Pred 15 godina uokolo se sveudilj mogla čuti najstrašnija rečenica hrvatskog mladog kapitalizma: "Ako nećeš ti radit, ima tko hoće"
Pred nekih petnaest ili deset godina, između hrvatskih je kupaca i hrvatskih trgovaca vladao medeni mjesec. Inflacija je bila niska, trgovine su bile pune radosnih konzumenata, nitko se u to doba nije žalio da mu je u trgovini skupo.
Novi šoping-centri, megastori i outleti otvarali su se pred deset godina po obodima hrvatskih gradova. U novinama su izlazile ubave AutoCAD fantazije sve novijih i novijih trgovačkih kvadrata za koje su proinvesticijski mediji svesrdno navijali. A kako i ne bi, kad su u tom trenutku isti ti trgovački lanci bili i najveći oglašivači? Njihovi letci i deplijani ispadali su iz papirnatih izdanja novina, a isti ti promotivni sveščići zagušili bi vam poštanski kaslić do pola jedanaest ujutro.
Trgovci su se tukli za fetu kolača koji je bio slastan i tust. Jer molovi i megastori bili su puni da ne mogu biti puniji, a cijela je jedna generacija poprimila stil života kakav upražnjava i danas: trgovačke su se arkade postupno pretvarale u centar grada umjesto centra, u njih se izlazilo, pilo kavu.
Velim, vladao je tada medeni mjesec između hrvatskih građanina konzumenata i hrvatskih velikih trgovaca. Nije bilo foruma Halo, inspektore. Građani se nisu glasanjem izjašnjavali hoće li bojkotirati Konzum, Plodine ili Eurospin. Bojkot trgovina tada nikom nije padao na pamet.
Deset ili petnaest godina kasnije, stvari su stubokom drukčije. Hrvatskom već dva tjedna bjesni prosvjedni pokret potrošača. Na Facebook se grupama uspoređuju cijene flaširane vode i Coca-Cole, samoproglašeni kolovođe vode protuinflacijski križarski rat, mediji s akribičnom pedanterijom raščlanjuju strukturu trgovačke marže, a čak i ministri pozdravljaju bojkot trgovina solidarizirajući se s jadnim kupcem kojeg gulikože gule. A ti gulikože su trgovci. Trgovci, koji su se u međuvremenu povampirili i postali gramzivi, a ne pitomi i pristojni kao što su bili pred deset-petnaest godina.
Je li zaista tako? E, pa razmislite dvaput. Jer - nije.
Trgovački medeni mjesec
Pred petnaest godina trgovine su bile - kako ste rekli? - jeftinije. Pa, ajmo možda malo razgovarati o tim, tadašnjim jeftinim trgovinama.
Pred petnaest godina trgovine su bile jeftine i zato što su svoju radnu snagu - trgovce i trgovkinje - tretirali loše i plaćali ropski. Pred petnaest godina u trgovačkim lancima nije bilo plakata s nasmijanim blagajnicama koji vas skautiraju da se "pridružite našem timu". Pred petnaest godina zato se uokolo sveudilj mogla čuti najstrašnija rečenica hrvatskog mladog kapitalizma: "Ako nećeš ti radit, ima tko hoće." Pa su ljudi radili.
Pred deset ili petnaest godina plaće ljudi u trgovini bile su ispod ljudskog dostojanstva. Takvo je bilo i radno vrijeme. Neradne nedjelje nije bilo. Trgovci i trgovkinje radili su dvadeset i devet dana u mjesecu, a cijele generacije djece s majkama blagajnicama odrasle su a da ne znaju što je to obiteljski dvodnevni vikend. Eto, tako su tada trgovine bile jeftine.
Pred deset ili dvadeset godina u cijeloj matematici jeftine trgovine postojala je još jedna prešućena varijabla, a to su bili dobavljači. Dobavljači, koje su trgovci plaćali nakon 200 ili 250 dana. Kojima su trgovci isisavali krv naplaćujući im poziciju na polici, "ulaznicu" u trgovinu, "nagradu za vjernost", čak i vlastite proslave obljetnica. Mnogi su od njih pristajali na plaćanje u kompenzaciji ili u robi, čak i u paletama. Znam jednog splitskog srednjeg dobavljača koji je u to doba, doba trgovačkog medenog mjeseca, za svoju robu kao kompenzaciju dobio auto iz nagradne igre. Eto, tako su tada trgovci bili jeftini.
Pred istih tih petnaest godina, međutim, protiv trgovaca, uz rijetke iznimke (među kojima sam ja), nitko nije smio ni zucnuti. Jer trgovci su imali novca i jako su dobro znali kako te novce koristiti da nabildaju nevidljivu moć. Trgovci su bili najveći medijski oglašivači. Trgovci su, poput Todorića, jednomjesečnim bojkotom oglasa bili kadri zgnječiti svaki neposlušni medij. Trgovci su bili donatori velikih hrvatskih političkih stranaka.
Bili su donatori najvažnijem od hrvatskih gradonačelnika, Milanu Bandiću. Bili su financijski potporanj Željki Markić i novim klerikalnim pokretima. Nije Željki Markić - i samoj trgovkinji - bio problem da za svoje referendume uzima novac trgovaca koji su istodobno mrcvarili hrvatske proizvođače.
Eto, tako su tada trgovine bile jeftine.
Od tada je, međutim, prošlo deset ili petnaest godina, a svijet se toliko promijenio da se čini kao da je prošlo i trideset.
Nema više "tko hoće"
Jer godinama već niste čuli rečenicu "ako nećeš ti radit, ima tko hoće". Niste, jer nema "tko hoće". Cijela jedna generacija otišla je u Irsku, ljudi u ranim dvadesetima nikad nije bilo manje, pa su trgovci najednom shvatili da ako žele imati radnike, možda na njih moraju i potrošiti nešto novca. Najednom su se po studencima i ribolama pojavili oglasi u kojima nasmiješene tete u pregačama vabe nove radnice na posao s perspektivom napredovanja. Najednom se našlo novca da se plaće u trgovini eto nešto i podignu, možda ne spektakularno, ali nešto. Pa su trgovine, vidi ti sad, od jeftinih postale skuplje.
U međuvremenu je Vlada uvela i labavo reguliranu neradnu nedjelju. Liberalna Hrvatska siktala je na tu odluku jer je (s razlogom) smatrala da ju je iznudila Katolička crkva. Ako i jest (a vjerojatno jest), to je doslovce jedina korisna stvar koju je ta feudalna krepalina korisno napravila za Hrvatsku od 1990. Jer golema skupina hrvatskih radnika i pogotovo radnica prvi put je spoznala što je vikend. Prvi su put doznali kako je to u nedjelju otići na selo kod babe, ili na Plitvička jezera, ili na sanjkanje na Blidinje. Trgovina se više nije temeljila na ropskom, šest-i-pol dnevnom radnom tjednu. Pa je, eto ti vraga, od jeftinije postala skuplja.
I dalje nije bajno biti dobavljač hrvatskih lanaca. Ali u međuvremenu su vremena naplate u paletama ipak prošla. Peršin i cimet se ne kompenziraju autima iz nagradne igre. Došlo je do sporog i nepotpunog kulturološkog pomaka prema toj avangardnoj novoj ideji: da se robu nekako, nekad ipak mora platiti. Pa su, samim tim, trgovine postale skuplje.
I to je bio trenutak kad se hrvatski građanin probudio.
To je bio trenutak kad se razmahala Facebook svjetina. Kad su samoorganizirani građani krenuli kažnjavati zle trgovce.
Mediji pod potpeticom
Nisu ih kažnjavali kad su svoje radnike tjerali raditi 29 dana u tjednu. Nisu ih kažnjavali kad su te iste radnike plaćali ropskom crkavicom. Nisu ih kažnjavali onda kad su tisućama i tisućama šoping-kvadrata uništavali male trgovine, kvartovske trgovine i trgovine u gradskim centrima. Nisu ih kažnjavali kad su svojim monstrum-molovima razarali urbanistički balans, ubijali gradove, pretvarali nas iz pješačke u automobilističku kulturu.
Građani nisu kažnjavali trgovce onda kad su ovi pod oglašivačkom šiljatom potpeticom držali medije, politiku i građanske skupine. Nisu građani kažnjavali trgovce onda kad su svoj profit bazirali na sistemskom, malaričnom, endemskom neplaćanju, kad su svoje dugove i kredite prebacivali na grbaču dobavljača jabuka ili salame ili pakiranog ružmarina.
Ne, hrvatski su građani protutrgovačku bunu odlučili podići sada, kad je njih same taklo po džepu. Divna je ta solidarnost. Divna je to građanska svijest.
Sve ovo pišem svjestan da se može krivo shvatiti. Može se shvatiti da je ovo tekst u obranu trgovaca koji, da se razumijemo, dobrano zaslužuju da ih se pričepi. Jer trgovci su shvatili da su Hrvati - ili barem oni koji rade za javni sektor - zahvaljujući izdašnim Plenkovićevim povišicama upali u pare. Pa su tu potrošačku ognjicu lijepo iskoristili. Stoga u neku ruku zaslužuju ovaj korizmeni konzumistički post.
Naravno da je zdravorazumski očito da u rastu cijena postoji i krivnja izvršne vlasti. Nereformirana javna poduzeća, endemska korupcija, poslovna i pravna nesigurnost, svi ti klijenti i nećakinje sigurno su nadodali koji cent iza zareza cijenama na hrvatskoj polici.
Sve su to razlozi zašto je dobro da se potrošački pokret otpora dogodio. No ima nešto tužno u činjenici da se taj pokret otpora dogodio tek onda kad su cijene na barkodu u eurima zagreble potrošački komoditet urbane srednje klase. Trgovci mu tada nisu smetali. Nisu mu smetali dok su eksploatirali njegove bližnje, tjerali ga na tridesetodnevni kuluk, dok su razarali urbano tkivo, uništavali malu trgovinu, pili krv dobavljačima, živjeli na epskom dugu. Građanski se bunt probudio tek onda kad su trgovci takli novčanik.
Reply With Quote
Bookmarks