Sjećam se jednog dana, bio sam pozvan kod Aleksandra Rankovića.
Rekli su mi, zove Vas Ranković, bilo je to početkom 1947. godine, da odete u Crnu Goru i onemogućite, spriječite odmetnike, koji su kontrolisali širom Crne Gore brojne puteve i druge veoma važne objekte i stvari.
Odmetnici su bili opasni, bilo ih je tada preko 400, koji se nijesu predali vlastima, tako da su bili neka vrsta oružane sile.
Poslat sam iz Beograda da budem prvi čovjek Ministarstva unutrasnjih poslova Crne Gore da se ti odmetnici dovedu pred lice pravde, bilo milom ili silom, živi ili mrtvi.
Prihvatio sam i otišao, ali sam zamolio Rankovića da uvaži da ja imam svoja gledišta vezano za to kako se sa Krstom Popovićem treba postupati.
Jer, Krsto Popović nije bio ubica, razbojnik ili skripar, nego častan čovjek, junak iz istorije Crne Gore, koji u ovome ratu nije lično naređivao da se bilo što zločinacki ucini.
Novače, govorim ti, i zabilježi, da sam, inistirao da se Krsto Popović spasi, želio sam iskreno da ga spasim.
Na to mi je Ranković rekao: “Jovo, ako se Krsto Popović moze spasiti, spasićemo ga, privešcćmo ga sudu i sudićemo mu, jer imamo razloga da mu pomognemo”.
- Jovo Kapičić
Bookmarks