Kulminacija nasilja nad albanskim izbjeglicama sa Kosova desiće se 18. aprila 1999. godine. U napadu će biti ubijeno šest, a ranjeno pet izbjeglica. U periodu od 18. aprila do 21. maja ukupno je na ovom području ubijeno 22 osobe albanske nacionalnosti. Svi ubijeni su bili civili a među njima starci, žene i djeca. Cijeli slučaj je po ovom najmasovnijem zločinu nazvan po selu Kaluđerski laz.Iako je od početka bilo jasno da su zločin počinili pripadnici Vojske Jugoslavije, niko se nikada, naravno, porodicama žrtava nije izvinio zbog ovih nedjela.
Svi osumnjičeni za ovaj zločin (njih osam) oslobođeni su pred sudom.
Od konačne oslobađujuće presude optuženim u ovom slučaju prošlo je sedam godina. Od tada do danas nema nikakvih pomaka. Crnogorski pravosudni organi očigledno ništa ne rade da nađu krivce za ovaj zločin. Ali ono što je puno strašnije je nešto drugo. Svi u Crnoj Gori, a i van nje znaju da je pravosuđe u Crnoj Gori apsolutno zavisno od političara na vlasti. A volja onih na vlasti tada, kao i onih sada, a bojim se i onih što se spremaju da preuzmu vlast, jeste politika zaborava.
Maksima te politike bi mogla glasiti ovako: “
Imamo zločine, nemamo zločince”. I odista, po tome je Crna Gora jedinstven slučaj u svijetu. Ako biste čitali presude crnogorskih sudova za počinjene ratne zločine tokom devedesetih možete izvesti jedan jedini zaključak: ljude u Kaluđerskom lazu, kao i one na drugim stratištima devedesetih, ubili su vanzemaljci.To je jedino objašnjenje koje može da potkrijepi ovakve sudske presude.
Da se presude odnose na nešto drugo, a ne na najmračnije stvari koje ljudi mogu uraditi ljudima, crnogorsko pravosuđe i njeni zaposlenici bi bili samo predmet podsmijeha i inteligentnih viceva. Ovako, oni su saučesnici u još jednom pokopavanju žrtava, u svjesnom poduhvatu trajnog pokopavanja istine.
A sa njom i savjesti cijelog crnogorskog društva.
Bookmarks