Ruska sjenkaPismo Sergeja Željeznjaka, visokog funkcionera Putinove Jedinstvene Rusije, u kojemu se zahtijeva stvaranje „Ujedinjene opozicije Crne Gore“, govori da su grubi nasrtaji Kremlja na suverenu državu Crnu Goru ušli u novu, još brutalniju fazu.
Ponavljanje istorije
Bolji poznavaoci naše istorije sjetiće se da je ovo treći put u posljednjih sto šezdeset godina da Rusija organizuje opoziciju u Crnoj Gori, kako bi osujetila veći stepen državne samostalnosti i prozapadni smjer spoljne politike. Prvi put su agenti Azijatskog departmana petrogradskog Ministarstva spoljnih poslova pokušali spriječiti prozapadni kurs knjaza Danila, stvarajući širu zavjereničku grupu koju su predvodili Đorđije Petrović, predsjednik Senata, Stevan Perović, sestrić vladike Rada, te Milorad Medaković, Danilov sekretar. Drugi put se Crna Gora, kao dio federalne komunističke Jugoslavije, našla na udaru Kremlja, i crnogorski informbirovci su činili glavnu prosovjetsku frakciju, koja je željela spriječiti Titovo distanciranje od Staljina. Danas je proruska koalicija, za razliku od prethodne dvije, veoma šarolika, pored četničkih vojvoda i dovojvoda, ruralnih pjesniči- ća, uvezenih i domaćih klerikalaca, kvaziljevičara panslavista, pojačana bivšim indipendistima, novojotovanim turbocrnogorcima, samozvanim anarhistima i bandijeristima s kineskom svilom. Profesionalnim istoričarima nameće se interesantna komparacija: knjaz Danilo Petrović Njegoš, Josip Broz Tito i Milo Đukanović, u ključnim trenucima svojih političkih karijera imali su javnu ili prećutnu podršku Petrograda i Moskve, da bi u trenutku zaokruženja dr- žavne nezavisnosti postali neprijatelji ruskih imperijalista.
.
.
.
SDP i URA
Neće Rusija koja je u srazu sa EU i Amerikom, ekonomski ranjena međunarodnim sankcijama, sve karte baciti na Crnu Goru, ali će nemilosrdno iskoristiti ovdašnje slabosti, loše procjene i loše odluke, malodušnost, liderske sujete... U tom kontekstu SDP i URA trenutno imaju ulogu Kilibardine Narodne stranke u vrijeme Đukanovićevog otklona od velikosrpske politike. Razlika je samo u tome što je Kilibarda shvatio svoje mladalačke zablude i iskoračio na široki istorijski put koji će vratiti Crnu Goru u zajednicu slobodnih i nezavisnih zemalja, dok Krivokapić i Rakčević danas veoma revnosno razbijaju ionako krhku prozapadnu većinu – bezočno manipulišući kako je nacionalno i državno pitanje definitivno riješeno – i na taj način direktno ili indirektno jačaju nazadnjačke, anticrnogorske i antievropske snage. Ranko Krivokapić je krenuo na put bez povratka: njega pokreće frustracija, a sada, već, vodi mržnja prema Đukanoviću i ostalima iz indipendističkog bloka koji nijesu podržali njegovu renegatsku politiku rušenja Vlade i dovođenja na vlast Mandića, Milića i Lekića. Očekivao je prevrat 24. oktobra 2015. godine, ali nije imao hrabrosti da otvori vrata Skupštine uličnim jurišnicima, i tako postane trenutni lider prijelazne Vlade, nalik onoj koja je skrpljena poslije AB revolucije 1989. godine. Samo je još pitanje koliko će 16. oktobra uveče izbrojiti zavedenih sljedbenika, koji ga uprkos svemu slijede u političko ništavilo. Žarko Rakčević je, kao potpredsjednik Đukanovićeve Vlade krajem devedesetih godina, pokazivao razboritost i odgovornost i njegov ulazak u kolo s marionetama Moskve i Beograda neki stari indipendisti su dočekali s nemalim čuđenjem. Rakčević, koji je poslije dvijehiljadite postao uspješan biznismen, očigledno je ozlojeđen na to što su neki drugi tajkuni bliski Đukanoviću zaradili koji milion više od njega. Ako je predsjednik pokreta URA i jedan sekund u svom životu bio istinski protivnik velikosrpskog nacionalizma, sve one pekare, mlinovi i hoteli, izgubiće vrijednost.
Izbor
Kratka je pamet koja vjeruje da Vlada, u kojoj bi, recimo, zajedno sjedjeli Rakčević, Milić, Lekić, B. Brković, Konjević, Dž. Šabović, Mandić, Danilović, Radulović, Aleksić, Vučurović, bila u stanju usaglasiti se ni oko toga je li dan ili je noć, a kamoli oko kontroverznih pitanja, kao što su evroatlantske integracije, vjeronauka u školi, kosovsko pitanje, manjinska prava, politički i vojni savezi sa zemljama ruskog evroazijskog kruga... Za samo godinu dana njihove vlasti Crna Gora bi se, slično Bosni i Hercegovini ili Makedoniji, pocijepala po etničko-nacionalnim šavovima i postala trajni politički bogalj. Dakle, ovo nije, kako tvrdi propaganda na subordiniranoj liniji Moskva-Beograd-Podgorica, borba za ili protiv pozicije jednog čovjeka i jedne partije, nego je, na žalost, posrijedi odsudna bitka za ostanak Crne Gore na kolosijeku koji vodi u bolje društvo. Ukoliko ne pobijedi prozapadna opcija na izborima 16. oktobra, biće poništeno i obezvrijeđeno sve ono što je građeno od 1997. godine do danas, i ko zna koja će generacija opet dobiti priliku da Crnu Goru, kao ravnopravnu i nezavisnu zemlju, uvede u savez najprosperitetnijih država zapadnog civilizacijskog kruga. U nadi da će već na sljedećim izborima imati mogućnost da glasaju za opoziciju DPS-a, a ne Crne Gore.
Bookmarks