Originally Posted by Raulio
Ljudi neće da prihvate da je bol neizbježan (da, bila sam u tom klubu)
Bol se osjeća, na koncu, i kada se nije ono što Je - a da bi bio prihvaćen od drugih; i kada Jesi ono što Je te zbog toga nisi prihvaćen.
Danas je situacija puno lakša pa se može preživjeti bez grupe lagano, samo je stvar afiniteta. A i individualizam ima toliko nijansi i velika je većina onih koji na ovaj ili onaj način (radi ličnog samoodržanja recimo) teži ka socijalizaciji po nekim svojim načelima.
Što se anksioznosti tiče samo treba zaplesati sa njom, dovesti se u situaciju gdje je ona neizdrživa i osjetiti kompletnu oluju, a koja će svakako proći. Tako se čeličiš za sledeću, i za neku narednu tebi nepoznatu, neotkrivenu, gradiš samopouzdanje, vraćaš intuiciju, upoznaješ se.
Što se depresije tiče, bar ove lakše ili malko ozbiljnije, po meni bi najpametnije bilo da postoji program na koji možeš da se prijaviš ili da te prijave, a koji obuhvata fizičku pomoć starima na terenu ili u bolnicama, domovima, mladim majkama (ne oko bebe, već oko drugih stvari), zemljoradnicima, stočarima, komunalnom, zelenilu i slično ovo mi prvo pade na pamet... gdje osoba ne bi bila statična već u pokretu, jer depresija ne voli pokret, a opet bi bila u situaciji da je sa drugima, nije sama a samim tim i manje vremena za prebiranje po prošlosti, samodestruktivnim mislima, dubiozama... Vjerujem da bi im to uticalo pozitivno na dosta hormona za početak, jer biti od pomoći/koristan je svojstveno od jako ranog uzrasta, djeca vole da pomognu jer vide šta rade odrasli oko njih i kada im se to uskraćuje ili ne pruža prilika (jer nema se vremena, majka/tata će to brže i bolje) definitivno je jedan od bug-ova u najavi.
Reply With Quote
Bookmarks