`...Nisam zhelio prichu,zhelio sam nju.
Prostranstvo po kojem je shirila svoju energiju imalo je
tako neobichan miris,miris proljecnje kishe,ljetnjih vrelina,
zimskih snjegova,jesenjih vjetrova...
Nosila je u sebi neshto bez chega se nije moglo,
ali sa chim je nikada nisam rachunao...
To `neshto` bila je Ljubav.
Svjetlost njenih osjecaja pochela je da ometa vidike
do kojih je prostranstvo dopiralo.
Pochelo je da gushi mirise,zaklanja pejzazhe...
Osjecao sam vrelinu,ali iznutra veliQ hladnocu.
Otishao sam.
Ostavio je usred oluje osjecaja koje joj je nanosio zhivot.
Usred oluje od koje sam trebao da je zashtitim svojom postojnoshcu...
Jesam li kriv?
Pitao sam se,& pitam se & dalje...
&,sad dok ne znam da li je razbistrila horizonte,pitam se.
Nemocan da stvorim svoja prostranstva,jadan u poQshajima
da volim kao ona...
U nastojanjima da pronadjem djelic njene svjetlosti...
Uchinilo mi se jednom da sam je vidio.
Ishla je upravo preko onog polja Qda sam ja krenuo
kad sam je napushtao,prije mnogo godina...
Taj put mi se chinio najpregledniji,najlakshi...
Zato se & nisam chudio shto je tu vidim.
Zato se & nisam chudio shto se nije osmjehivala.
Nisam se chudio shto je proshla,kao da se ne znamo...
Chovjek uvijek padne u isQshenje koliko mu je znachio neki momenat.
Meni taj...Bash nishta.
Ona je svojim potezima odavno ucrtala mapu kojom se krecala
van mog srva.Zato & jeste postojalo uvijek pitanje u meni:
Shto me navelo da razmishljam o njenim horizontima,prostranstvima,mirisima...?
Sve ima kraj.
Ima & ovaj svijet.Ja sam nakratko zashao u neki drugi svijet,
a sad znam da tako vishe ne mogu da se vratim.
Moram da se pomirim sa svojom smrtnoshcu.
Chesto bih kroz san zachuo negdje u daljini njen glas.
Nije bio umilan,niti omamljujuci...
PisQtav,odavao bi rijechi koje su kao kamen padale
na mokro tlo mojih misli,ali svojstveno njemu,nisu se primale...
Tada bih se uplashio da nisam previshe bezosjecajan,
da se nisam ja pretvorio u jedan ogroman kamen...
Moji horizonti mi ne bi dozvoljavali da tako mislim.
Ponekad ne bih mogao da ih vidim.
Te momente sam smatrao svojom pobjedom nad sopstvenim svijetom,
& mada sam znao da se gubim u maglushtini svojih osjecaja,
trudio sam se da & dalje chulno uzhivam u svemu shto me okruzhivalo...
Svanulo je bilo,odavno.
Samo sam ja nijem,sa crnim zidom pred ochima bio josh nerazbudjen.
Nemocan da uzdrmam moj svijet.
Prizivam njen glas u sebi...Ne dolazi.
Chini mi se-proshli su vjekovi & vjekovi otkako ga nisam chuo.
PoQshavam da se sjetim mirisa,da ih osjetim na tren...Nije ishlo.
Isto mi se desilo & sa njenim likom,pokretima...
Ochigledno je zakljuchala vrata svog svijeta.
Sad-zauvijek...
&,nije mi teshko.
Nije ni bolno.
Svakako bih oslijepio od silne svjetlosti.
Svakako bih opet pobjegao,ili bih-shto je najgore,bio istjeran...
Ovako...Neka.
Rekoh-sve ima svoj kraj.
Jedino shto mi nikad nece dozvoljavati da stvaram nove horizonte je
spoznaja da sve ima svoj pochetak...
A,ja nemam...
Niti znam gdje pochinje moja pricha...`
Bookmarks