
Vidim da si obrisao napisano, no kako negdje imam utisak da si to učinio više motivisan time da izbjegneš konfrontiranje, nego iz razloga što si promijenio mišljenje, ipak ću se osvrnuti
Bone, mene naprotiv. Moram ti priznati, sasvim mi je prijatno u društvu velikog broja obrazovanih i zavidno inteligentnih forumaša, koji su (makar najveći broj njih) dugogodišnjim učestvovanjem na ovom Forumu, svoje demokratske nazore davno učinili neupitnim. S druge strane, ti si sam prije par dana saopštio da bi ti više imponovalo da istomišljenike nalaziš među tim ljudima, nego među onima koji ti u posljednje vrijeme (naprasno) prave društvo.
Toliko o mom "pridruživanju NAJNIŽIMA"...
A ja bih sad tebe mogao upitati - A kako ti "
sa svim tim obrazovanjem i iskustvom" zaključi da ja savjetujem mladima se Đukanoviću osvete ko Talijani Musoliniju??... Evo ne znam što da učinim sem da se nasmijem... Pa ja sam svojevremeno,.. bilo je to prije koju godinu, napisao (u jednom osvrtu, ne mogu to sad nać) da bih, i pored nestrpljenja da što prije vidim odlazak Đukanovića (koji je stravičan uteg oko nogu Crne Gore i ne da joj da se razvija), u slučaju da bih se zadesio u pokušaju rulje da ga nasilno sruši, njegov život i živote njegove porodice branio i vlastitim životom.
Ali ne zato što sam njegov poklonik (on i njegova služba odlično znaju kakvo sam im ja crno uporište), već zato što:
1. imam mentalni otpor prema nasilju i "pravdi ulice". Iskreno prezirem "naknadnu narodnu pamet" i osobinu priproste svetine da se, interesantno, najsurovije baca na one koje je najprimitivnije slavila, u srcima i na ramenima nosila godinama nosila.
2. Đukanović je (na žalost svih nas) istorijska ličnost (koliko god nas mnoge to izrazito iritiralo). I kad on jednog dana bude prošlost njegovo ime biće nemoguće prikriti pri svakom budućem državnom prazniku ili školskom času na kom se bude evocirala uspomene na temeljni događaj moderne crnogorske države, a to je - povratak nezavisnosti. Ako bi takav čovjek bio zbačen na divalj i primitivan način, mnogo veću štetu bi trpjeli mi kao narod i naša država, nego što je cijena koju bi platio Đukanović kao jedan običan smrtnik. Takav scenario (a posebno posmatran s određene vremenske distance u budućnosti) bi kompromitovao same temelje crnogorske države i bio povod mnogim budućim dilemama i podjelama koje se inače bez ovog povoda, same ne bi desile. Čak zvuči paradoksalno, nije isključeno da bi nasilno svrgavanje i odmazda nad Đukanovićem od njega (ponavljam, posmatrano iz nekog trenutka u budućnosti) napravilo čak mučenika! Da bi ljudi shvatili koliko je to osjetljivo pitanje pozivam ih da zamisle kako bi izgledalo da su Amerikanci svog prvog predsjednika (Dž.Vašingtona) vezali i vukli ulicom da ga zadnja ološ skube za uši, vrat i kosu... Interesantno, u mnogim (tokom 60-ih godina XX vijeka) osamostaljenim afričkim državama, desilo se upravo to - prvi predsjednici (najčešće predvodnici borbe za osamostaljenje) završili su živote nasilnim svrgavanjem. Često i divljačkim lišenjem života od strane nezadovoljnika u vlastitom narodu. Šta se desilo? Većina tih država, ne samo da nije postala bolje društvo, već su i danas prve na listi politički nestabilnih država. Amerikanci imaju izraz za njih - failed states (countries).
Da rezimiram, ja duži niz godina, možda i glasnije nego drugi, upravo osuđujem svaku pomisao da bi revolucionarne metode bile rješenje, mada, moram da priznam, još uvijek nijesam potpuno uvjeren da je demokratskim putem moguće smijeniti ovu vlast.
Jedan od razloga mog zalaganja za što energičnije približavanje Uniji jeste upravo taj što mi strani faktor izgleda kao ona snaga koja je u stanju obezbijediti mirnu tranziciju vlasti. Naravno, svjestan sam da to nosi i rizik da vam stranci instaliraju onog ko će više biti glas njihovih, nego naših interesa. No, obzirom na štetu koju je Đukanović učinio Crnoj Gori (da ništa drugo, samo KAP je dovoljan) smatram da se rizik isplati.
Svako (ko je htio i imao kapaciteta) lako je mogao razumjeti da sam preko primjera Musolinija, Gadafija (i ko zna koliko drugih) želio upravo skrenuti pažnju koliko je tanka linija između narodne ljubavi i mržnje. Kao što narod ima običaj nekog učiniti velikim i moćnim, u stanju je tog istog vući ulicama, razvlačiti se s njegovim truplom i šutirati s njegovom glavom. Narod je poput vatre. Može vas ugrijati poput najljepšeg ognjišta, ali vas može i posaditi da u njemu gorite. Sa narodom se nije igrati. Niti ijedan smrtnik narod smije potcijeniti. Nije zalud rečeno "svako zemaljsko carstvo za vremena" (dakle, svaka je sila i sve što čovjek napravi - samo privremeno na Zemlji)... Takođe, kao Hrišćanin, valjao bi Đukanovića da podsjetiš da je Gordost (osjećanje moći i nedodirljivosti) smrtni grijeh i nikad ne završi "s anđelima".
A ono što je Đukanović počeo raditi (proizvodeći neprijatelje sad i među Crnogorcima i Bošnjacima) ne može se drugačije nazvati sem suludom politikom čovjeka koji se (očigledno) opija osjećanjem vlastite nadnarodne mudrosti i nedodirljivosti. Kada toliko neprijatelja stvorite, a podrška koju ste imali počne rapidno da se topi - od kog očekujete da stane uz vas u vašem najcrnjem satu??
Čin rulje je uvijek čin rulje. Ljudi koji su izvršili divljački čin pogubljenja i primitivne (gotovo srednjovjekovne) proslave tog čina, jesu bili Italijani. No, ne mogu se (niti treba) spram toga izvoditi zaključci o jednom narodu. Onda bi to isto mogli reći i za Francuze (pogubljenje Luja XVI), Engleze (pogubljenje Čarlsa I), Srbe (pogubljenje Aleksandra I Obrenovića), Ruse (pogubljenje Nikole IIj, Rumune (pogubljenje N. Čaušeskua) itd...Sve te divljačke epizode ti narodi su u trenutku kad su se odigrale - u većini pozdravili.
Ako bi po tome sudili o tim narodima onda je i antisemitizam opravdan, jer zaBoga, Jevreji su ubili Hrista, zar ne?..Možemo li tako suditi o čitavim narodima? Naravno da ne.
A Klara Petači nije jedina žena ili partnerka koja je bliskost nekom vladaru platila životom.... Spisak je dugačak... Najpoznatija je svakako kraljica Marija Antoaneta (koja se u politiku miješala taman koliko Klara), zatim ruska kraljica Aleksandra (kojoj su i porod zatrli), čuvena kraljica Draga Obrenović (poz. kao Mašin) koju su oficiri nakon 18 rana od kuršuma, još isjekli sabljama i, zajedno sa mužem, bacili s balkona ispred dvora pred konjsku zapregu... Zatim Elena Čaušesku,itd... Spisak bi se odužio... To (da obično strada ili golgotu prođe čitava porodica, a ne samo vladar) i jeste karaktirestika revolucija ili prevrata nasilnim metodama...
Rezime, to nije nešto karakteristično za određeni narod ponaosob. To je karakteristika samog naroda kao kategorije. U svakom narodu, ukoliko se pojave potrebne okolnosti i zavlada osjećaj beznađa i nemoći da se na drugi način neka vladavina okonča, mogu se dogoditi ovakve pojave.
Eto toliko... Možda sad bude manje nedoumica oko toga što sam i kome htio poručiti...
Bookmarks