Kako gođ ih sahranili, nekima po vaskrEsenju ne gine roštilj![]()
..i ladno Pivo.
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
Šteta što se tema razvila u ciničnom pravcu.
Elem. Sahranjivanje je “horizontalno” iz sasvim praktičnih razloga, još od vremena kada ni rake ni kovčezi nijesu postojali,
Teško sebi mogu da predstavim sliku u kojoj jedan skrhani roditelj svoje preminulo dijete meće u nekakvu velikom burgijom izbušenu rupu, da mu i kosti stoje izvitopereno ili da dubi naopačke.
Umiranje je mučenje, bukvalno ili metaforično, a ležeći položaj simbolizuje spokoj, odmor, mir.
Mislim da je pogrešno iz današnje perspektive tumačiti običaje koji su nastali u nekim drugim vremenima i okolnostima.
I tuženje i lelekanje je imalo svoju svrhu, i poznato je da su porodice i poštovaoci ulagale napor da se i jednim i drugim činom sa ponosom prikaže trag koji je pokojnik ostavio na ovome svijetu. Drugog i direktnijeg načina oni za to nijesu imali. Da je bilo “zloupotreba”, bilo je, ali je auditorijum to efikasno filtrirao, po zasluzi.
Jako mnogo simbolike je u svemu tome, koja se u modernim vremenima često diskredituje usled tankih veza među ljudima i praktičnog individualizma kao glavnog pokretača.
- Ladan ko taština duša -
Nema dok ga Bjelopavlic ne sasjece.
Mislim da je temu valjalo podijelit na naslov teme i obicajima koji su vezani za istu. Mada mislim da o obicajima ima jedno pe-shes tema na forumu.
Kako god okreneš meće ga u rupu iskopanu lopatama, u zemlju. Mrtvo je. Kako god izvitopereno i dubi, ne osjeća ništa. Što je u neku ruku dobro s obzirom da svi posle par dana od smrti postajemo hrana za crve.
Za koga? Isto je i obavezno, i nezaobilazno. Sviđalo ti se ili ne, jedan dan ćeš da ležiš u krevet, osjetit kako steže grudni koš, pomislit "kuku evo ga, nadam se da nije sad" a jeste sad.Umiranje je mučenje, bukvalno ili metaforično
Takođe što se tiče ciničnog pravca teme, mislim da je originalni poster samo napravio shitpost radi zabave, što ja skorz pozdravljam.
Zdravo je šaliti se na crne teme pa i temu smrti.Koliko je naša kinematografija napravila parodije na tu temu za naše podneblje nemojte mi reći da ne znate o kojim filmovima se sve radi i koliko su samo blago da se narod pogleda u ogledalo.
Čast izuzecima ali ima tu podosta licemjerja.
Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk
Ni život, a ni smrt, se ne profilišu prostim pragmatičnim oportunim kriterijumima if…then…else, nego ljudskim potrebama, shvatanjima, intuicijom i doživljajima istovremeno. Inače, zašto bi uopšte i živjeli, znajući da smo neizbježno ograničeni na trnoviti put ka sopstvenom grobu.
Zato, ne kaže se kuku evo ga, no đesi dosad.
Kao i svaka umjetnost, i kinematografija odražava vizije kojima umjetnik preslikava stvarnost. To preslikavanje je uobličeno njegovom ili njenom predstavom te stvarnosti, odnosno samom umjetnikovom ličnošću i doživljajima. Istovremeno, opet kao i svaka umjetnost, kinematografija utiče na kreiranje i razvoj pogleda, ideja, pa čak i širih društvenih pokreta. Banalno podsjećanje, poslije Đekne svi, ili eto mnogi, su počeli da se sprdaju na đeknovski način, i da imitiraju i likove i dikciju i tako do dan danas.
Jugoslovenska kinematografija je jako često odraz gorčine i trnovitosti onoga puta gore sa početka. Pogotovo od ranih devedesetih, pa naovamo, i pogotovo ono što je produkovano u “krnjoj” i naslednicama. Nasilje, sarkazam, nasilje, sarkazam, cinizam, cinizam, nasilje. I tako redom. Nije čudo, iz svog onog vučjeg bezumlja ništa drugačije i ne može da se okoti. I vjerovatno ništa osim sarkazma i cinizma ne može ni da iskaže vrisak koji lebdi u nama evo već skoro 40 godina.
Međutim, šta sad imamo među ljudima, imamo poplavu mračnjaštva, otuđenosti, nepovjerenja, izolovanosti, samoživosti, zluradosti, nezainteresovanosti. Poplavu svega onoga čega smo do tada imali sporadično, a ne izreda. Tri i po decenije kljukanja stotinama izopačenih vizija nije mala stvar.
- Ladan ko taština duša -
Prvo, ja oću da ležem, drugo, ja bi sve to spalila i da vidiš kako bi bilo mjesta
Bez šale, vidim da se polako gube običaji koji su nekad imali svrhu, kao i to jedenje koje Fidel pominje, jer ljudi su pješke dolazili ko zna odakle da prisustvuju sahranama, odatle i to držanje "mrca" malo duže, a vele da je neophodno (pogotovo u ta vremena kad nije bilo ljekara i svih medicinskih dostignuća) da tijelo 24 sata odmori jer se znalo desiti da mrtac "oživi" tj da je zapao u stanje kliničke smrti. pa kuj ćeš šnjim, u kuću naravno (kapela bilo nije) i sve je to imalo nekih svojih razloga, što Simm reče, u skladu sa vremenom.
Što se naroda koji ide na saučešća tiče reći ću ovo...moj djed je 51. godine ubijen od strane OZNINOG oficira na kućnom pragu zato što je krenuo da odbrani majku koju je taj oficir puškom htio da udari jer su joj tražili najstarijeg sina da ga vode na Goli otok a ona i moj đed nešćeli da im reču đe je, i moj đed je krenuo ka majci da je makne od kundaka a ovaj ga je je kao psa ubio na kućnom pragu pred dvoje maloljetne đece, majkom i ženom...niko nije smio đedu da dodje na sahranu, nije bilo klasične sahrane i tih običajnih rituala, odnijeli su ga na groblje i dvoje komšija iz cijelog sela su ipak došli da ga isprate...nikad im to do danas nije zaboravljeno i to je ostalo kao znamenje za te porodice...
Znači ljudima kad im dodju dragi ljudi i prijatelji, kumovi...istini za volju ja sam se već priklonila ovome novome trendu i samo kad moram tatu da ispostujem odem na Čepurke ako ne poznajem mrca i nekoga od porodice (tata to zna otprilike "a, kako sine ne znaš, to nam je najbliži rođak, ne brukaj se"
Ja nemam problem da će mi neko zamjeriti ako en odem na saučešće ako mi neko nije po volji kao osoba ili prosto ne poznajem osobu, a više se puta desilo da nikoga od porodice ne znam a da sam pošla na saučešće da se poklonim pokojniku jer sam imala dobar odnos sa njim i smatrala da je dobar čovjek...I nikada ne idem u svaku kapelu što vidim rade mnogi, odem samo tamo đe sam namjerila.
Meni su ti naši običaji posmrtni malo jezivi, počev od dvorenja u kućnim uslovima pa do lelekanja i tuzbalica i na krajuručkova po restoranima za one koji su bili na sahrani...to ima smisla samo za najblizu rodbinu koja je doputovala, ali to se može doma naručiti i pojesti....evo ne znam
Ja ne 'pamtim kad sam čula tužbalicu i pošto se te žene čašžavaju za taj "zanat" svoj, poseban krug pakla bih odredila za gospodje koje ulete nepozvane iako nije predvidjeno i porodica je nije unajmila,....ka trubači na svadbama, čovječe! UH!
Uvela bih obavezu da samo po par sati se prima saučešće i dovidjenja...ostalo ne mozes ljudima braniti i uslovljavati, neka svako radi kako misli, ja znam da ja na ručak pošla ne bih para nema
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše, nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Tračani, ostalo je zabilježeno, plakali su kad se neko rodi, a slavili kad umre. Herodot.
γνῶθι σαὐτόν
Radi jedne drugačije perspektive nije loše odgledat Baladu o Narajami.
- Ladan ko taština duša -
Umrije jedan mlad momak sa Cetinja, rođak, i ja s ocem gledam kako majka pokojnika izlazi iz kapelice, ćerka oće da je zagrli a majka je izmršika, nešto kao "pi, ti mi nisi dijete" bukvalno. Slomiše i nekakvu čašu, što to znači ne znam. A onda crnina da se nosi....uhhhh. Moja komšinica, srednjih godina, ful crnina a umro neki muža joj rođak u Ameriku, tamo će ga i ukopat.
Yes, I'm in need of something
But it's something you ain't got
Sociolozi su 1960-tih počeli da se bave fenomenom tzv tabua smrti, u kojem je javno iskazivanje tuge i žalovanja za preminulima postalo neprihvatljivo, dok su neke druge, do tad, sasvim privatne pojave i emocije postale sasvim javne.
Kao da je istinska žalost postala sramna, pa je se ljudi stide i drže u sebi, potiskuju je i time samo pojačavaju traumu usled gubitka bližnjeg.
Javna žalost se smatra ostatkom primitivizma, a primat preuzima izvještačena i izobličena teatralnost, koja nije radi pokojnika, no radi samodokazivanja.
- Ladan ko taština duša -
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks