PUTEVIMA ZARASLIM U ZABORAV (2)
Sjutradan, za doručkom, saznadoh da se ono nemilosrdno upakovano čeljade zove – Marija – i da je u Njemačku došla za odraslom djecom koja su je svojim odrastanjem oslobodila muža pijanca, ostavljenog negdje u Dalmaciji... Osim toga, saznadoh da ovaj penzion drži jedna Hrvatica, po imenu Zdenka, razvedena od Njemca a sada udružena sa Jasminom iz Bosne, koga je žena Slovenka, sa kojom ima tri sina, poodavno "nogirala" te se, silom prilika, morao odati ekonomskom i sexualnom – gastabajterstvu.
Još za doručka dobih ohrabrujuću poruku iz Pariza da kvar nije ozbiljan, jer se samo radilo o gubitku čepa menjačke kutije te je sva sreća da se todesilo na samom početku putovanja, jer bi kasniji kvar mogao biti veoma neugodan... Nakon ove poruke, moje se raspoloženje uveliko popravilo te se veselo zaputih u grad koji se kupao u proljetnom suncu...
Nakon ručka u jednoj od brojnih prčvarnica staničnog kvarta, kupih svježe oštampan "Spiegel” i polako zaputih u penzion da ga na miru pročitam i učinim popodnevnu siestu, ali se ova namjera več na samom rilazu izjalovi, jer upadoh u svojevrsnu "zasjedu" koju su činila čeljad koju sam već nabrojao...
Zdenka je bila jedna obojena plavuša od nekih pedesetak godina dok se Jasminu nije mogla odrediti starost zbog veoma vitke građe i kose koja jedva da imaše sijedih vlasi... Sjedjeli su oko stola od plastike i na stolicama globalno jeftinog dizajna, svako sa pivskom bocom od po litre pred sobom, pa pošto me bućno pozdraviše ponudiše me da sjednem i ne pitajući, u ruke uguraše bocu piva...
Nakon razmjene uobičajenih pozdrava, jasmin, kao da jedva dočeka, poče priču o njegovom poznavanju Crne Gore i zadovoljstvu što je i konačno izvojevala nezavisnost, u čemu mu se, oklijevajući, pridružiše i one dvije žene, tako da cijela rabota stade nalikovati prigodnom slavlju.
Ne potraja dugo kad moj mobilni zazvoni i ja od Žana saznadoh da je već krenuo iz Pariza, te na brzinu izračunasmo da će mu za 800 kilometara trebati oko 10 sati i da će u München stići poslije ponoći, te zamolih Mariju da mu namjesti onaj drugi krevet u mojoj sobi... No, kako je vrijeme prolazilo, štimung je bio sve prisniji i veseliji, dok sam ja bio veoma uzdržan u piću, ispravno naslućujući da bi moglo biti i nepredvidjenih neugodnost, kao uvijek tamo dje se pije...
U medjuvremenu se suton uveliko bio spustio i postalo prohladno pod velikim rascvjetalim kestenom, te ustadoh i htjedoh oprostiti od ovog veselog društva, kad oni u horu zagraktaše da ne može tako jer nezavisnost Crne Gore treba proslaviti i složno odlučiše da slavlje nastavimo u Pizzeriji na početku ove tihe ulice.
Pizzerija je bila skoro puna te nas smjestiše za jednim dugačkim stolom u sredini velike prostorije, dje sjedosmo na drvene klupe bez naslona i odmah naručismo one ogromne krigle lakog svijetlog piva koje se ovdje ionako pije na - litre... No, trebalo je nešto i jesti, te Jasmin i Zdenka pozvaše kelnera i nešto mu išaptaše na uho, nakon čega on klimnu glavom i kratko potom donese veliki tanjir sa Pizzom isjecenom na četiri dijela. Tanjir stavismo u sredinu četvorougla koji smo činili, s jedne strane ja i upakovana Marija, dok su nasuprot sjedjeli Jasmin i Zdenka... Odmah po dolasku primijetih da se Marija veoma čudno drži, nekako baš kao da sam zaražen nekom opasnom boleštinom, pa zbog toga drži "pristojno" odstojanje i to toliko napadno da joj rekoh; ako se i dalje bude tako držala, napustiću i nju i slavlje te joj preporučih da malo – kulira...
Kako je vrijeme prolazilo, riječi su bivale sve bezobličnije i otimali se, pune vlage, iz usta koja počeše opasno da bale... utoliko Zdenka pozva kelnera koji donese račun nad kojim ona i Jasmin otpoceše neku prepirku u kojoj nijesam htio učestvovati jer sam se smatrao pozvan... Konačno podmiriše neobično visok račun i sveopšte raspoloženje nadje u čabru, nakon čega primijetih da me Zdenka prodorno posmatra i hvata zalet da me nešto upita... I stvarno, teškim pogledom i otežalim jezikom – promrmlja:
" Ti si..., ma pravi..., mafijozo!"
" Otkud ti, sad to..., zenska glavo?" – upitah zabezeknuto.
" Pa kako da nisi, kad se grebeš..."
Ranjene savjesti, hitro se dohvatih novčanika, izvadih dvadeset eura iz uz potmulo pravdanje bacih pred Jasminom, koji je otsutno gledao po skoro praznoj prostoriji.
"E ne može tako... Kasniš...!" – promumla Zdenka i ja se osjetih kao na nekom kvizu.
Pokupih one evre i vraćajući ih u novčanik htjedoh da nešto kažem no videći njihove izgubljene poglede samo odmahnuh rukom, spremajući se da ustanem... I vjerovatno bih to učinio i izgubio u poodmaklo veče, da se Zdenka ne uspravi i, pokazujući na do nevdljivosti sklupčanu Mariju, zasikta svojim napuklim glasom:
"Hej, mafijozo, misliš li ti jebati ovu zenu ili ne...?"
Zabezeknut i s nevjericom je pogledah a onda se trgnuh i odgovorih:
" E ne, sada je ne bih dirnuo ni viljuškom..."
" A da li ti znaš, da ona kurca nije vidjela čitavih petnaest godina...?"
" E, i sad ja u ovim godinama treba da razgrćem paučinu... Idi ženska glavo..., o čemu ti brineš..."
Sjedosmo i utonusmo u nekakav pijani muk, dok je Zdenka prodornim pogledom gledala čas mene, čas Mariju koja se i dalje smanjivala i prijetila da potpuno nestane a Jasmin još uvijek oporavljao od neočekivano visokog troška... Odjednom Zdenka nesigurno ustade, polako obiđe dugački sto i pozva Mariju da je otprati do WC-a te nas dvojica, Jasmin i ja, ostasmo da tonemo u svoje misli.
Dugo je trajalo dok se žene nijesu vratile ali se odmah vidjelo da im je nužda bila visestruka, jer je izraz Zdenkina lica neodoljivo potsjećao na zahrđali katanac čiji je ključ nepovratno izgubljen, dok je Marija sa velikim strahom pratila svaki pokret svoje neuračunljive gazdarice. Nastade duboki muk i ja vratih razmišljanju o mučnom položaju u kome sam se našao, grčevito pokušavajući da se u svemu snađem...
Da bi se otrgnuo jalovom razmišljanju, pomislih na ono što se dogadjalo u WC-u i odjednom mi postade jasno da se, u stvari radilo o neobičnom "raportu" zbog Marijinog odbijanja da izvrši naređenje svoje gazdarice, a tok toga "raporta" je mogao izgledati, otprilike ovako:
“Glupačo jedna, zar da propustiš priliku koju ni ja...?"
" Ne mogu..., zar ne kapiraš...?" –vjerovatno je stenjala isprepadana Marija.
“ Ma kako ne možeš...? Zar nisi i sama rekla da je faca..., a sad ništa..."
“ Rekla sam da je gospodin čovjek a ne..."
" Pa dobro, hm, gospodin... Zar te to smeta?"
“ Ma nije to, već nešto drugo..."
" Eh, da sam na tvom mjestu, sigurno ne bih ispustila..."
" Ma znaš šta je, gazdarice, ne bih ni ja ali što reći Zupniku na ispovijesti..."
Mislim da je nakon ovog zadnjeg navoda, Zdenka i konačno shvatila gdje se nalazi ključ ovog nesporazuma i potom njeno lice doblo onaj neobičan i zaključan izraz. Ubrzo smo se, teturajući kroz uveliko odmaklu noć, zaputili u penzion, gdje me je ubrzo zateč telefonski poziva da je Žan Fransoa stigao u ulicu Haydn i da čeka da ga prihvatim. Istrčao sam u mrak i ispred kapije ugledao tamni kombi u kome zapazih žar cigarete iz koje je on umorno vukao zadnje dimove. Pokupismo nužne stvari i polako oteturasmo u sobu, u kojoj je onaj dugi krevet zjapio nenamješten ali to Žana nije smetalo da se ispruži, pokrije nekakvim jaknama i odmah zahrče... mene ne ostade drugo do da duboko u noć razmišljam o slavlju povodom CG nezavisnost u koje sam upao kao u kakvu zasjedu... Tipično!
(nastavlja se..)
Bookmarks