Svratih danas do radnje jednog od naših mobilnih operatera nošen mišlju da promjenim dosadašnjeg operatera, uzmem novi broj i jedan telefon.
Sa pola sluha sam slušao gospodina koji je bio sa druge strane pulta i koji mi je, pun nekog meni nerazumljivog i plastičnog entuzijazma, pričao o tarifnim paketima i pratećim beneficijama koje bih dobio kao mogući korisnik. Međutim, za uvo mi je zapalo kad mi je rekao da će mi pokloniti minute, i to besplatne.
Ehe, veoma pretenciozno sa njihove strane, zar ne? Prisvoje vrijeme, i onda to vrijeme riješe da poklone meni. Odakle nekome pravo da prisvoji vrijeme, sekunde, minute i sate i je l' shvataju kolika je odgovornost pokloniti to vrijeme nekome?
Vrijeme je jedna od najvrijednijih stvari koja se danas može pokloniti drugome. Ljubav, vrijeme i pažnja. Mada, ljubav i jeste u neku ruku spoj vremena i pažnje.
Elem, zašto tako olako poklanjaju minute i sate nekome ko je spreman da parafira list na njegovom dnu? Otkud znaju kako ću ja iskorititi minute koje su voljni da mi poklone? Da li ću u njima pričati mojoj dragoj koliko je volim, pjevati joj serenade - jer preko telefona zvuči kao umijem da pjevam, ili ću ih iskoristiti za nešto loše, da nekome kažem nešto ružno, nekoga iznerviram ili rasplačem.
Nemojte mi gospodo poklanjati vaše vrijeme, zadržite ga za sebe, ja volim svoje vrijeme, i volim da njime raspolažem kako se meni dopada. Zadržite to vrijeme koje ste prisvojili i iskorisitite ga da nekoga usrećite. Ja ga ne želim, ne cjenite ga vi dovoljno čim ga tako olako poklanjate.
I onda sam se okrenuo i izašao sa mišlju da je veoma ironično što vremena ima toliko oko nas, a niko ne može da ga nađe za neke lijepe stvari.
Zelim vam samo jedno, a to su dvije stvari: "rad, red i disciplinu".
Bookmarks