Prošlo je dvije godine od opšte ruske invazije na Ukrajinu i pokretanja prvog konvencionalnog međudržavnog rata u Evropi od 1945. godine koji uključuje masovne mobilizacije i ratnu privredu.
Neki oduševljeno utvrdiše 24. februara 2022. kako više ne živimo u istom svijetu.
I potpuno su u pravu.
Ovo je drugi svijet.
U ovome svijetu je jedno od glavnih etičkih pitanja odnos prema ruskoj invaziji na Ukrajinu.
A mi smo u Crnoj Gori otkrili da imamo ozbiljan broj onih koji u istoj ne vide ništa problematično.
I prosto bilo onim zaluđenicima koji stvarno misle da Ukrajinom vladaju nacisti.
Koji žive u ubjeđenju da Rusija Ukrajinu spašava, da pazi civile, da ne radi ništa sa lošom namjerom… Znam nekoliko takvih.
Međutim, većina je druga sorta, koja je savršeno dobro svjesna realne situacije, ali ne lezi vraže, boli ih briga.
To su ljudi koji misle da cilj opravdava sva sredstva i posljedice.
Bitno da se njima sviđa cilj, a ostalo će se ispeglati, ili neće… Koga briga.
Što je vrhunac ironije, to mahom bijahu velji borci protiv imperijalizma, intervencionizma, protiv diktature, borci protiv autoritarnog DPS režima, borci za slobodu govora…
Pas me jebao đe sam jedne sekunde uvažavao političke stavove “boraca za demokratiju” i slobodniju Crnu Goru od onih koji idolizuju Putina, dok im po fioka leže slike Sloba i Momira ostale od roditelja.
Vezano za otpor okupatorima i agresorima, jeste da smo svi porasli na lekcijama istorije đe su Crnogorci izlazili na crtu jačima i brojnijima od sebe,
ali sve to postepeno blijedi u magli vremena i poprima auru mitova i legendi đe čovjek počinje da se pita koliko tu ima istine a koliko fantaziranja…
- Do momenta kad dobije priliku da vidi neke nove ljude, svoje savremenike, mlađe od sebe, kako se žrtvuju da dignu most u vazduh da neprijatelj ne prođe, ljude koji izlaze pred tenkove, ljudi koji goloruki na protestima pokazuju otvoreni prezir prema okupatoru i odbijaju da ustuknu pred pucnjima, ljude koji pušku prvi put uzimaju u ruke u odbrani svoje slobode.
Ljude koji su profesionalni vojnici i koji su stoički podnijeli udar pojedinačno najjače vojske u Evropi, ali i ljude koji su profesori, studenti, doktori, inženjeri, taksisti, kuvari, pravnici, programeri, i koji svi zajedno postali BEDEM prema tiraniji koja je na njih nasrnula.
Kada vidiš te ljude glavom i bradom, na djelu, postane ti jasno da ni one lekcije nisu izmišljene ni naduvane, no da su pisane upravo po ovakvim vanvremenskim događajima,
od strane ljudi koji okupatorskom ološu mogu samo da poruče: "Иди на хуй!" i koji radije biraju borbu za dostojanstven život od potčinjavanja agresoru.
Može se živjeti tako što vas pakuju po podrumima, trpaju u logore... ili čak i ostave na miru ako gledate svoja posla.
Može se živjeti, ako ćutite, dok okupatori zatvaraju, zastrašuju, muče i ubijaju one sugrađane i komšije koji protestuju, koji ne daju da budu ućutkani, i koji uljeze u svoju kuću ne prihvataju.
Ali to nije život dostojan čovjeka.
![]()



Reply With Quote




Bookmarks