Izrazite svoje misli i osjećanja.......

**Xerxes** · 01-10-15, 19:44

RAdno - RAzigrano

***goozica*** · 01-10-15, 21:09

... al jutro nosi golu istinu
da sve je bilo uzalud...

**Zedd** · 01-10-15, 21:19

**Noir** · 01-10-15, 21:36

**Zedd** · 01-10-15, 21:41

Radiš li pin-up modele?

**KRKNA** · 01-10-15, 22:44

Volim kad mi on naređuje, a omiljene naredbe su mi 'pojedi tu picu' i 'skidaj se'.

**Raulio** · 02-10-15, 02:28

Slijedi duže izražavanje svojih misli i osjećanja. Izvinite vi što ne volite dugačke postove.
"Znaj da ćeš se provest kao na trnju bos
Zbog naših molbi koje jedan drugom daju
Te tvoje crne sluge, da se zabavljaju,
Pa šapću, lisci, kako smo glupi mi!
Dekrete i zakone kuhaju nam svi,
Znaju da začine, da nam skrpe mrežu
Pa se zabavljaju dok nam porez režu,
A kraj nas stisnu nos, jer za taj slatki soj
Dragih nam predstavnika, - mi smo kal i gnoj! -
Ništa ih ne plaši, jedino bajonete...
Pa dobro! Nek im k vragu smicalice lete!
Dembela i zvekana dosta nam je sad!
S njima ćeš, građanine, utolit nam glad,
Kada podivljamo i zaželimo krvi,
Kad žezla i kundake naša buna smrvi!..."
veli Rembo u svom Kovaču. E sad ozbiljno...
Ne znam što je fora bit DPS-ovski bot. Čitam sad komentare na tekstove vezane za ove demonstracije. Ja to ovako zamišljam. Neki nesrećnik koji naizgled vodi normalan život, radi u neku državnu ili privatnu firmu u koju je primljen preko veze, pojma nema o poslu koji radi a i nije nešto posebno zainteresovan da stvarno zaradi tu platu, poslije posla (možda čak i malo ranije izađe) ide na partijski sastanak đe se, lažno se osmjehujući, susrijeće sa ljudima prema kojima, i pored istovjetnosti karaktera i nedostatka ljudskosti, osjeća dubok prezir i nadmoć, ali te lignje...iz poštovanja prema lignjama ove botove bih radije opisao kao lignjoide, dakle, ti lignjoidi se grupišu jer, pored svekolike niskosti njihovih osjećaja ipak znaju da su bez zajednice, bez grupe, niko i ništa. Lignjoidi ne razmišljaju mnogo, ne mnogo više od nekog najprostijeg organizma koji instiktivno traži mogućnost hranjenja i reprodukcije, stoga im dobro dođe pouka, uputstvo, mišljenje, primljeno putem partijskog sastanka, izjave partijskog činovnika, putem RTCG, Pink-a, Atlas-a, Pobjede, Analitike ili drugih medija. Lignjoidi na sastanku osmišljavaju strategiju napada koji, naravno, ne može biti ništa više od pukog olajavanja, sprdanja, ponižavanja, vrijeđanja učesnika demonstracija. Ide im na ruku što demonstranata nema mnogo, srču sokiće i krljaju bureke iz-kod Vukčevića koje je onaj najnesrećniji među njima morao da "časti". Uličar koji čuči u njima, koji se na radnom mjestu pred kakvim šefčićem sav zgrči i postaje manji od makovog zrna a pred uznevjerenom strankom/klijentom se razulari kao Popaj kad izije spanaća, taj, dakle, uličar, na partijskom sastanku dolazi do pravog izražaja, sav onaj prostakluk koji se svakodnevno vježba uz dojčericu sad pokazuje i svoj kreativni potencijal. Obavezni sastojci supe koju na sastanku kuhaju su Amfilohije, četnici, Srbija, Slobo Milošević, Rusija, uz dodatak začina kao što su Mira Marković, Dubrovnik ili Kosovo... Zamišljam jednog lignjoida koji pred spavanje, pošto je oprao noge vlažnim maramicama, zbraja i oduzima koliko je danas uspio da skupi ljudi koji će sutra na neku mudroliju kliknuti thumbs up ili thumbs down i nada se da će možda čak i Gospodar primijetiti njegov rad i pitati za takvog aktivistu... Sa osmjehom sreće na usnama on tone u san i sanja postizborna slavlja sa sve barjacima i kolonama i sirenama automobila...
Ne znam ni što je fora sa demonstracijama. Nema tamo čovjeka koji stvarno vjeruje da okupljanjem na ulici išta može da postigne sem malo zabave, malo batrganja u žabokrečini životnoga toka. Zna on da nema snage da se stvarno izbori, zna on da u stvari i ne želi neku drastičnu promjenu, zna da ga je strah da shutra nešto može drugačije bit nego danas (makar to samo bila partija na vlasti), zna nešto malo istorije i da su se promjene na ovim prostorima uvijek dešavale, uvijek izvodile na mišiće a da je njegov najjači mišić ipak gluteus maximus. Njegov strah nije strah od vlasti, od režima, nego od neizvijesnosti.
Mogu da zamislim i nekog lika u bijelom svijetu koji će za neki dan čitati na internetu kako su u jednoj dalekoj zemlji, u nekom gradiću od sto hiljada stanovnika, demonstracije protiv nedemokratske vlasti prekinute jer se narod u velikom broju žalio na saobraćajne gužve usljed zatvaranja ulice duge stotinjak metara. I taj lik, nakon što se dobro izasmije, nikad neće saznati da je ta daleka zemlja saveznik u borbi za univerzalno uspostavljanje demokratije, ljudskih prava i sloboda, njegove domovine.