" Kada bi ljubav bila apsolutno bezuslovna, onda bi nužno bila konstantna, jer onaj ko voli nikada ne bi mogao prestati da voli, sve do smrti."
Voleo bih da na svakoj zvezdi napisem koliko te volim
" Kada bi ljubav bila apsolutno bezuslovna, onda bi nužno bila konstantna, jer onaj ko voli nikada ne bi mogao prestati da voli, sve do smrti."
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
"Previše je ponosa i previše godina između nas. Sad više i ne želim da se vratiš. Zato što ništa više ne bi bilo isto. Niko ne želi da se njegovo sve vrati odlazeći. Zato nastavi ići naprijed. Imaš ti svoje razloge."
Ad astra.
Ko nema srece u kocki, nema para za ljubav
Sent from my iPhone using Tapatalk
Eh...
"....Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene."
Ad astra.
"A zašto bi čovjek morao voljeti rijetko da bi mnogo volio?"
The only world I wanted to know was the color painted inside her eyelids. The brown sunset that fades every time she sleeps and the brown sunrise that emerges every time she awakens.
Sa druge strane straha su sve najbolje stvari u životu.
“ Samo čista duša zna razumevanje, samo čista duša prepoznaje, i greh kao takav ne postoji. Jedini greh za čistu dušu je druga, nečista, nebudna duša.
Čista duša spoznaje mir koji leži na površini svega postojećeg. Ona razume i nemir druge duše, jer nemiri su lomovi oklopa što ga je ta duša podigla oko sebe. A taj oklop je čovekov ego, koji kaže „ja“ i „mene“ i „moje“.
Prava posvećenost je kada se duša ogleda u drugoj duši, kada osećaj veze između dve duše izvire iz osećaja nesputanosti i slobode. Tada je razumevanje, tada nema praštanja jer nema potrebe za njim. Tada je ljubav.
Ljubav je cvetanje. Rast i ljubav podstiče male da porastu a velike da postanu veći. Sve dok se ego čovekov ne umeša. Tada sve postaje kalup, sve postaje premeravanje, procena, samovažnost, poređenje sa drugima i zavist. A onda nema posvećenosti i duša se zatvara u svoje okvire, tada svet postaje onakav kakvim ga znamo iz svakodnevnog."
Z.P.
Sa tobom zivim san koji sam dugo sanjala.
Liši me vida, gledaću tvoj lik,zapuši uši moje, slušaću te,onemi me, al’zvaću te kroz krik,bez nogu još ću k tebi naći pute.Slomij mi ruke, hvataću te srcem,zaustaviš li srce meni, sammoj mozak tad će kucati i bdeti,a ako mi i mozgom ugasiš plam –na krvi svojoj ja ću te poneti.Rajner Marija Rilke
Hej!?
I ona je bila zatečena, I to je bilo najpoštenije. Niko nije bio u prednosti, niko nije imao spremnu rečenicu, čak ni gest, a u odnosu na predomišljaj, afekt uvek povlači I neke olakšavajuće okolnosti, u ma šta da se izrodi u svojoj nepredvidivosti.
Hej tebi.. Lepi matrozu.
Njena haljina zaista je imala kockastu mornarsku kragnu, I ona pokuša da taj kompliment primi kao prava mala ženica, smerno I sramežljivo, ali srce je mahnitalo kao mače pod košarom, bila je očajna shvativši da se više ništa ne može učiniti, pred njom je stajao neko drag, blizak, neko potreban, pred njom je stajao neko koga ne sme dotaći, zagrliti, čak ni osloviti bliskije nego poznanika.
Javili su mi da si poginuo.
Ih…Smrt bi bila jeftin izgovor, sećaš se?
Kandilo osmeha u njegovim očima nikada se nije gasilo, sad je jedva tinjalo, ali ga ona ipak uoći I pokuša da ga raspiri svojim smeškom, ali reč “nepredvidivost” kao da je već pomenuta maločas? Umesto pozvanog osmeha odazvale su se krupne nezadržive suze, I nije ni pokušavala da ih zaustavi, kada su već same krenule nek se same I zaustavljaju.
Kako mi mi je teško… Teško mi je bilo kad sam čula da si poginuo…Jos teže kad sam čula da si živ… Ali ovo je najteže… Nisam mislila da ce biti baš tako...
Nije u tom času poželeo da je prigrli, nego je to poželeo jos čim ju je video, a u tom času je samo bio opasno blizu da to I učini, no, vrlo dobro je znao da u okolnoj gužvi ima bar dvoje njih koji bi time mogli biti neizlečivo povredjeni.
Vidis.. Teško, teže, najteže.. Ne valjam ti ni živ, ni mrtav.. Cigani kažu kad se djavo namerači na tvoj beli šal, možeš ga šarati, možeš ga parati, ali on će ga I u končićima naći.. Neko nam je gadno uvračao.. Izmicalo je od početka.. Uvek za korak..
Šmrknula je nekoliko puta, nije joj se dopalo to objašnjenje, ali za svo ovo vreme ni ona nije uspela da smisli puno bolje..
I šta sad? Čitav život ćemo ostati na tom koraku?
Pogledao ju je nežno, brižno, u tom pogledu više nije bilo onog bezobrazluka koji ju je proganjao kroz snove, ali odjednom je bila sretna sto ga ima barem ovakvog.
Samo, jadno li je prijateljstvo kad ostane kao sitan kusur krupne novčanice ljubavi.
Ta zena nije bila tek moja ljubavnica.
Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zastita i zaklon. Ona je bila za mene zastitni omotac od metafizicke studeni.
Sa druge strane straha su sve najbolje stvari u životu.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
"Oduvek sam se divio ljudima koji jako vole, onako svim svojim bicem. Mozda zato sto ja nikad nisam bio tako voljen ili mozda zato sto ja jedino tako i umem da volim..."
Ad astra.
"Da imam foto aparat", rekao sam, "slikao bih te svakoga dana. Tako bih zapamtio kako si izgledala svakoga dana svoga zivota."
"Izgledam isto."
"Ne, ne izgledaš. Sve vreme se menjaš. Svakog dana pomalo. Da mogu, sacuvao bih sve to."
"Ako si toliko pametan, kako sam se danas promenila?"
"Postala si malo srecnija i takode, malo tuznija."
"Kako znaš?"
"Razmisli malo. Nije to tako kod svakoga, znaš. Neki ljudi, kao na primer tvoja sestra, postaju samo srecniji i srecniji svakoga dana. A neki ljudi, kao Bejla Aš, postaju samo tuzniji i tuzniji. A neki ljudi, kao ti, postaju oboje."
"A šta je sa tobom? Da li si ti najsrecniji i najtuzniji sada nego što si ikada bio?"
"Naravno da jesam."
"Zašto?"
"Jer me ništa ne cini srecnijim i ništa me ne cini tuznijim više nego ti."
"Nije puno ostalo od nas, zar ne, mila?
Par tvojih glupih nadimaka zauvek urezanih u mom sećanju, poneka pesma koju kad-kad puste na radiju i praznina koju nikako da zamenim tuđim osmehom."
Last edited by mok4; 22-02-15 at 19:33.
Ad astra.
LJUBAV JE OSEĆANJE, ZALJUBLJENOST JE DIJAGNOZA
Zaljubljenost je akutno, euforično stanje stvesti koje se odlikuje izmenjenom percepcijom stvarnosti, poremećajem prioriteta i neosnovanim optimizmom pojedinca. Najčešće se leči udaranjem glavom o zidove, lomljenjem srčanog mišića i trljanjem realnosti na pacijentov nos. Zaljubljenima, odnosno obolelima što ranije treba ukazati na razliku između ljubavi i zaljubljenosti kako bolest ne bi galopirala.
Neophodno je ponavljati im što češće da prave ljubavi i jake veze prvenstveno znače jedenje govana zajedno, zatim usaglašeno veslanje čamca iako je bušan kroz najveće oluje, kao i trčanje po pljusku i grmljavini držeči se za ruke do prvog zaklona koji vrlo verovatno nećete ni znati gde je. Od krucijalne je važnosti ponavljati ovaj tekst što češće da bi svi oni koji misle da je ljubav med i mleko, mirno more i šetnja u suton po plaži dok talasi golicaju stopala shvatili da ljubav nije samo to.
Ljubav može da zaradi titulu „Prava“ samo onda kada prođe ispite, kad prejaše prepone, kad se par puta rodi iz pepela i kad izuči alhemiju da sva ***** i žuč koje životna bujica nanese u svakodnevnicu pretvara u zlatne škriljce. Tad se dokazuje, spašava i najbitnije – tad raste. Sve ostalo, nije vredno klasifikovanja ni blizu ljubavi i ostaje samo na pokušaju, lepoj nameri, ideji.
U shvatanju toga obično svi padamo, jer nas odvajkada bajke uče frazama „i živeli su srećno do kraja života“, jer u časopisima učimo da bez trbušnjaka nećemo biti u stanju da nađemo lepšu polovinu, ili vi ukoliko imate celulit ćete crći same bez jačih polovina koje bi vam životu dale smisao. Sistem je počeo da nas uči da volimo sebe samo kroz to kakvu sliku drugi imaju o nama. Zato je većini samopouzdanje u kurcu. Pa smo tako počeli da mislimo da valjamo samo kad nas drugi hvale, da smo lepi samo ako nam drugi daju komplimente, da smo pametni samo ako nam se drugi dive.
I tako, razapeti između tuđih očekivanja i sopstvane sujete, prestanemo da cenimo sebe ako nemamo nekog ko će nam biti potvrda da valjamo. Tada dolazimo do jedne velike istine koja glasi da je zaljubljenost proces u kom koristimo drugu osobu da bismo kroz nju više voleli sebe. Zaljubljenost i požuda su vražje rabote i obično znače uzimanje, uzimanje i još uzimanja, a to je daleko od ljubavi jer ljubav je davanje, davanje i još davanja i puštanje, puštanje i još puštanja. Sujeta to vrlo teško razume, jer ona je monofazna dok ljubav koristi obnovljive vidove energije, jer sujeta komunicira samo binarnim, a ljubavi se služe nemuštim jezikom.
Ne odustajte od ljubavi lako i brzo. Naučite razliku između ljubavi i zaljubljenosti, između prevare i varanja, između greške i greha, veze i vezivanja, između nedostajem te i nedostaješ mi… Tad ćete u sebi naći volje i razloge da budete tolerantniji, pitomiji i slobodniji. Da budete životni saputnici. Otpočinjite veze ne zato što niste sposobni da budete sami, već zato što je život duplo lepši kad dvoje sposobnih sami ulepšavaju živote jedno drugom. Zauvek. Jer prave ljubavi su bezgranične. Možda jedino, tamo negde posle zauvek, odmah iza večnosti, pa kroz crvotocinu i onda tu ako se propneš na prste i stavis šaku na čelo da se zaklonis od njene zaglušujuće svetlosti – možda joj tek tad nazreš kraj. Mada čisto sumnjam i tad.
Sa druge strane straha su sve najbolje stvari u životu.
„Poljubila me u vrat i upitala: Da li znaš da čitaš poljupce?
Poljupci su kao ljubavna pisma. Mogu se pročitati, a mogu se baciti nepročitani.
Poljubac može da znači zdravo! Ili laku noć, zbogom ili dobro jutro!
On znači do viđenja, nosi izdaju i smrt, ili bolest, govori dobro došli, sjeti me se, ili srećan put!
Poljubac je zalog sreće, sjećanje, laž, obećanje ili dug sa kamatom.
Vijesnik radosti ili nesreće. Kroz poljubac jedno naše tijelo odlazi u naše drugo tijelo.
Tada sam rekao da sam njeno pismo na mom vratu pročitao… i odveo sam je u krevet.”
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks