Mene je jedna đevojka i ostavila jer sam joj pisao romane u inbox.
Tehnički, nije mene ona ostavila, nego ja nju, jer mi nije odgovarala na te romane.
A nisam bio pod nekim sumnjivim efektima nekih opojnih sredstava, već mi je to u prirodi, ja napišem ljudima roman svaki put u inbox,
Oni mi nešto kao, okej, napišu. Lol.
Nije meni zamorno da pišem romane ljudima u inbox, čak me i ispunjava, i razgovor isto, mozemo satima da pričamo o čemu hoćeš.
Ali, ponekad je tišina najbolja, međutim, ja moram da objasnim situaciju u kojoj se nalazim, nekome, ili sebi, najprije sebi.
Otkad sam prvi put imao depersonalizaciju i derealizaciju, davno to bješe ima i 20, 25 godina, zbog neke stresne situacije, kao da sam prinuđen da objašnjavam sebi šta mi se događa, da ne bih opet imao to. Jer bilo je baš zajebato. Imaš osjećaj da se sve oko tebe ruši, da će upravo sad sve da nestane, da si izvan svoga tijela, morao sam za zid da se uhvatim.
A bila je stresna situacija, i taj stres mi je dosta uticao. Stres je naime najgora bolest, tj. uzročnik većine bolesti. Znam da to svuda ponavljaju nonstop, i da ne razmišljamo mnogo o tome. Ali kortizol u stresnoj situaciji pravi haos od mozga i cijelog tijela. Stres je najgora bolest. A naročito u djetinjstvu, stres u djetinjstvu
kortizol razara djelove mozga. Zato se i govori o traumi u djetinjstvu, ono kod psihologa itd. To nije trauma, to je fizička bolest. Kortizol je razorio djelove mozga u tako mladom periodu razvijanja, i to traje cijeli zivot u obliku neke psihosomatske bolesti.
Eto tako...




Reply With Quote







Bookmarks