***
Ruski pokušaji destabilizacije balkanskih država možda najviše podsećaju na američke pritiske u vreme Hladnog rata u Latinskoj Americi. Na Bosnu i Hercegovinu ruska politika ne mora da gubi vreme, imaju Dodika kao očit primer modernog kvislinga, koji će zarad tuđih geostrateških i drugih interesa rušiti vlastitu državu, nepopravljivo zagorčavajući život svim njenim građanima.
I u tom kontekstu, postavlja se pitanje šta za to vreme radi birokratska, bezidejna i sluđena briselska struktura? Čeka da Angela Merkel sastavi svoj poslednji kabinet koji, kako sada stvari stoje, neće prevaliti više od dve godine mandata, jer je jasno da mašinerija CDU ne može u sledeće izbore da uđe sa dosadašnjom liderkom. Tako posmatrano, Merkelova je već bivša kancelarka, samo nikako da joj to jave. Kako će izgledati postmerkelovska Nemačka i EU ostaje da vidimo. Puno je problema u njena tri mandata gurnuto pod tepih i nekoliko važnih kostura nagurano u ormare.
Suočavanje sa svim problemima sa kojima tehnokratska kancelarka nije imala snage i volje da se bavi, neće biti ni prijatno ni lako. Počev od BiH koja umnožava unutrašnje probleme i sve više liči na zamrznuti koflikt – pojam tako drag stratezima Kremlja, koji su u postsovjetskom regionu posejali čak šest teških potencijalnih ratnih žarišta (Donbas, Krim, Abhazija, Južna Osetija, Pridnjestrovlje, Nagorno-Karabah).
Maske su pale
Maske su pale, rukavice skinute, Rusija više ne krije da se poslužila nedozvoljenim nasilnim metodama kako bi uklonila crnogorskog i makedonskog lidera. U jednačini ruskih pokušaja nasilne penetracije na Balkan ostala je još jedna nepoznata. Kada će se i kako opredeliti Srbija i njen predsednik? Peščani sat neumitno curi, ko ne shvati faktor vremena u politici, brzo biva sklonjen sa istorijske pozornice. A i neopredeljivanje je vrlo često, u stvari, opredeljivanje.
Tako uticajni beogradski “Nedeljnik” u spoljnopolitičkoj analizi povodom uplitanja zvanične Srbije u dramatične događaje u Makedoniji u vreme burne tranzicije vlasti, citira zapadne izvore, da je “deo srpskog političkog i medijskog establišmenta pomagao direktno Moskvi na realizaciji jedne od najvažnijih spoljnopolitičkih strategija Kremlja, a to je zaustavljanje širenja NATO-a”.
Srpski obaveštajac javno uhvaćen u Sobranju prilikom nemira, višenedeljna medijska satanizacija nove makedonske vlade, otvorena podrška kriminalizovanom režimu Gruevskog, ali i još mnogo toga drugog, ogolilo je politiku Srbije ne samo prema južnom susedu, već je na Zapadu skrenulo pažnju na politiku sedenja na dve stolice. I više od toga, u Beogradu zvanično proklamovana politika “neutralnosti” sve otvorenije se pokazuje u svom proruskom izdanju. Uz to, prateći provladine medije u Beogradu, mnogi posmatrači ocenjuju da se Srbija i spoljnopolitički i vrednosno već opredelila i da je načinila izbor u ključu svoje istorijske vertikale. I opet nasuprot svom evropskom i regionalnom okruženju. Ali i s one strane vlastitih, racionalno definisanih, interesa.
Ipak, istini za volju, iako je Rusija danas najveći korisnik nestabilnosti zapadnobalkanskog regiona i zagovornik očuvanja zamrznutih konflikata i statusa quo na Balkanu, za ključne probleme ovog dela Evrope odgovorne su pre svega EU i SAD. I balkanske stabilokratije sa poluautoritarnim populistima i nefunkcionalna Bosna i Hercegovina i nedovršen posao oko Kosova i nerešen odnos Beograda i Prištine i politika držanja Makedonije “na čekanju” i gubljenje njene evropske perspektive – sve je to rezultat odsustva volje i jasnog koncepta pre svega Evropske unije, ali i SAD, šta uraditi sa regionom zapadnog Balkana.
U takvim okolnostima Rusija bez trunke empatije nastavlja da produbljuje balkansku, bezmalo trodecenijsku agoniju, tražeći u daljoj destrukciji evropskog jugoistoka svoju šansu i interes u obnovljenoj hladnoratovskoj konstelaciji.
Bookmarks