Nemam naslov.

[Maja]

živi se po citatima isto kao po traženim savjetima za bilo koju situaciju u životu.

Sta znam.. Obicno nikome ne dajem savjete kako ce da zivi svoj/tudji zivot, bar to uvijek naglasim, iako na pitanje dam svoje vidjenje za neku specificnu situaciju (nikakav problem). Kad se radi o problemima i dilemama u poslu, realizovanju zadatka, o karijeri uopste, tada da, i cak do maksimuma insistiram da shvati savjet na najbolji moguci nacin. Znam biti jako uporna, a oni koji me znaju i citaju sto pisem, mogu da im sa ovim komentarom izmamim osmjeh.
p.s. Mogu reci iz iskustva u vezi sa osobama slicnih opisu koji ste dali na pocetku teme, da te osobe nikad nisu trazile nista, ni savjet, ni materijalno, ni pomoc.. Ali upravo to je "osjecaj" koji mami i na koji se "pada". Uglavnom nisu ni znali sa svojim novcem, ali zato ni sa tudjim kapitalom. Recimo, desavalo se da se odreknem svog studentskog novca "stipendije", koji je bio u "konac" za odrzavanje, da ustupim jednoj od njih, a da takva osoba to "sprzi" za jednu noc. Na moje pitanje sta, zasto (misleci zasto nije ulozeno u nesto korisno - profitabilno- obrtno).. odgovor bude "jednom se zivi".

Hvala Lepo

[Xerxes]

Zar treba većeg dokaza da su citati ustvari skroz KUL...

[TheLucas]

Zainteresovala me je ova tema jer sam ove i slicne stvari proucavao ranije, i kroz pricu se provlaci dosta motiva koji me inace interesuju. Osim toga, niste daleko od istine kad kazete da skoro svaka familija ima po jednog ovakvog clana. SIguran sam da psihologija, sociologija i druge slicne nauke imaju svoj odgovor na sve ovo ali u ovom nasem laickom okruzenju ovdje, iznio bih par svojih vidjenja ove problematike.

Najgore je kad covjek skrene s glavom. Fizicki se, manje vise moze popravit, ali mentalno tesko. To su najosjetljivije stvari,jer bubrege, koljena i usi ima jos dosta vrsta a razum i ovoliki njegov stepen,samo mi. Tako da su mentalni i psihicki poremecaji teske stvari koje zahtijevaju poseban pristup i metodologiju oporavka a nazalost ponekad nema niceg sto bi moglo da pomogne.
Koliko vidim iz prilozenog, ovdje se ne radi o psihickim problemima, makar ne o nekim znacajnijim. Nema navoda da je osoba dozivjela neku veliku licnu ili porodicnu tragediju ili nesto slicno od cega bi zalegla i ne bi mogla da se oporavi. Znaci ne radi se o nekim ''preteskim'' i nesavladivim uzrocima kazanog stanja.

Doduse, postoji mogucnost, da je ova osoba dozivjela u proslosti nesto, cega ona mozda ni sama nije svjesna, nesto sto je mozda samo ona primijetila, nesto sto drugima nije tragicno i tesko a ona ga je tako dozivjela i podsvjesno i dalje ''boluje'' od toga. I tu dolazi do blagog iskrivljenja svijesti. To je jedna pretpostavka. U tom slucaju, sa njom treba razgovarati, potpuno opusteno, otvoreno, van svih stega i ustrucavanja, da joj se predoci da je ljudima oko nje jasno sto se s njom desava i da zele da joj pomognu da se vrati na pravi kolosijek odnosno, da povrati normalan nacin razmisljanja.

Dakle, moze biti da je doslo do nekog razocarenja koje onda dovodi do toga da osoba svjesno ili nesvjesno zapada u depresiju, potom i u letargiju i apatiju. Ako osoba nije svjesna svog problema,on se nalazi u njenoj podsvijesti i odatle je muci, odnosno nagoni da se ponasa i razmislja na odredjeni nacin koji obicno nije dobar za nju, a najcesce te osobe tim svojim ponasanjem zele da pobjegnu od negativnih misli koje ih muce.Ako osoba shvata sto je muci, onda ona prosto nije dovoljno jaka da savlada svoje tegobe i strahove i nastavlja da se ponasa onako kako je navikla,padajuci u jos vecu depresiju ubjedjujuci sebe da je njen problem nerjesiv. U tom slucaju, ljudi se boje da se uhvate u kostac sa problemom jer ga dozivljavaju tragicno i misle da ako probaju pa ne uspiju isprve da bi to bio onda smak svijeta i kraj njihovog zivota maltene.

E sad uzmimo i druge stvari u obzir. Ono sto je najverovatnije, jeste da ustvari nema nikakvog razocarenja, frustracije,depresije itd. Iz navedenog opisa jasno se vidi da je sredina odgovorna za stanje ove osobe. Socio-psiholoski, veoma interesantan fenomen, po mom licnom utisku, mnogo cesci nego sto se inace pretpostavlja.

Dakle, toj zdravoj i pravoj osobi, familija je dozvolila da studira do 30 godina, da nece da trazi posao i da sa toliko godina moze da zivotari i lezi po kuci a da joj se sve prinosi. Vjerovatno su je roditelji previse stitili, cuvali, tetosili, (sto je najgore sto jedan roditelj moze svom djetjetu da napravi, i ne kazu zaludu onu sentencu o paklu i dobrim namjerama), nisu je kritikovali, nisu postavljali pred nju nikakve zahtjeve,nisu ocekivali od nje nista, te tako nisu stvorili osjecaj odgovornosti kod nje.
Upravo to sto je ona sa 30+ godina jos uvijek takva ( a to je problem koji je nemoguce da ne bude primijecen) govori da nema pravilno uspostavljene komunikacije u porodici. Sad vec ulazim u polje spekulacija ali u navedenom primjeru postoje indikatori za realno utemeljenje ovakvih pretpostavki. Ako roditelji vide kakvo im je dijete i do trideste godine nisu umjeli da ga osposobe da ga povrate, to moze znaciti ili da oni nezele to, sto je malo vjerovatno ili da mu nemaju pristup, odnosno da to dijete ne zeli uopste da se mijenja i da nece ni da ih saslusa kad pocnu nesto na tu temu.
Obicno u ovakvim porodicama nema jakog autoriteta, vise se pita majka, ili otac jednostavno nije zainteresovan za psihicko stanje svoga djeteta. Ocevi uglavnom donesu da se jede i time zavrsavaju roditeljsku ulogu, nikad se ne upustaju u dublju komunikaciju sa svojom djecom, posebno cerkama. Napominjem da su ovo uopstene stvari, nevezano samo za konkretan primjer. Na taj nacin, dijete ostane bez pravog roditeljskog podsticaja, bez usmjeravanja, bez upucivanja na neku drustvenu djelatnost, bez izgradjivanja osjecaja odgovornosti i sl. Da bude jos gore, takvi roditelji svome djetetu svijet predstavljaju ruzicasto kao da ce mu se u zivotu desavati samo lijepe stvari. Pa ga uce da ono ne moze da pogrijsi, da je ono lijepo,pametno, posebno, da ce njemu sve sama vrata da se otvaraju, a kad nesto ne ide, onda je neko ljubomoran na njega i njemu ce to majka i tajo sve da srede i zavrse. Jednostavno ljudi imaju neku potrebu da tetose svoju djecu, jasno je da svako voli svoje dijete i da ima instiktivnu potrebu da ga zastiti, ali tim precerivanjem samo se pravi debil od djeteta. I onda kad nema roditelja, kad dijete, koje je sad vec veliki panjat ostane samo, on ne zna odakle je pao i dje se nasao ni ko je on ni sto treba da radi jer su mu dozivotno otac i majka sve zavrsavali.
Roditelji koji su tesko zivjeli kad su bili djeca ili mladi, prave ogromnu gresku i strasnu medvedju uslugu svojoj djeci zeleci da njima ''nadoknade'' sve sto oni nisu imali. E ja sam se mucio ali moj junak bogomi nece, ima je tajo za koga da radi. E jebes ti to druze. To moze rec bogatun, ali obican cojek ako ne nauci svoje dijete da mora samo da se bori i da razmislja da napreduje, ako ga to ne nauci, usra mu se u zivot. Onda dobijes jedan poluproizvod, jedan novi kompjuter koji ima sve od hardvera ali ima Windows 95 unutra. Ovo je jedan drustveni fenomen, jer je nevjerovatno koliko ovakve djece ima danas i koliki je dobar dio jedne generacije roditelja uspio od svoje djece da napravi biljke.

Znaci roditelji u startu nisu razgranicili stvari a to je sve nezgodnije sto vise vremena prodje. Od starta se tolerisu ove neke lose stvari i onda kad roditelj oce da to malo popritegne, onda se dijete osjeti ugrozenim, kako oni mogu tako s njim, i tek onda nece da saradjuje. E onda roditelji opet grijese kad predju preko svega toga, ostane taj neki status kvo i samo se nastavi dalje a problem je i dalje isti. A oni mu i dalje prinose. Bas to sto se stalno ponavljaju iste stvari i dijalozi znaci da postoji neki trajan problem koji neko ne zeli da rijesi.
Vidjeli bi mnogi roditelji kad bi bili malo ostriji sa svojom djecom, kad bi pred njih postavili izazov, zadatak i ultimatum, kad ne bi trcali za njima i bolesno ih stitili i popustali im,vidjeli bi kako bi im djeca zivnula, kako bi se uozbiljila i kako ih ne bi mogli prepoznat onda. Jer to je sve borba za opstanak i prirodna selekcija.Svako ce da se bori da prezivi, po instiktu, samo mu daj priliku. Zalosno je sto postoji dosta mladih koje su roditeljili obogaljili tako da bi propali kad bi ostali sami, cak su im i instikte ugusili.

[TheLucas]

Sto vele stari - Od Dobra se pomamili. E sad zavisi od licnosti, neko se pomami da cuda cini a neko da ga boli ona stvar za sve zivo i moze sve sagoret pored njega sto ce ga to imalo dotac. Nikakva odgovornost, zrelost, ozbiljnost, savjest, ljudski osjecaji tu ne postoje. A to bogomi ti mora neko usadit, ne radjas se sa tim.

Davno sam cuo ovu, vele, Teslinu, sto ste je naveli i nije je zgoreg ponoviti - Covjek je rodjen da radi, trpi i da se bori,ko tako ne cini mora propasti. - Mnogo mi se svidja ova izreka. Uopste ne oslikava neki pesimisticki, hleb sa 7 kora rad. Onaj neki trip,na koji smo nauceni - A sto cemo radimo, mucimo se, - a ustvari nsita ne radimo. Ne!
Jednostavno, covjek je usmjeren na rad. Rad je stvorio covjeka. Isto kao sto je u onoj filosofskoj dilemi da li postoji nesto ili ne postoji nista, bolje da postoji nesto, kako ne bi sve bilo prazno, tako je prirodno i da covjek obavlja neku korisnu aktivnost umjesto da samo sjedi kao kamen. Misic, kad ne radi, atrofira. Covjek kad ne radi, propada. Auto,vele, kad se ne vozi, kvari se. Televizor mi se pokvario, kad ga nisam palio mjesec dana. U zdravom tijelu ( fizicka aktivnost) zdrav duh. Dokoni um,djavolje igraliste. I tako mozemo do sjutra. Covjek je takav da mora da radi,mora da stalno dozivljava stimulaciju. Ako se to ne desava, polako pocinje da propada. A nacini propadanja su razliciti.
E zato covjek mora da radi i da se bori, a i da trpi jer bez muke nema nauke niti leba bez motike. I nikakva tu nije sadrzana tragedija ljudskog roda, nego normalna i zdrava pretpostavka za njegovo odrzanje i napredak.

E sto se sad desava? AKo roditelji cijelog zivota od djeteta ne zatijevaju nikakav rad, ni fizicki ni mentalni, oni ga polako uvlace u jedno neprirodno stanje u kome on ima iskrivljene predstave o radu, zivotu, obavezama i slicno. Ono smatra da ne mora nista da radi, nauceno je da mu nista ne fali, da ne mora ni za sto da brine i da mu je sve na gotovo.E pa RL nije tako lagan i onda ga lupi po petama u jednom momentu. Jos gora varijanta je kad roditelji to uporno ne dozvoljavaju nego ga i sa tries i kusur godina i dalje stimaju.
Takva osoba, prvenstveno, nema moralni osjecaj i svijest da treba da malo razmisli o svojoj situaciji. Strasno grijese roditelji kad misle da ce djetetu sinut i da ce se osvijestit. To je tesko moguce bas iz razloga jer su oni godinama radili upravo protiv toga. A onda, tolikom inertnoscu i stagnacijom, takvoj osobi pocinju polako da se gase funkcije i pocinje da zivotari. Ona gubi volju za odredjenim stvarima, sve joj postaje tesko, toliko postaje lijena da joj je lakse da se pomiri sa nekim stvarima nego da se malo pokrene da ih rijesi ili ispravi. Smanjivanjem ukupne aktivnosti smanjuju se i standardi i ocekivanja, zelje i prohtjevi. Dolazi se do toga da je dovoljno pojesti nesto, sjedjeti za kompjuter, gledati tv, odspavati i to je to. Ne mora se nista radit posebno, ne mora se izlazit iz kuce danima,maltene eto bitno je samo da to srce kuca i sve ostalo je potpuno ok.Drustveni i ljubavni zivot, izlasci i putovanja itd, to vec postaje jedna dimenzija o kojoj se cak i ne razmislja. Osoba ima svoj mali svijet u kome joj po njenom uvjerenju, nista ne fali i ona je sa tim potpuno zadovoljna. To vam je kao ono kad se ne seksate duze vremena, onda vam se vise i ne seksa, potpuno prestajete da mislite o tome, ako nemate neki direktni podsticaj u okolini.

E sad ovdje treba napomenuti jos neke momente koji doprinose ovakvom stanju. Ako je osoba sama po sebi malo povucena, ako su roditelji jos dok je bila mala isprali joj mozak i naucili da misli njihovim mozgom, ako nema svoje ja, ako ima problema sa samopuzdanjem.Obicno ide u paketu od vise stvari pomalo. E tu onda dolazimo do jedne komplikovane situacije, mnogima i teske za razumjeti. U sustini su to dobra djeca, bez prohtjeva posebnih, bez ekcesa i problema, nema opijanja, kriminala,*****nja, droga itd ali na onom osnovnom zivotnom planu su katastrofa. SKole ne zavrsavaju ili im traju po 2-3 puta duze nego sto treba, ne zele da se muce da traze poslove, ali kad ih dobiju dobro rade (to cu kasnije objasniti), ljubavne veze tesko ostvaruju, a i kad ima nesto, cesto pate u ljubavi, itd itd. I onda se covjek zbuni, jer na prvu loptu im nista ne fali, a vidis isto da nije sve uredu s njima.

Kad dozive neuspjeh, onda se tek zatvaraju u svoju cauru, onda im tek ne pada napamet da provire iz svog skrovista, jer su tu najbezbjedniji, tu se lijepo osjecaju, tu im se ne moze desiti nista lose jer ih cuvaju roditelji i onda se jos vise zabarikadiraju i otudjuju od spoljnjeg svijeta. SVe od nekog neiskontrolisanog straha za njih, roditelji im ne daju da nista osjete, i drze ih maltene pod zvonom, ne nauce ih da treba da se bore, nego da je bolje da se drze po strani i tako od njih prave ljude sjenke.
Kako je covjek sam po sebi egoisticna jedna zivotinja, a kako su ovi ljudi od malena postavljani u centar paznje od strane mama i tata, onda oni razvijaju izuzetno jaku sebicnost i egocentrizam. Najbitnije je da je njima dobro, idu toliko daleko da recimo, ne primjecuju nista lose u tome da roditelji rade i donose hranu i ostalo a oni da leze i trose zaradjeno i doneseno.

Oni imaju ogroman problem da se pokrenu, jer su cijeli zivot navikli da nikud ne zure i da nista nije obavezno. Oni se nekad i iskreno nerviraju zbog svog stanja ali su oni onesposobljeni da bez necijeg podsticaja naprave neki krupan korak da to stanje promijene. Oni vole kad rade jer im to daje neki sadrzaj zivotu i kakav takav podsticaj da se malo trgnu. Medjutim oni rade (dobro) samo zato sto je to neka vrsta imperativa. Oces da radis, oces? Ima da radis to i to, ne smijes da kasnis,da grijesis, moras ispostovat to i to. Jer od toga zavisi pozicija. DOknpr fakultet nije imperativ pa se onda i ne trude mnogo da uce. E vec kad je upitanju trazenje posla, tu nastupa veliki problem za njih, zato sto oni odbijaju svaku vrstu aktivnosti koja je psiho fizicki naporna, koja nijeizvjesna, koja u njima budi osjecaj da oni moraju da se pomuce oko necega. Mozese reci da su oni alergicni na muku. On ce radit bes problema ali ako treba da obija i da premalja za posa, nece ziv. E tu dolaze opravdanja i izgovori, zar sam ja za to studira, zar s mojim desetkama da radim to? Zato sto je njemu uvrijezeno da je on zavrsio faks da bi radio u struci nesto fino i veselo, a ne da konobarise i sl jer je to zaboga strava i uzas.

Obicno nadju da prate neke sporedne stvari koje ne iziskuju mnogo napora, kako bi stvorili lazan osjecaj kompenzacije za svoju neispunjenost. Onda se aktiviraju na drustvenim mrezama, pretjerano gledaju serije i filmove, igraju igrice, bjeze od realnosti u virtuelni svijet, gleda se televizija, kvizovi,rijaliti programi i druge trivijalne emisije. Ne znam nista da radim ali sam makar pogleda 20 sezona serije i 300 filmova. Preveliku paznju posvecuju manje bitnim stvarima, npr stalno nesto ciste, pospremaju, pisu raznorazne spise,izmisljaju nekakve beskorisne aktivnosti.

Ovakvo ponasanje, bolje reci stanje, nosi sa sobom odredjene elemente koje mozemo podvesti pod simptome depresije, pa zbog toga neko moze pomisliti da se izvorno radi o depresiji. Ustvari vise se radi o letargiji i apatiji. Osim toga,ovakvim zivotarenjem i dokolicom, nije cudo ni da se razvije pravi oblik depresije. Posebno ovako na ove prazne mozgove, nezagrijane, nestimulisane, oce da se ufati neka depra.

Medjutim,prijatelji dragi, bilo kako bilo, odbacujem je sve te depresije i ostale dijagnoze. Ako si dovoljno zauzet, nemas ti kad da budes depresivan. Ako imas cime da se bavis nikad ne mozes biti letargican i apatican. Ponavljam, sve dok nema neke realne traume sve je to macji kasalj. Sve je to proizvod covjecjeg uma, bilo od dokolice, od razmazenosti i sl. To se sve resava lagano,ali ne mamino i tatino blagos blagos, nego kontrolisanom sok terapijom. Toga koji ima probleme, izvedite ga iz komfornog okruzenja, opteretite ga, pustite ga da se sam snalazi, batalite lose navike kontraproduktivne i stalno pomaganje.ALi budite tu ako slucajno zahvati vise no sto moze, da se ne bi prepao pa opet ispocetka, da ga samo ohrabrite da on to moze. To vam je kao kad se dijete uci da pliva. Kako ga je najbolje naucit? Baci ga u vodu pa nek se koprca. A tu si sa strane ako nesto ne krene dobro, ali ga ne drzis stalno ti na ruke, jer nikad nece naucit. A ko nikad ne moze da se udavi? Male bebe. A zasto? Pa jer majke i tate jos nisu stigle da ih nagrde.


Ovo sto je Funestis postavio, mislim da to nije slucaj u ovom nasem primjeru ali ima nekih slicnosti u nacinu manifestovanja pa ga je lako pomijesat. Iako i ovima razmazenim i tetosenim, o kojima sam govorio, nekad padne samopouzdanje, ili se osjecaju luzerima ili neshvacenima kod njih je vise akcenat na letargiji i zivotarenju kao posledicama neaktivnosti, dosade, nedostatka stimulacije,razmazenosti itd. Dok ovi hikikomori imaju ozbiljnije i viseg stepena: probleme, frustracije i nemogucnost podnosenja stresa. Sto ne znaci da nemamo i mi hikikomorije. Imamo sigurno ali dosta dosta rjedje nego Japanci i dosta rjedje nego ovo o cemu smo pricali. Ali ni to nije drasticno kako tim osobama izgleda u tom momentu. Sve se to moze prebroditi.

[TheLucas]

Inace nije da nismo znali da su ovi Japanci bas poremecena nacija. Pretpostavljam da je to izmedju ostalog i zbog one njihove ukocenosti, potrebe da im sve bude po redu i rasporedu, programirano, tacno, zbog toga sto vise lice na robote nego na ljude, sto nema opustanja nikad itd. Sjecam se da sam citao ima i 10 godina o japanskom poremecaju Karosi iliti Smrt od prekomjernog rada. Radi se o masovnim iznenadnim srcanim i mozdanim udarima kod radnika, izazvanim prevelikom fizickom iscrpljenoscu, gladju, stresom isl. Drugu dimenziju poremecaja cine mentalni problemi izazvani pretjeranim radom.
Tada su objasnjavali da je inace razvijena radna etika, poslije WWII jos vise unaprijedjena i da su generacije Japanaca provodile po ko zna koliko godina bez slobodnog dana, radeci po 14h dnevno itd itd i da su oni navikli na takvo izrabljivanje, koje je u jednom momentu pocelo da uzima svoj danak. A oni su nastavili da rade po starom. Izgleda da je Japan plodno tle za kolektivne poremecaje.

[miš iz rupe]

Ipak....mudar covjek se NE uci na greskama, jer ih jednostavno eskivira
Pitatanja informativnog karaktera su sasvim O.K. Ali muka je što su ljudi tako IZDRESIRANI(da ne rečem neku težu riječ), da im glava ne služi ni za što drugo no da se očešljaju iliti klimaju lijevo-desno, gore-dolje ........

[miš iz rupe]

Doda bih još....
U najtežu su situaciju oni koji misle da ako su pročitali ovoga ili onoga, te završili ovu ili onu školu imaju dovoljno pameti da citirajući druge mogu dijeliti savjete.......a nijesu svjesni nažalost da su i GOLI i BOSI kad skinu to tuđe perije sa kojim se kite i zore(mudruju). A upravo danas baš takvi plivaju na površini u ovim mutnim vremenima

[goozica]

E, Lukase, doktorirao si.

[1ucid]

sto bi sa ovom ti drugaricom je li se zaposlila u medju vremenu?

[NSX]

Sjecam se da sam citao ima i 10 godina o japanskom poremecaju Karosi iliti Smrt od prekomjernog rada.

bar se od toga ne moramo liječit, zato imamo svaku drugu bolest

[Maja]

Sto vele stari - Od Dobra se pomamili. E sad zavisi od licnosti, neko se pomami da cuda cini a neko da ga boli ona stvar za sve zivo i moze sve sagoret pored njega sto ce ga to imalo dotac. Nikakva odgovornost, zrelost, ozbiljnost, savjest, ljudski osjecaji tu ne postoje. A to bogomi ti mora neko usadit, ne radjas se sa tim.

......................
U sustini su to dobra djeca, bez prohtjeva posebnih, bez ekcesa i problema, nema opijanja, kriminala,*****nja, droga itd ali na onom osnovnom zivotnom planu su katastrofa. SKole ne zavrsavaju ili im traju po 2-3 puta duze nego sto treba, ne zele da se muce da traze poslove, ali kad ih dobiju dobro rade (to cu kasnije objasniti), ljubavne veze tesko ostvaruju, a i kad ima nesto, cesto pate u ljubavi, itd itd. I onda se covjek zbuni, jer na prvu loptu im nista ne fali, a vidis isto da nije sve uredu s njima.

.......................
Kako je covjek sam po sebi egoisticna jedna zivotinja, a kako su ovi ljudi od malena postavljani u centar paznje od strane mama i tata, onda oni razvijaju izuzetno jaku sebicnost i egocentrizam. Najbitnije je da je njima dobro, idu toliko daleko da recimo, ne primjecuju nista lose u tome da roditelji rade i donose hranu i ostalo a oni da leze i trose zaradjeno i doneseno.
.......................
Oni imaju ogroman problem da se pokrenu, jer su cijeli zivot navikli da nikud ne zure i da nista nije obavezno. Oni se nekad i iskreno nerviraju zbog svog stanja ali su oni onesposobljeni da bez necijeg podsticaja naprave neki krupan korak da to stanje promijene. Oni vole kad rade jer im to daje neki sadrzaj zivotu i kakav takav podsticaj da se malo trgnu. Medjutim oni rade (dobro) samo zato sto je to neka vrsta imperativa.
................


Obicno nadju da prate neke sporedne stvari koje ne iziskuju mnogo napora, kako bi stvorili lazan osjecaj kompenzacije za svoju neispunjenost. Onda se aktiviraju na drustvenim mrezama, pretjerano gledaju serije i filmove, igraju igrice, bjeze od realnosti u virtuelni svijet, gleda se televizija, kvizovi,rijaliti programi i druge trivijalne emisije. Ne znam nista da radim ali sam makar pogleda 20 sezona serije i 300 filmova. Preveliku paznju posvecuju manje bitnim stvarima, npr stalno nesto ciste, pospremaju, pisu raznorazne spise,izmisljaju nekakve beskorisne aktivnosti.
.....................

.....................
Sve je to proizvod covjecjeg uma, bilo od dokolice, od razmazenosti i sl. To se sve resava lagano,ali ne mamino i tatino blagos blagos, nego kontrolisanom sok terapijom. Toga koji ima probleme, izvedite ga iz komfornog okruzenja, opteretite ga, pustite ga da se sam snalazi, batalite lose navike kontraproduktivne i stalno pomaganje.ALi budite tu ako slucajno zahvati vise no sto moze, da se ne bi prepao pa opet ispocetka, da ga samo ohrabrite da on to moze. To vam je kao kad se dijete uci da pliva. Kako ga je najbolje naucit? Baci ga u vodu pa nek se koprca. A tu si sa strane ako nesto ne krene dobro, ali ga ne drzis stalno ti na ruke, jer nikad nece naucit. A ko nikad ne moze da se udavi? Male bebe. A zasto? Pa jer majke i tate jos nisu stigle da ih nagrde.


...............

Potpis... I pozdravite se nakon toga.

+ svakako...

Hvala Lepo

[Sandor Kolar]

Kako me opisao TheLucas, ni ja ne bih bolje.
Zavrsio sam nebitan fax iz dosade. Ne da bih se bavio tom strukom, nego cisto iz hobija. Zivim pomalo od tate i mame, a ponekad nesto i sam nabodem. Nije da zivim nesto prelagodno, ali ima se za zivota. Kad bih radio, imao bih mnogo vise, ali nesto kod mene ne preovladava ambicija za skupim kolima i bazenima. Nekako se ne odricem lako svoje slobode. Ocu da idem na pecanje kad ocu i zivim obicnim zivotom bez previse stresa. Ne znam sta ima lose u tome. Treba li svako konj u zivotu da bude? Neko sa strane nema pravo da mi prica o tome. Mozda oni koji me izdrzavaju imaju to pravo, ali nikako neko sa strane, ko se odire kao konj. Ono, doslo je vrijeme da te ljudi krivo gledaju ako si slobodni umjetnik ili nemas pedigre. Boli me ***** za pedigre i za radno vrijeme, to je inside of the box. E ako dodje vrijeme da neko od mene zavisi, onda ce biti promjene, a do tada idem na pecanje, fudbal, plivanje, ispijanje kafa itd..
Ne kukam i ne zalim se. Kome se radi, samo neka izvoli. Ja da sam bio ambiciozan davno bih napustio ovu zemlju. Preskocio sam tu cast skolovanja u inostranstvu. To mi tada nije bilo prebitno. Vjerujem u svoje mogucnosti i mislim da sam sposoban da nesto stvorim ako ovako ne bude vise moglo. Keep Calm.

[TheLucas]

Brato, nidje veze, znamo se.

[Sandor Kolar]

Ne, ne, ja sam jedan od tih, koji je uvaljen u komfor onda kad je trebao da se osamostali. Razumijem ja letargiju dosta dobro, ali isto tako imam samopostovanje.
Otisao sam samoinicijativno da odradim pripravnicki u jednu firmu, da se malo naviknem na rad, da vidim kako to ide. Finansijsku racunicu nijesam imao. Trosio sam svoje pare, samo sam htio da radim. Izdrzao sam 6 mjeseci tihog mobinga. Batalio sam i obecao sebi da nikad necu biti prokleti cinovnik, koji ce da pogne glavu kad direktor ulazi u prostoriju, kao da je faraon u pitanju. Nas narod ima toliki nedostatak samopostovanja da je to nevjerovatno. Takvo idealizovanje nadredjenih ,kao da su bozanstva ,nidje na Svijet nema. Odje se ljudi izivljavaju nad potcinjenima. I od mene neko ocekuje da ja $utra trpim sranja od nekog tamo kompleksasa radi 300 eura, ne mislim da cu, pa kad bi crkao od gladi. Ima dzabalebarosa, ali ima i ljudi koji nijesu spremni da sluze crnogorske cobane ili voze pijane balavce i trpe sranja od nekulturnog naroda. Zato, molim lijepo, bolje nekad i istrunut u nemastini nego biti neciji otirac cio zivot. Tako da ponekad shvatam ove sto nece da rade, a isto tako sam i shvatio sta znaci raditi.

[Caesar]

Sestro @goozica pacijent kojeg si opisala ima poremećen sistem vrijednosti. Tu ne možeš da pomogneš jer pacijent ne vidi stvari isto kao i ti i nikada ih ne može vidjeti. Tu nema pomoći već da osobu posmatraš isto kao što posmatraš na NatGeo kad lav jede antilopu. Jel ti žao? Jeste. Jel treba tako? Treba.

Čitavo društvo je sa takvim sistemom vrijednosti i ostaje ti samo da sebe zaštitiš i povremeno baciš koji sažaljivi pogled bez prezira. Fokusiraj se da sebe zaštitiš jer ti ljudi obično pokušaju na dno da povuku i one oko sebe. Tu nema mjesta sentimentalnosti koliko god ti osoba bila bliska. Pričam ti iz iskustva.

[temp]

Pogrešan tip za zaljubljivanje.

[goozica]

Sestro @goozica pacijent kojeg si opisala ima poremećen sistem vrijednosti. Tu ne možeš da pomogneš jer pacijent ne vidi stvari isto kao i ti i nikada ih ne može vidjeti. Tu nema pomoći već da osobu posmatraš isto kao što posmatraš na NatGeo kad lav jede antilopu. Jel ti žao? Jeste. Jel treba tako? Treba.

Čitavo društvo je sa takvim sistemom vrijednosti i ostaje ti samo da sebe zaštitiš i povremeno baciš koji sažaljivi pogled bez prezira. Fokusiraj se da sebe zaštitiš jer ti ljudi obično pokušaju na dno da povuku i one oko sebe. Tu nema mjesta sentimentalnosti koliko god ti osoba bila bliska. Pričam ti iz iskustva.

radi mene, ne treba da gleda na stvari kao ja niti mi pada na pamet da se trošim oko ljudi koji sami sebi ne mogu pomoći. za neki normalan razgovor da, ali naprezanje da nekome objasniš šta nije dobro za njega, nikad više u životu. i da se ne ponavljam o različitostima.
što se tiče "sažaljivog pogleda bez prezira", mišljenja sam da nikoga ne treba žaliti, jer kad prođe ta faza, postaje ti jadan pa onda gadan. sebi te osjećaje neću da dozvolim.


@sandore, što se tiče tvoje priče o samopoštovanju, mislim da niko normalan ne bi dozvolio da bude maltretiran, ponižavan i sve ostalo što si naveo. ako ne ide, ne ide. idemo dalje.

[MeDo_JE]

Čiji sistem vrijednosti...? Zašto je taj sistem pravi...? Kapitalizam je sve sem dobar sistem...

[metuzalem]

Izuzetna privilegija nesmiljenog odrastanja...

-
Odavno sam se uvjerio, da osim četiri godišnja doba postoji i jedno, koje bi se slobodno moglo predstaviti kao – peto, a to je onaj kratki period kada zima prelazi u varljivo proljeće... Zbog toga mi i nije čudno što mi se nameću neke slutnje i predosjećaji, da mnogi koji ulaze na ovaj moj tread, dolaze na pomisao e se matuf, iz svog dobro situiranog besmisla, podmuklo umiljava i udvara cetinjskoj mladeži, koja je bez para, izvjesnosti..., a i kako izgleda, bez - budućnosti...

No umjesto osjećaja jalovog sažaljevanja nametnu mi se, iznenada, jedna od znanih latinskih uzrečica:

„Ako voliš svoje dijete, pošalji ga u svijet...!“
.... što za mene ipak predstavlja prežvakanu antičku mudrost iz druge ruke, jer u objektivnoj Crnoj Gori još uvijek važi ona nesmiljena starocrnogorska mudrost:

„Ako (stvarno) voliš svoje dijete, pošalji ga u – kur@c...!!!“

Ovo mi je postalo jasno tek kada sam napravio saldo svjih životnih iskustava, sve se čudeći kako je jedan (cetinjski) ćutuk mogao postati punopravni stanovnik Berlina i, uzgredno, počasni stanovnik Pariza a čijoj stvarnosti s punim pravom pripadaju; i katedrala u Sietlu, kao i Susreti u Berlinu o kojima tako nadahnuto pišu nedostižne velićine crnogorske literature...

Svjestan sam da ovo moje obraćanje cetinjskoj omladini, stvarno, a može biti i tagrićno, predstavlja jedinstvenu moralnu pornografiju ali isto tako i jedinstvenu privilegiju da pravovremeno, iz prve ruke (hm glave!) steknu duhovne i moralne prednosti, kojih cetinjski matufi postanu svjesni tek kad napune pedeset godina i tada sa iskrenom sjetom i onako, sami za sebe, tiho othuknu:

„Eh da mi je, su dvadeset i pet..., bila ova pamet...“

Zato upozoravam sve namjernike koji zabasaju na ovaj moj thread, da je odrastanje u Crnoj Gori a posebno u Cetinju jedinstvena privilegija, koje sam postao svjestan tek nakon svih ispita, na kojima sam pao ali i položio, a sve to nakon što su me, u samoupravnoj sigurnosti ušuškani brašnjomudi, kao moralno-politički nepodobnu skitnju lepetnuli onamo đe (prirodno) i pripadam, tojest u GULAG zvani: „Truli Zapad“. Zbog toga sam svim tim brašnjomudima, zaštićenim poput polarnih međeda, iskreno zahvalan, posebno kad ih vidim kako u neprozirnoj neizvjesnosti novog poretka, zijevaju ka ribe na suvom, pritom se, onako udbaški tješeći kojekakvim bjelosvjetskim zavjerama, skoro da bi mi moglo biti žao...


A kako da, i Crnoj Gori a i Cetinju, na koje sam pristao još i prije svog rođenja a koji su me poslali u Svijet (odnosno kur@c) na jedan tako bezuslovan način, ne budem zahvalan, kad pomislim da bih i su sedamdeset i kusur godina, slobodno mogao zarađivati, ne samo pameću nego i pomenutim – kurcem... No nećemo sad o tome... Možda u nastavku...
Ako ga bude !

- M -
P.S. Ovo tpliko da se, takoreći iz zasjede, upišem na ovaj veoma zanimljiv topic... Ovaj prilog je sa foruma Cetinje, đe matuf još uvijek piše esay o Cetinju kao tajanstvenoj(hm!) metropoli... Toliko

[goozica]

da ne kvotujem ovaj veličanstveni post i baš mi je drago što pomenu cetinje koje je, čini mi se, u još goroj situaciji po ovom pitanju nego u pg.
i kad se već dohvati cetinja, moj prvi komšija, čiji roditelji su imali slične principe ne/vaspitavanja, je bio u sličnoj životnoj situaciji kao i osoba koju opisah u postu.
dobar dio djetinjstva smo proveli zajedno, i on je studirao godinama i živio sličan život do jednog momenta. a to je bio momenat dok nije počeo da se bori za svoje mjesto u ovoj biznis nam državi. postoji klip u kome je tražio odgovore zašto je neko kvalifikovaniji od njega za radno mjesto na koje je konkurisao, odgovore dobio nije. posle toga se borio vrlo kratko i sa sobom nije uspio da se izbori.
ja ne znam je li njegovim roditeljima danas nešto jasno kad idu cvijeće na grob da mu nose.

[Maja]

Razumijem odlicno post g. metuzalema i uz osmjeh sam citala svaku njegovu rijec. Jos u toku skolovanja sam shvatila kako funkcionise CG drustvo. Dizanje ruke za ulazak u partije, slihtanje, mobbing od strane unezverenih pohlepnika koji su zeljeli necije mjesto, i to ni manje ni vise pozicije onih koji su bili po svim kvalitetima najkvalitetniji i kao ljudi, karakteri, sa znanjem, sposobni za struku. Neki nisu shvatili te "igranke", pa su pokusali da se izbore, i srozani su vremenom. Neko jeste, i na vrijeme je odbio da ulazi u to "blato" ostavivsi pozicije onima koji su vapili, grizli, i zalosno smisljali - muceci sebe i ostale, neko onako, neko ovako, a moje je bilo sa "izvolite, postoji veci cilj".
Samo sam se okrenula oko sebe i rekla sebi da mi tu nije mjesto. Neko moze da pliva u tim vodama, neko pokusava ali ne moze, a neko jednostavno nece i izabere tacku na svijetu koja vec ima osnove kojima se tezi i uz ogromnu licnu satisfakciju sa "borbom" kvalitetima. Ovdje smo dotakli ove koji "ne mogu", a sada i nas koji smo odbili takve "vode"..
Da, sto se tice rekapitulacije, zale se na pozicije koje su dobili i preko njih urnisali drustvo uz propale generacije koje su zavisile od njih, nezadovoljni i sa "poklonjenim", tj. sklanjanjem iz "konkurencije".. Ali, ono, od tih istih "igraca", uz jadikovanje, cesto i suze cak,i sa "lako je tebi, ti si izabrala bolje"... precutim, zato sto je pozdrav otisao davno.

Hvala Lepo

[gaul]

e ja moram da izbacim iz sebe situaciju i postavim par pitanja.

dešava se to da neko ostaje bez posla, jer se recimo "gasi" taj dio u struci. taj neko nikad u životu ništa nije radio van struke. i sad tu već nastaje "katastrofa", jer će da sjedi kući, za posao treba veza, a toga nema. radno iskustvo je tipa sad se radi, sad se sjedi kući, pa se radi i tako u krug godinama.
kad se sjedi kući, bože sačuvaj da bi se, ako već ne može u struci, radilo nešto drugo. jer, tu je ljubav prema profesiji, tu su nekakve desetke, tu je **** palac, da oprostite.

meni sad nije jasno:

kako neko može da sjedi doma, jede se u sebi, a sjedi skrštenih ruku?
kako neko može da kompezuje sve što roditelji doprinose magaretu odraslom sa osnovnim radom po kući?
kako neko ne može, makar iz poštovanja prema roditeljima, da kaže: radiću bilo što samo da se oni ne nerviraju i da se zanimam nečim?
kako neko može da bude ograničen i da gleda samo jedan pravac i da ne razmišlja šta može biti sutra?
kako neko može da, aj da kažem, životari kao da ne živi za sebe?


ne razumijem! često mi kažu da sam luda, pa praštajte.

Očaj...

Treba mu prijatelj , neko ko ga razumije ko će da mu pomogne.

ne razumijem! često mi kažu da sam luda, pa praštajte.

Reakcija je sasvim ljudska i iskrena.

Ne razumiješ ga jer nisi očajna. Samo nerazumjevanje ga samo još više gura u vorteks destrukcije.

Očaj je metalna bolest a ne manifest lijenosti. Kao i svaka bolest treba lijek...

Ako mogu da savjetujem, ova osoba vapi za pažnjom uvažavanjem i za strpljenjem.

Da vrati dostojanstvo, ljubav prema sebi - onda svu ovu kritiku na neki način što vidi i osjeća, shvatiće u pravom sislu a ne kao potvrdu onog što i sam misli o sebi.

Nije svako jak da se bori sa nedaćama, nekoga one naprosto pregaze.

[Sandor Kolar]

A ja ne mogu da shvatim da neko upire preko roditelja i ujaka i trazi vezu za posao. Mene su mogli da ubace dje su htjeli, niti su oni htjeli to da rade, niti sam ja to trazio od njih. Mozda smo familijarno nenormalni, ali mislim da je to pravilno razmisljanje. Kad kazem da necu da trazim vezu, ljudi mi kazu da sam lud, jer to SVI RADE i da se, coce, ne moze naci posao bez tako. Nesto bih se prljavo o$ecao da se zaposlim nedje preko veze. Vazda bih bio onaj, koji je tu zato sto je imao nekog da ga ubaci. Srecom, nije presa, pa se moze i bez tih trecih ljudi.

[TheLucas]

Izdrzao sam 6 mjeseci tihog mobinga. Batalio sam i obecao sebi da nikad necu biti prokleti cinovnik, koji ce da pogne glavu kad direktor ulazi u prostoriju, kao da je faraon u pitanju. Nas narod ima toliki nedostatak samopostovanja da je to nevjerovatno. Takvo idealizovanje nadredjenih ,kao da su bozanstva ,nidje na Svijet nema. Odje se ljudi izivljavaju nad potcinjenima. I od mene neko ocekuje da ja $utra trpim sranja od nekog tamo kompleksasa radi 300 eura, ne mislim da cu, pa kad bi crkao od gladi. Ima dzabalebarosa, ali ima i ljudi koji nijesu spremni da sluze crnogorske cobane ili voze pijane balavce i trpe sranja od nekulturnog naroda. Zato, molim lijepo, bolje nekad i istrunut u nemastini nego biti neciji otirac cio zivot. Tako da ponekad shvatam ove sto nece da rade, a isto tako sam i shvatio sta znaci raditi.

To je toliko rasprostranjeno u svijesti obicnog naroda da je to nevjerovatno. A to je cisti mazohizam i autodestrukcija.
Ajde ne pricam o nekim krimosima i slicnim kategorijama koje ne jebu zivu silu ali kod ovih koje zovemo obican narod. Madre mia. Šef je Bog, i treba da te bije ako misli tako jer nije on za dzabe sef. Prebolesno ljubljenje autoriteta. Nije to samo prema nadredjenima, nego prema svakom ko je na polozaju iznad tvog.
To su generacije i generacije ljudi vaspitavanih da se slucajno po cemu ne isticu, da ne odstupaju od nekih usvojenih i ustaljenih matrica, da su oni obicni a taj neki tamo je institucija za njih. Nemoj da se izdvajas, radi sto ti se kaze, ne misli svojom glavom ima ko ce da misli za tebe. Na kraju zavrsis s tim da trpis prelose uslove na poslu pa cak i maltretiranje jer jebiga moras radit pa ako se neko jos usput izivljava na tebe, ajde ajde progutaces ti to, mora se nesto u kljun stavit. No to su neke sire socijalne price. Uglavnom bitno je uraditi ono sto se od tebe ocekuje a ako ne daj Boze skrenes malo paznju na sebe, automatski se kvalifikujes kao nadmeni buntovnik.

dmoj prvi komšija, čiji roditelji su imali slične principe ne/vaspitavanja, je bio u sličnoj životnoj situaciji kao i osoba koju opisah u postu.
dobar dio djetinjstva smo proveli zajedno, i on je studirao godinama i živio sličan život do jednog momenta. a to je bio momenat dok nije počeo da se bori za svoje mjesto u ovoj biznis nam državi. postoji klip u kome je tražio odgovore zašto je neko kvalifikovaniji od njega za radno mjesto na koje je konkurisao, odgovore dobio nije. posle toga se borio vrlo kratko i sa sobom nije uspio da se izbori.
ja ne znam je li njegovim roditeljima danas nešto jasno kad idu cvijeće na grob da mu nose.

To je to. To su mekani ljudi. Roditelji uce djecu pravdi, istini, casti, postenju i onda djeca smatraju da njih nesto sleduje po prirodi stvari jer bi to tako bilo pravedno. E pa jebiga, to nije tako. To je jos jedna tekovina tranzicije. Nasi roditelji su se podigli u onome komunistickom sistemu i tako su vaspitani, onda su oni nastavili nas da vaspitavaju tako ali je problem sto sve to danas vise ne vazi. I onda se mladi lome i stradaju, razapeti izmedju onoga sto su uceni i onoga kako bi zaista trebalo da se ponasaju. Ovakvi roditelji uce djecu da ce sve biti ok, da ona nemaju nista da brinu i ta djeca znaju samo za dobro. Na prvu vecu prepreku oni se useru do mojega jer se nikad nisu nasli u takvu situaciju i ne znaju sto da rade. Fata ih panika i razvijaju poremecaj straha. Jer nisu nauceni da grizu i da se bore. Nista te ne sleduje apriori, za sve moras sam da se izboris. I onda njima svako iskustvo izgleda 30x gore nego sto objektivno jeste, jer nisu imali dodira sa tim dotada. To vam je kao ona djeca sto zive u sterilnim uslovima i onda odapnu od najobicnije infekcijice jer nisu razvila imuni sistem.

Očaj je metalna bolest a ne manifest lijenosti. Kao i svaka bolest treba lijek...

Ako mogu da savjetujem, ova osoba vapi za pažnjom uvažavanjem i za strpljenjem.

Da vrati dostojanstvo, ljubav prema sebi - onda svu ovu kritiku na neki način što vidi i osjeća, shvatiće u pravom sislu a ne kao potvrdu onog što i sam misli o sebi.

To je ono sto ja zovem iskrivljena svijest. Te osobe nemaju realnu, objektivnu sliku ni o sebi, ni o ljudima iz svoje okoline, a posebno ne o spoljnom svijetu. U tom stanju u kom se nalazi, taj neko ne moze da vidi svijet onakvim kakav jeste. Njemu treba pomoc u smislu da vidi kako drugi ljudi razmisljaju i dozivljavaju stvari, da mu se razotkrije da on krivo posmatra i dozivljava stvari. A to je sve vjezba. Ovim ljudima trreba sto vise aktivnosti, stimulacije, prosto receno zabave. To sto je njemu poremecno u nacinu razmisljanja ispravlja se samo od sebe, na fizioloskom nivou, u trenucima kad on osjeca zadovoljstvo, kad su sva cula aktivirana, kad dobije motivaciju, kad polako shvata da i mimo tog njegovog ucaurenog svijeta, ima nesto lijepo zbog cega je vrijedno izac van caure. To je ono sto veli Gandalf, da treba neko da isklepece. Isto ka sto je postepeno ta osoba padala u tu obamrlost tako sad treba konstantnom stimulacijom cula i aktivacijom mentalnih kapaciteta, da se vrati u normalu. Sve uz pretpostavku da se eliminise ono sto ga je prvobitno dovelo u to stanje, npr odnos roditelja prema njemu. Znaci ili da roditelji svate svoje greske u vaspitanju pa da mijenjaju pristup ili da se seli od njih.

I tacno, kad pocne da cijeni sam sebe, onda ce na kritiku odgovoriti teznjom da ponisti kritiku, a u sadasnjem stanju ocaja i obamrlosti kad ga kritikujes on je vec pomiren sa tim i ti mu mos do ujutro o tome pricat, on je sebe otpisa i dzaba.

[Xerxes]

Lakše je da se stekne utisak kako ima posla, tj. da ima gomilu besposlenih neradnika (NIKAKO nezaposlenih)... ali posla, bitno je da nam toga ne fali.

A da se ođe ljenost potura pod nos svakome još od momenta kad progleda... što jes - JES. Dođe nam poput ugljenika – sastavni dio života i univerzuma... :stupid:

KO?! JA DA RADIM?! MUUUURŠ!!!!