Tamo dje i cijeli region - na Zapad, u EU i NATO. Tu nema filozofije i nedoumica.
Orijentaciju utvrdjujemo i na osnovu rijeci - od strane politicke elite postavljeni su ciljevi koji proklamuju nacionalne interese; i na osnovu djela - po defaultu, svaka drzava uskladjuje i sprovodi svoju spoljnu politiku prema tim ciljevima; i na osnovu ocjene djela - Srbija dobija i deklarativnu podrsku ali i dobre ocjene za ispunjavanje obaveza koje je preuzela onog trenutka kad je pokazala ambiciju da postane dio zapadnog kolektiva. Uostalom, da je drugacije, kraljica drame sa radikalskim pedigreom ne bi uzivala ovoliko postovanje i aplauze u Sarajevu, Vasingtonu, Briselu, Berlinu, niti bi mogla da racuna na (apsolutnu) vlast.
Proces pridruzivanja Srbije pomenutim organizacijama je, kao i u slucaju ostalih balkanskih drzava, nepovratan i predvidljiv, iako (razumljivo) spor. Osim sto je Srbija, od okoncanja sukoba na Kosovu, zatim i pada Milosevica, prosla ili prolazi kroz nekoliko tipicnih faza (konsolidacija, stabilizacija, borba protiv korupcije i kriminala, sprovodjenje ekonomskih i politickih reformi, priblizavanje Zapadu, normalizacija odnosa sa susjedima...), kljucna faza procesa odigrala se potpisivanjem Briselskog sporazuma - zrtvovanjem Kosova, odnosno stavljanjem tacke na deluzivnu i destruktivnu politiku Nebeske Srbije, dilema o pozicioniranju Srbije i pravcima njene spoljne politike prestala je da postoji.
Naravno, hipoteke proslosti i, posebno, navike koje je tesko promijeniti, zatim nepostojanje drustvenog konsenzusa o pravcima spoljne politike, kao i priroda odnosa Srbije i Rusije (u novije vrijeme i, iz briselske perspektive, problematicni ekonomski odnosi sa Kinom), faktori su koji se uvijek moraju uvaziti, i koji bi mogli (kratkorocno) uticati na brzinu procesa, medjutim, Srbija ima tri odlucujuca plusa: prvo, EU ne zeli da izgubi Srbiju (jer stabilan region sa EU perspektivom nije moguc ukoliko u projekat nije integrisan strateski najvazniji cinilac), i nece joj dozvoliti da "skrene" ili zaostane (tek ne sad, kad je krecenje jos uvijek svjeze), te ce joj, jos neko kratko vrijeme, oprastati koketiranje sa starim ljubavnikom (suzdrzanost povodom ukrajinske krize i sl.), uglavnom zato sto Zapad cijeni prethodnu zrtvu (odustajanje od kosovske politike), narocito cinjenicu da su tu zrtvu podnijeli (nekadasnji) ultradesnicari; drugo, Srbija ima Vuciceve komplekse i hiperaktivnost kao pogonsko gorivo. Taj covjek ocigledno solidno funkcionise u mesijanskoj groznici (Vucic je, ustvari, racionalna varijanta megalodiktatora iz Kremlja), i definitivno je spreman da uradi sve sto se trazi od njega, kako bi se samozadovoljavao u The Chosen One ulozi. S druge strane, Zapad ce, privremeno, ignorisati nezadovoljstvo civilnog sektora, kao i cinjenicu da je u ovom trenutku rad i nezavisnost institucija podriven poluautoritativim nacinom vladanja; trece, pored direktnog uticaja spoljnih centara moci, Vucic se dodatno zblizio ili okruzio ljudima sa Zapada (ambasadori i savjetnici), uloga tih ljudi je da mu uvijek pomognu - tako sto ce ga svojim savjetima ili (pre)porukama sprijeciti da zapne, da skrene ili da se obali nedje pored glavnog puta.
Mislim da, odavno, vise ne postoji dilema kuda je posla, pitanje je koliko ce vremena trebati Srbiji da stigne na cilj. Moje uvjerenje je da ce Srbija pristupiti EU zajedno sa nama, za sest do osam godina, dok ce za prijem u NATO cekati pet-sest (odnosno NATO ce toliko cekati reformu kolektivne svijesti u Srbiji).
Bookmarks