Znala je da ovakve pjesme mogu otpjevati samo muškarci i da ne smije pisati plavim slovima.
Uvečer se smijala dok je nizala rečenice i tražila razlikovni rječnik dvaju balkanskih jezika
(nije htjela pogriješiti - a zapravo, griješila je uporno i smjelo - osobito, u tom pothvatu).
Naučila je da se ne kaže mašta već uobrazilja, ali što je mogla uobražavati od svih tih silnih
ruskih bombi i letjelica koje samo što nisu rasprskale njen umorni mozak i rasplamtjelo srce.
Odbacila je (sve) zlatnike koji su ionako, pripali nečijoj tuđoj povijesti i vremenima kad ona nije ni postojala.
Začudo, imala ih je u sjećanju i svaki put kad bi se rasuli, čula bi odzvučje i pucketanje - nadajući se
da će baš oni ući u njenu novelu..........
Sada je već sredovječna žena (ne više - srednjovjekovna) i zna da je nemoguće......
................... dobiti Odgovor.
Jer ga nema.
Čak ni u snovima.
Sto napravi ova djevojka ljudi...
Ne znam što djevojka napravi, ali znam što nije - ovako je mogla biti drska samo na
ispisanim stranicama koje su se množile u tajnosti fabule, pretpostavljajući da kraj
nikad neće biti objavljen.
Nije ni ona bila imuna na ljutnju, na sebe, njega, njih i tko zna koga još....
Zaobljavala ju je alatom riječi i glazbom s oštricama pri dnu mogućnosti da ipak sve krene po zlu.
Bojala ga se (na mome jeziku kaže se - bilo ju je strah) jer ju je gađao svom artiljerijom, probijao zvučne zidove
(pade mi na pamet ona Bomber -B.), a posebno je volio pucati iz bliza.
Tako se ispljunuti zvuk rasprši u tijelu kao pošast od koje suze teku niz budalaste čežnje,
puste tlapnje o mogućem normalnom, ljudskom prijateljstvu ili ljubavi koja se ne smije ljubavlju nazvati.(ovo posebno mrsko bijaše)
............
Da...to je djevojka koja nikad ovakvo što ne bi izrekla ........kamoli otpjevala.
Okus jutarnje kave je uvijek isti, kad su ovi dvoje u pitanju.
Last edited by naftali; 29-08-16 at 06:52.
Tek je danas prepoznala (njegovu) šumu.
U njoj nije bilo vještica, vukodlaka, ni besramnica koje bi se palile na lomači.
Ugledao ju je pod krošnjom stabla, onog istog kraj kojega je pala, bježeći od zrelog pogleda i ozbiljne prosudbe muškoga oka.
Vjetar joj dizao haljinu,a pticama je izgledala kao raskriljeni kišobran pred oluju.
Ostao je zatečen oblicima, bojama, poviješću, isprepletenom sudbinom beskrajnih varijacija u samo jednoj čežnji - pronaći zbilju sjedinjenja.
Od mnoštvo prozirnih, plavičastih niti, izrastao je svežanj bliskosti po kojoj se ljudi bratimlju i prepoznaju.
Savez duša.
Lord, the pitiful screams of all them college-educated women!
alive..............
Ljepoto strahotna, zašto si se nastanila ovdje?
Marijan Ban.
Imam jednog poznanika u Nikšiću pa mi je rekao da je Šobić nešto bio slabo.
On ga poznaje.
Inače, baš i ne slušam takvu glazbu, ali sam zastala nad Šobićevim tekstovima.
Poetski sam tip, pa još i volim filozofiju.....
Ova mi je najdraža
Dodir bez dodira...
Na daljinu i s fantazijom.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks