Postoje velika razmimoilaženja u mišljenjima oko sastava vojski. Naprimjer, srbijanski historičari slabo ili gotovo nikako ne spominju albanske snage u Lazarevoj vojsci, dok im albanski daju istaknuto mjesto. Postoji valjan dokaz o tome da su Albanci učestvovali: u porodičnoj povijesti plemićke albanske porodice Muzaka (ili "Musachi") sa početkom šesnaestog stoljeća, zabilježeno je da je Teodor Muzaka poveo"veliku grupu Albanaca" da se pridruže Lazarevoj vojsci, zajedno sa "drugim albanskim plemićima", i da je poginuo u bitki. Mnogi drugi detalji u ovim zabilješkama su provjereno tačni, tako da se i ova tvrdnja može uzeti kao vjerodostojna. S druge strane, albanske historijske knjige tvrde da je Srbo-Albanac Đerđ Balšić, koga one tretiraju kao čisto albansku ličnost, također učestvovao, što gotovo sigurno nije tačno. Jedina osnova za ovakvu tvrdnju jeste bilješka ranog osmanskog povjesničara Nešrija, koji, nastojeći opravdati Muratova osvajanja iz 1389, iznosi naširoko razrađenu priču o prekršenim obećanjima i zavjereništvu između Balšića, Lazara i Tvrtka. Kao što smo vidjeli, ova priča je u slučaju Lazara sumnjiva, a poznato neprijateljstvo između Tvrtka i Balšića čini je još manje vjerovatnom. U svakom slučaju, dokazano je prije gotovo sto godina da se Balšić u vrijeme bitke vjerovatno nalazio u Ulcinju, na crnogorskoj obali.
Poznato je da su srpski vladari u svim svojim vojnim pohodima oduvijek zavisili od plaćenika
Najraniji osmanski izvještaji, napisani u petnaestom stoljeću, spominju Albance u Lazarevoj vojsci; oni navode i mnoge druge etničke komponente. Među njima su bili plaćenici iz Srbije, Albanije, Bosne i Mađarske; u jednom se toj listi pridodaju i vojnici iz Wallachie (dio Rumunije), te Bugari, Česi i "Franci" (zapadni Evropljani); Nešri, u jednoj sintezi nekoliko ranijih verzija, spominje sve njih zajedno. Ali, s druge strane, turski autori su se trudili da povećaju brojnost i značaj Lazareve vojske koja je, po njima, bila daleko snažnija od Muratove, kako bi tursku pobjedu prikazali još blistavijom: najraniji od ovih izvještaja jednostavno kaže da je Lazar sastavio svoju vojsku "od svih onih koji su živjeli na zapadu". Prema Nešriju, Lazar je okupio tako ogromnu vojsku, trostruko veću od osmanske, da su njegovi ljudi bili potpuno ubijeđeni u pobjedu pa su noć prije bitke proveli opijajući se namrtvo. Ovim osmanskim tvrdnjama se ne može vjerovati. Naravno, u Lazarevoj vojsci je moglo biti ljudi iz raznih zemalja; srpski vladari su oduvijek ovisili od plaćenika u svojim vojnim pohodima (poznat je primjer Dušanove brojne lične partije sastavljene od Njemaca). Posebno je vjerovatno učešće Mađara, s obzirom na to da je Lazar imao dugotrajne bliske odnose sa svojim sjevernim susjedima i da se jedna od njegovih kćeri udala za mađarskog plemića. Ali, glavninu njegove vojske su vjerovatno činili njegovi vojnici, ljudi Vuka Brankovića i bosanskog vojnog komandanta Vlatka Vukovića.
Što se tiče osmanske vojske, moguće je da je i ona uključivala značajne kontingente ne - turskih vojnika. Dva srpska vladara na susjednim makedonskim i bugarskim teritorijama, Marko Kraljević i Konstantin Dejanović, bili su turski vazali, a prvi uvjet njihovog vazalstva je bio da obezbjeđuju vojnike: pretpostavlja se da su to i činili, a mnogi istoričari smatraju da se jedan od njih ili obojica lično borili na turskoj strani. Jedna rana talijanska hronika, napisala sedamnaest godina kasnije, ističe prisustvo "grčkih i hrišćanskih" vojnika u turskoj vojsci, i zaključuje: "Muratova pobjeda leži u 5.000 hrišćanskih strijelaca, unajmljenih od Grka i Đenovljana, i mnogo drugih vojnika u sedlu. Ovo spominjanje đenovljanskih vojnika, osim što odražava neke predrasude samog hroničara (koji je Firentinac), možda sadrži i trun istine. Poznato nam je da je pretendent na vizantski prijestol, Jovan VII Palaiologos, prihvatio tursko vazalstvo i posjetio Đenovu (vjerovatno uz Muratovo dopuštenje) u maju 1389, kako bi zatražio podršku za napad protiv svog djeda, Jovana V. Do tog napada je zaista i došlo narednog proljeća, kada je Jovan VII opkolio Konstantinopolj uz pomoć mješovitih snaga, koje su se sastojale od njegovih ljudi, đenovljanskih vojnika i Turaka. Dakle, sasvim je moguće da je ista kombinacija bila na djelu i na Kosovu juna 1389.
Najranija srpska hronika, napisana vjerovatno nekoliko godina nakon bitke, kaže da su Muratovu vojsku sačinjavali Grci, Bugari i Albanci. Prve dvije kategorije smo već uzeli u obzir; dok identitet Albanaca je ovdje već teže utvrditi a priori. Dva ratnička katolička plemena sa Malesija, Mirdita i Kelmendi, mnogo godina kasnije ustvrdit će da su se borila na turskoj strani u ovoj bitki, za šta će dobiti značajne privilegije. Ovakve tvrdnje treba uzimati veoma obazrivo: radi poreskih olakšica, ljudi su mogli krivotvoriti usmeno predanje jednako temeljito kao što su srednjovjekovni cehovi krivotvorili svoje dokumente (i uz manje opasnosti da budu otkriveni). Ipak, s obzirom na konfuznu političku situaciju u cijelom albanskom regionu i stupanj osmanskog uticaja koji je već bio i prisutan u nekim djelovima centralne i sjeverne Albanije, sasvim je moguće da su se neki Albanci zaista borili na turskoj strani.
Što se tiče ukupne brojnosti vojski, tu jednsotavno nema pouzdanih informacija. Nešri prvo kaže da je Lazarova vojska bila neizbrojiva, a potom da je brojala 500.000 ljudi; prva tvrdnja je očitio uvjerljivija od druge. Jedan raniji turski hroničar (sredina petnaestog vijeka, po imenu Uruc, Muratovu vojsku zaokružuje na 60.000, ali čak i ovo je bila previsoka brojka za to doba. I osmanski pisci kažu za svoju stranu da je bila malobrojnija; srpsko predanje tvrdi isto za Srbe. Pošto su Turci barem ponudili neke brojke, njihova verzija je imala više uticaja na mnoge savremene povjesničare: uobičajne procjene iznose 40 - 60.000 ljudi za Muratovu vojsku i 100.000 za Lazarevu. Ali ova posljednja je nemoguće visoka. Srpski vojni istoričari su preokrenuli proporcije i smanjili brojke: 40.000 pod Muratom naspram 25.000 pod Lazarom, odnosno 27 - 30.000 za Murata i 15 - 20.000 za Lazara. Ovu posljednju procjenu je prihvatio i vodeći zapadni autoritet u oblasti srednjovjekovnog Balkana.
Bookmarks