Sociolozi su 1960-tih počeli da se bave fenomenom tzv tabua smrti, u kojem je javno iskazivanje tuge i žalovanja za preminulima postalo neprihvatljivo, dok su neke druge, do tad, sasvim privatne pojave i emocije postale sasvim javne.

Kao da je istinska žalost postala sramna, pa je se ljudi stide i drže u sebi, potiskuju je i time samo pojačavaju traumu usled gubitka bližnjeg.

Javna žalost se smatra ostatkom primitivizma, a primat preuzima izvještačena i izobličena teatralnost, koja nije radi pokojnika, no radi samodokazivanja.