~ Ili... opet u Sarajevu, jedne godine, na Filozofskom fakultetu. Govore poeziju i razgovaraju pisci. Mene sa jednom grupom poslali kod vojske i radnika, jer su, ocigledno, smatrali da ja, sa ono malo skole sto sam zavrsio, ne mogu biti interesantan studentima i profesorima.
Pjesnikinja Dara Sekulic, kod koje sam tog dana rucao, zamoli me da je ispratim na taj fakultet, jer je i ona bila ucesnik Susreta. Dodjemo mi tamo, ja sjedim kod vrata iako su zvali u prvi red; i kad su svi ti pjesnici kazali svoje stihove, procitali prevode, kad je Izet Sarajlic pozvao publiku da pocne razgovor - kraj je skupa, ustane neka djevojka i kaze: ''Mi smo u publici primjetili crnogorskog pjesnika Vita Nikolica, pa bismo zeljeli njega da cujemo''.
I to je prihvaceno jednim freneticnim aplauzom. Oko 250 ljudi grunulo je kao jedan. Situacija za mene delikatna, neprijatna. Pravdam se da sam dosao bez knjige, da ne znam stihove napamet... Ipak, morao sam izaci i govoriti stihove.
Za ''visok'' nivo moje poezije zahvalnost dugujem i niksickim planinarima. Frinjo Kontic je, naime, na vrhu Mon Blana govorio moje stihove. ~
Bookmarks