Share
Ako vas u subotu zatekne popodne, negdje oko 16:30, recimo, na autobuskoj stanici na Cetinju, ne očajavajte! Naravno da ćete, ako želite iz Prijestonice otići za Budvu ili Podgoricu u dato vrijeme, a nemate svoj prevoz, prvo posjetiti autobusku stanicu, jer željezničke nema, pa je to jedini način da napustite Cetinje. I naravno da ćete poći pravo ka kamenoj zgradi i pokušati da kupite kartu. Međutim...
Izgled i stanje zdanja namah vas vraćaju u prošlost i početak sedamdesetih na pruzi Titograd-Bar ili Nikšić-Titograd, kada su masivne i gabaritne stanice (željezničke i autobuske) sa teškim debelim stubovima carovale našim saobraćajem, sa sve drvenim klupama ispred njih. Jedina razlika između ove i onih stanica je što su te iz vremena Titove Jugoslavije radile kad god je trebalo, a ova u 2013. ne radi. Bar ne subotom popodne.
Džabe probate na glavna vrata kroz čije mutno staklo se vidi upaljena škiljava sijalica – zaključana su. Bez mnogo nade, probate ući na druga vrata, iako se jasno vidi da su zamandaljena. Ništa. Ponadate se da je neko u opštinskom preduzeću mislio na putnike namjernike i gomile turista koji pohode Cetinje i okačio ili polijepio red vožnje na prozore ili zidove, pa ćete saznati kad dolazi prevoz, i ima li ga uopšte, ili ćete ostati zaglavljeni u nekoj od epizoda Zone sumraka, ali uzalud. Reda vožnje i rasporeda prevoznika nema, jer nema ničega. Osim table sa planom Cetinja.
Na prljavim prozorima, umjesto informacija o autobusima, polijepljeni su odštampani programi i ponude vožnje privatnika do određenih destinacija. Nema nikoga na stanici, ni oko nje, pa se ne možete ni raspitati - dvojica parkiranih taksista kažu da ne znaju kad ima autobus, a gazda poslastičarnice sa vremeplovskim imenom „Tara“ rješava ukrštenicu za stolom ispred police sa kolačima, i ne daje glasa od sebe. Preostaje vam samo da sjednete na jednu od dvije prastare klupe i gledate u ogromne rupe na krovu strehe, kroz koje se vide dašćice, trske i ko zna šta još... Gledate na sat u očajanju, 16:50.
I taman kad mislite da izlaza nema, kao u kaubojskim filmovima, spas dolazi iznenada. Gomila djevojaka u grlenom smijehu dotrčava do stanice i okupira drugu klupu, ubrzo pristiže i petoro vremešnih turista koji se sporazumijevaju na francuskom, pa dva fudbalera lokalnog tima... Shvatite da i oni čekaju prevoz, te da mora nešto da se pojavi, svejedno kuda autobus ide, ka Podgorici ili Budvi, samo da odete od stanice za koju mislite da je izašla iz scenarija Roda Serlinga samo da odradi svoj katastrofični zadatak.
Jedna od djevojaka, očito shvativši šta se krije iza unezvjerenog pogleda osobe do nje, smiruje vatromet u vašoj glavi: „Ima sad za Budvu, za desetak minuta. Trebao je doći ’Pejović’ u 10 do 5, ali se nije pojavio. Sad će drugi prevoznik...“. „Dobro je, kraj je Zone sumraka, sad će ona sablasna muzika sa dva tona i odjavna špica“, pomislite...
I pojavio se. Istina, ne za 10, nego za 15 minuta. I dali ste novac za kartu vozaču, a niste je dobili, no, nema veze... A nema veze ni to što nema gdje da sjednete, već stojite tih pola sata, malo jače... Niti to što je policija zaustavila autobus zbog kontrole, pa ste kasnili dodatnih deset minuta...
Ako vas u subotu zatekne popodne, negdje oko 16:30, recimo, na autobuskoj stanici na Cetinju, ne očajavajte! Samo se naoružajte strpljenjem i sve će doći na svoje.
Ž.Milović
|
Reply With Quote
Originally Posted by Jal Cargo
...ne budi pametniji od Evropljana i Amerikanaca, kojima su dobrodošli SVI INVESTITORI koji imaju pokriće novca.
Sve čujem autobuska, autobuska.....
Bijelo Polje
Kad sam registrovao neku firmu trebalo navesti osnivacki kapital i posto bila jako jednostavna procudera naveo Djevicanska ostrva... neka djevojka sto to sve provjeravala upisivala kad vidje dje je kapital kaze " ooo sve nase parajlije tamo" a tamo taman bilo za jednu dobru ćesu cipsa 
Bookmarks