...Sreća gubi smisao u hladnom zlatu, u izgubljenom pogledu... Pjeskom sam se umio i izašao u prazno nebo.
Pričaću ti da te volim, zasladiti riječi poljupecem.. (Sve naizgled savršeno.)
Biraš najljepšu haljinu i vrtiš se kao čigra... osmijehom bodriš sunce... skrećem pogled u stranu..(Gotovo je, nemam snage za izgubljene bitke.) Prazna mjesta ne žele moje srce, igra bez pobjednika...
Jedan dio priče nam nikad nisu rekli, osmog dana Bog je odlučio srušiti svijet... Ovo je moj osmi dan...
Mene nikad domovina neće pozvati da dam svoju kost, svoje meso..ja domovine nemam...nemam ni tebe..( mislim čak da nemam ni sebe.. ni duše?)
Osjećam strast ljubavnika koji se guše iza betonskih zidova...Zapamti me po nesreći koju sam nosio u sebi dok sam te ljubio, zapamti me po tragovima na svojim bedrima.. Ako se zagledaš u njih vidjećeš da su odrazi galaksija...slikao sam ih potajno noćima...
Ponosan ? Ni tren ! Gvozdeni tonovi me paraju želudac, obližnje crkveno zvono najavljuje smrt. Možda moju ? Možda su shvatili da sam davno umro samo to treba konstatovati ?
Skupi hrabrosti i nešto ponosa, ne čekaj me da se vratim. Prašina je izjela moje korake, što da se patiš? Uostalom, ljepota tvoja će privući već nekog.
Bookmarks