Neće ovo biti trka ravnopravnih niti svi kandidati imaju iste ambicije niti jednako rizikuju. Vujanoviću i Lekiću je predsjednička utakmica bitka na sve ili ništa, jer ih poraz vodi u – političku penziju. Za razliku od njih, dvojica drugih kandidata imaju drugačije ambicije: Pajović se bori da povrati suverenistički identitet izgubljen u dugim nikšićkim pregovorima; Bojović se pak nada da će mu kandidatura otvoriti prostor za novu ulogu na političkoj sceni...
..........
Na prvi pogled, liči na 2008. godinu: tada i sada Vujanović ima protiv tri opoziciona kandidata i vjerovatno da se predsjednički kandidat DPS-a nada da će se ponoviti istorija i da će opet „pomesti“ konkurenciju... Prije pet godina, Vujanović je trijumfovao već u prvom krugu, osvojivši 171.118 glasova, dvanaestak hiljada više od zbira svih glasova trojice protivnika - Mandića, Medojevića i Milića. To je bilo prvi put da se izbori okončaju u prvom krugu i Vujanović je nokautirao svoje rivale.
..............
Javno problematizujući dio državne himne, koketirajući sa idejom uvođenja druge državne, takozvane narodne zastave, aktuelni crnogorski predsjednik je unio prilično konfuzije, ne samo kod simpatizera SDP-a, već kod mnogih suverenističkih glasača, naročito onih koji nijesu vezani stranačkom pripadnoću. Pitanje je koliko će tvrdih Crnogoraca zaokružiti predsjedničkog kandidata koji ima „otvorenu nelagodu“ kada sluša dvije strofe državne himne, one iste himne formulisane Zakom o državnim simbolima koji je potpisao upravo - predsjednikVujanović. Takva politička pozicija Filipa Vujanovića teško da će biti neki mobilizatorski signal ni za glasače manjinskih nacionalnih zajednica.
Paradoksalno, ali istinito: čovjek koji je 2006.godine raspisao referendum o crnogorskoj samostalnosti sada neće biti kandidat svih suverenističkih stranaka. A ne treba prenebregnuti još jedan podatak: prvi put kandidat DPS-a ulazi u predsjedničku utakmicu u času kada je vladajuća koalicija na parlamentarnim izborima nije osvojila apsolutnu vlast u parlamentu. Gotovo da se sa izvjesnošću može reći - Vujanović teško može da dosegne onih 170 hiljada glasova iz 2008. godine.
Neizvjesnost poraza i usud pobjede: To, međutim ne znači da je Vujanović tako daleko od pobjede.
Čelnicima DPS-a se može mnogo toga spočitati, ali sigurno je da su – prije konačne odluke – Đukanović i ekipa iz vrha dobro izvagali istraživanja javnog mnjenja. Brojna ukrštanja ukazala su da Vujanović dobija najbolje srednje ocjene od svih kandidata; da ga pristalice ne kuju u zvijezde, ali i da ga protivnici baš ne mrze. Iako je u javnosti uglavnom ćutao o kandidaturi, sam Vujanović je unutar stranke otvoreno iskazivao ambiciju da bude još jednom predsjednik Crne Gore, čak i po cijenu ozbiljnih pravnih (ustavnih) ili političkih sporenja koalicionih partnera. Naprotiv, što su ga socijaldemokrate više prozivale, kodVujanovića je rasla ambicija i odlučnost. Između koalicionog dogovora i mira u DPS kući, Đukanović, Marović i Vujanović su se očito opredijelili za – stranački interes. Procjene njihovih partijskih analitičara govore da i sa nekih 140, 145 hiljada glasova mogu računati na pobjedu.
............
No, Vujanovićev poraz bi, sasvim sigurno, širom otvorio vrata - sloma vlasti. Nakon gubitka apslutne vlasti na izborima, gubljenja većinske podrške u Nikšiću i Podgorici, Đukanovićeva koalicija taško da bi se zadržala u sedlu: iako su sredinom oktobra završeni parlamentarni izbori, opozicija bi s pravom mogla da traži vanredno odmjeravanje snaga.
Lekićeva nade i ograničenja: Upravo na tim slabim tačkama vladajuće koalicije,Miodrag Lekić i čelnici Demokratskog fronta vide vlastite šanse.
Prije pet godina na predsjedničkim izborima tri opoziciona lidera, Andrija Mandić, Nebojša Medojević i Srđan Milić osvojili su skoro 160.000 hiljada (preciznije: 158.663) opozicionih glasova. Moguće da bi - ukoliko Lekić „pobere“ sve te glasove opozicionari mogli da se nadaju i pobjedi.
Problem je, međutim, što pet godina kasnije tri opozicione stranke (Nova, PzP i SNP) nemaju onu istu „političku težinu“: na parlamentarnim izborima Demokratski front je dobio 82.000 a SNP nekih 40.000 glasova. Čak i pod pretpostavkom da većina esenpeovaca zaista glasa za Lekića, pa i da mu glasove „pokloni“ i dio fanova Srske liste i ostalih nacionalnih stranaka, Lekićostaje znatno ispod „pobjedničke kvote“. Ova je kombinatorika bila poznata, u startu, ljudima iz Demokratskog fronta i zato se lansirala ideja o „nezavisnom kandidatu“. Bio je to očajnički pokušaj da se, u zadnji čas, Miodrag Lekićpromoviše kao jedinstveni kandidat opozicije.
No, nakon četrdesetodnevne nikšićke pregovaračke farse i onolike stranačke i fejsbuk povike na Pajovića i Pozitivnu Crnu Goru - bila je to potpuno nerealna ideja. Čak i da se Pajović nije kandidovao, malo koji „pozitivac“ bi zaokružionezavisnog kandidata Demokratskog fronta.
Kad se stvari ovako poslože, onda je jasno da Miodrag Lekić ne može graditi strategiju osvajanja vlasti. Naprotiv: šansa za pobjedu predsjedničkog kandidata Demokratskog fronta može biti jedino ako Filipa Vujanovića kazne ilibojkotuju njegovi dosadašnji simpatizeri - glasači DPS-a, nezadovoljni njegovim identitetskim osciliranjem ali i aktuelnom ekonomskom zbiljom. To baš i nije neka povoljna vijest za Lekića - da može dobiti samo zbog grešaka protivnika.
Pozitivci i pravednici: Dok se Vujanović i Lekić tek pripremaju za duele, Darko Pajović i Rade Bojović imaju sasvim druge namjere i možda im ovo nije i posljednja predsjednička kandidatura.
Posebno lideru Pozitivne: iako je Savjet te stranke odgodio konačnu odluku o predsjedničkom kandidatu za sljedeću sedmicu, čini se izvjesnim da će seDarko Pajović kandidovati iako zna da su male šanse da dosegne do drugog kruga. Nije to lični hir nego politička potreba: predsjedničkom kandidaturomPajović se bori da povrati vlastiti i stranački identitet izgubljen u dugim nikšićkim pregovorima sa Demokratskim frontom; kandidatura znači da lider Pozitivne ne želi da bude drugorazredni igrač niti radnik na mobi Demokratskog fronta i da želi da poštuje onih 29 hiljada glasača te stranke.
Osim toga, javno konfrontiranje SDP-a takođe je dodatni motivPajoviću: prvi čovjekPozitive Crne Goreočito procjenjuje da bi onih tridesetak hiljadaljutih suverenista mogli prije njemu negoVujanoviću pokloniti povjerenje. Nije stvar samo u glasovima: prikupljajući suverenističke glasovePajović bi se pozicionirao, ne samo kao treći po snazi predsjednički kandidat, nego i kao najjači opozicioni lider suverenističke profilacije, alternativa vlasti. To može biti zaloga za budućnost njegove stranke i njegove karijere.
Iskušenje trećeg puta: O budućnosti vlastitog političkog projekta je razmišljao iRade Bojović kada se odlučio da krene u avanturu predsjedničkih izbora. Kao iPajovića, i prvog čovjeka Pravedne Crne Gore motivisala je ona hrpa suverenističkih glasova, socijaldemokratskih ali i nestranačkih. Bojović ima i neko moralno pravo da računa na socijaldemokratske glasove: antiratni je aktivista, izvorni suverenista kada su to mnogi današnji veliki Crnogorcianatemisali; bio je nekad i istaknuti funkcioner SDP-a, bio je i na čelu Pokreta za nezavisnos a nema trag afera za sobom...

Samo, da bi mogao da igra predsjedničku utakmicu moraće da se kvalifikuje: Radu Bojoviću će najteže biti prikupiti onih neophodnih 7.500 hiljada potpisa. Ali, to je fer uslov: bilo bi bez smisla slušati priču o trećem crnogorskom putu akoPravedna i Bojović nijesu u stanju da naprave prvi korak...
Igra dva igrača: Iako će, najvjerovatnije, biti četiri kandidata, sve do 7. aprila glavna bitka na predsjedničkim izborima vodiće se između Vujanovića i Lekića; obojica će igrati va bank, što će reći - do kraja i bez zadrške. Pajović može da bude zadovoljan trećim mjestom, ako osvoji glasova koliko i Pozitivna na parlamentarnim izborima; Bojović će ispuniti cilj ukoliko uspije da se kandiduje jer tako obezbjeđuje i budućnost svoje partije...
No, Vujanović i Lekić nemaju pravo na luskuz laki luzera (srećnog gubitnika) jer obojica dobro znaju da im je ovo posljednja predsjednička kampanja. Zato njima drugo mjesto ne znači ništa, a Vujanović i Lekić nemaju vremena za drugu šansu. Ako ne budu na vrhu biće u političkoj penziji. To će ove predsjedničke izbore činiti dramatičnijim ali i strasnijim od ranijih.
Draško ĐURANOVIĆ |
Bookmarks