Đavola ima.
I naš narod ima pričica o tome.
Evo jedna prepričana..
Otprilike, dakle...
Išao ti mladić kroz nekakvu zemlju (državu) i naiđe na kuću.. Kako je bio sav umoran i nikakav jer dugo ni na šta ne nailazaše pa ni na priliku za odmor, a i zagubio se svakako bio, pokuca nesmotreno. Vrata mu otvori ljepota đevojka, ma je sva bila ko ugarak crna. Zatraži joj vode, ona mu dade i da jede. Oni ti u priču i tako je upita što je tako crna? - Imam neke đavole te me svake noći pohode i čitavu kuću ispremještaju i prave larmu i galamu do ranog jutra... I ja je svaki dan spremam, i još im spremam i hranu i sve i tako svaki dan... I tako mi je bačeno prokletstvo na mene te sam i crna. No ti pođi, e će oni brzo doma. - Svako se prokletstvo, djevojko, može i skinut. - Može. - E ti si meni pomogla kad mi je trebalo, sad ti meni reci kako ja tebi da pomognem. - Bogomi, ne treba... - E bogomi, oćeš.
Tamo vamo, i ona mu kaže šta bi mu valjalo činjet. Te on kako mu rekla.
Trebao je četiri noći izdržat da prespava u kući i da ne pisne ni riječ ni po koju cijenu.
Prve noći se ništa ne ču do kasno.. Dođoše đavoli, i nanjušiše mu prisustvo. Stade cika, stade vriska. Grizli ga, čupali ga do ujutru.. A on glasa ne pusti. Oni odoše (po danu ih nije bivalo u kući), a on vas u rane. Djevojka dođi, operi mu rane, nahrani ga, napoj i zahvali mu se. On primijeti da su joj noge pobijeljele. Sledeće noći sve isto, samo još gore. Ujutru, djevojka do ruku bijela. Treće noći sve isto, samo još gore. Ujutru, djevojci i ruke bijele. Četvrte noći, kad je već bio na izmaku snaga, još gore. Ujutru, on ni živ ni mrtav. Djevojka ga opet nahrani, napoji, zahvali mu se što ne pisnu ni riječi i opravi svojim putem. Ona svojim. Prokletstvo skinuto. I on pronašao svoj put. I đavoli se nikad više ne pojaviše od stida.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Bookmarks