niko ne želi ili bira, ali ako se desi, možemo samo naprijed, a sami biramo kako, kao slabići ili kao pobednici. Nema između.
Ne prekidaj Zenu Dok Cuti
Kaniđa,za početak,pročitati majci Ognjenov post...
Sent from my 2201117TY using Tapatalk
Svaka chast Ognjene,živio 100 godina ako BOG da!!!
...
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks