Rat u Ukrajini i Budućnost Crne Gore

[Buva+gacce]

Došli divlji i išćerali pitome, imao je običaj da kaže moj đed.
Neobičan čoek sasvim, starinski. Zemljoradnik, stočar, vojnik. Neobrazovan, od škole je imao samo dva balkanska i dva svjetska rata.
A opet, jedna od rijetkih stvari koje sam uspio da upamtim vezano za njega, je način na koji je govorio o tim ratovima.
I onaj neobični, skoro beskrajni respekt sa kojim je govorio o herojstvu nekih Albanaca na Vranjini. Ili veličantvenom junaštvu Asim Beja na Bardanjoltu.
Ono divljenje sa kojim je opisivao njemačkog vojnika iz drugog rata, kao neko božanstvo, hrabrog, tvrdog, muškog, ponosnog, časnog.
A krv su mu puštali i prvi, i drugi, i treći.
I na kraju ih je pobijedio, i prve, i druge, i treće.

Lacmane, kako je zvao primorce, nije prećerano volio, ali je i za njih umio da kaže da su stotinama godina unazad u mirisnoj svili spavali, a njegovi i danas na slami. I ponekoj balezi.
Kulturu, tradiciju, gospodstvo, im je strahovito poštovao.

Volio je da trguje i sa Turcima, i Albancima, i Lacmanima, i smatrao ih je poštenijim trgovcima od svojih.

Baš neobičan čoek. A svaku je priču završavao sa:
Došli divlji i išćerali pitome.


Ja sam drugačiji. Savremeniji.
On je volio nekog Filipa Velovog, kojeg je smatrao veličanstvenom pojavom među svojima. Ja volim Markesa.
Uz svu neponovljivu, jednom rođenu, narkotičnu moć njegovog magičnog realizma, kao što su mog đeda opijali mirisi primorske gospode, hrabrost Albanskih gorštaka, muškost Njemačkog vojnika, mene opija kako se G.G. divno igra Vremenom.
Ono kad u jednom trenu, u jednoj rečenici, jednoj riječi, jednom otkucaju srca, postoje i budućnost, i prošlost, davna i bliska, i sadašnjost. Prošla i buduća.


Pa sam tako, da napokon povežem ovu pregolemu priču sa temom, poželio da povučem paralelu sa njegovom Hronikom najavljene smrti.


Momenat početka naše Hronike je juče, 13.07.2022.g. Mjesto je Nikšić. Lokacija Trg Slobode.

Prvi glavni karakter se zove Uprava. Prezime je Policije.
Saopštava šturo:
Bilo je dva skupa, oba prijavljeni. Ne osvrće se na to da li je postojala bezbjedonosna procjena tih skupova, i što će biti ako se ta dva sretnu. Iako je to karakteru Uprava obaveza iznad svih obaveza.
Dalje veli:
Prvi skup tekao normalno. Drugi je bio pokretni.
Hm??! Još niđe u zakonima, pravilnicima, pravilima službe, nismo sreli taj izraz- pokretni skup. To će možda biti Misterija naše priče.
Karakter Uprava Policije, naravno, prećutkuje dio o pokretnosti tog skupa. Da li je ta pokretnost bila prijavljena, kako je zakonska obaveza, i ako jeste, ko je konkretno dozvolio da ta pokretnost dovede pravo na Trg Slobode?
Ako nije, zašto onda, karakter Uprava Policije koja je na to obavezana Zakonom, nije tu pokretnost zaustavila?

Onda, onako tipično markesovski, bez prekida i sve u istom dahu, priča u trenu postaje prošlost.
Ulazi drugi karakter. Ime: Premijer.
Obraća se nekoj dvojici svojih neposlušnih podanika. Kaže da su ekstremisti. U dodatnom naletu moralne nadmoćnosti, naziva ih fašistima.
Jer neće da glasaju za neki njegov predlog.

I dalje u istom dahu, priča opet putuje u budućnost.
Isto Premiijer.
Drži govor na jednom od najtužnijih mjesta ove planete.
O jednom od naj-naj-najstravičnijih primjera ekstremizma koji je ikada postojao.
Ali, avaj, Premijer, na tom mjestu, o tom događaju, nema riječi ekstremizam i fašizam.
Tu mu je dovoljno o tananim osjećanjima. I kako svi možemo da budemo bolji.

Priča ubrzava, hvata zamah, prepliće se budućnost sa prošlošću, a sve u onom još uvijek istom dahu.
Ulazi novi karakter. Ime: Šubara.
Opet ekstremizam i fašizam. Istu knjigu čitali on i Premijer, istu priču prepričali.
Ide dalje Hronika, najavljuje šta slijedi.
Karakter Uprava se time šta karakter Šubara najavljuje ne bavi. Iako je i to zakonom obavezana.

Zahuktava. Sad već grmi naša priča. U svim vremenima kojih ima.
Ulazi novi, grupni karakter. Ime: Razglas.
Hiljadu entiteta, bez ličnih imena, bez fizionomija, osobina, bez lica. Ali sa istom ulogom. U onom istom dahu.
Jedni štampaju. Ekstremizam, ekstremizam, ekstremizam!, odjekuju njihove strane.
Drugi pišu. Ekstremizam, ekstremizam, ekstremizam!, odzvanjaju twiteri, blogovi, forumi.
Šubara pojačava.
Uključuje se i UberŠubara.
Premijer pojačava, dodaje, ubrzava.
Ekstremizam, ekstremizam, ekstremizam!
Ugroženi narod sa pokretnog skupa kreće. Odzvanja kukaju bule. Pokazaće im oni ugroženost.
Ekstremizam, ekstremizam, ekstremizam!
Uprava se priprema. Mora da poštuje pokretnost, nikako zakone. Nije ni to lako.
Svi su spremni.
Hronika završava...
Ili, tako svojstveno Markesu, počinje?
U jednom dahu. Istom.


U isto vrijeme:
Danas je 141. dan rata u Ukrajini.
Rusija oslobađa Ukrajinu. Od ekstremizma i fašizma.
I Ukrajinaca.
Crkva Rusije, na sav glas: Ekstremizam, ekstremizam, ekstremizam!!
Službe Rusije, tiše, ali dublje, dramatičnije, efektnije: Fašizam, fašizam, fašizam!
Da se čitalac ne prevari:
Ovo nisu novi karakteri. Nego su isti.
Ista je i priča.
I sve u onom istom, jednom dahu...


Došli divlji i išćerali pitome.

Mislim da bi Markes mom đedu tu pridao:
Laž je udobnija od sumnje, korisnija od ljubavi, trajnija od istine.

Ja bih reko: Dosta je.