...Kao da se vraćam.
Iz podzemlja, gdje sam, na raskrižju odlazaka i povrataka, napustila sebe.

Kajanje ne donosi amnestiju, čula sam kako vjetar objašnjava prolazniku čija mi se sjena razigranog dječaka, kakav nekad bijaše, učinila poznata.

(Nisi li u kori drveta zarezivao ime ljubavi?-htjedoh ga, s prizvukom sjete u glasu, upitati.)

Ja…kao da se budim.
Iz rascjepa u kojem sam, zjenicama prošaranih nevjericom, promatrala kako izdišu makovi pod navalom vojničkih koraka.

Možeš svijet izliječiti, samo ga trebaš na grudi nježno prisloniti, čula sam kako vjetar objašnjava onom prolazniku koji je zaboravio okus poljubaca bosonoge djevojčice iz polja zalivenog majčinim molitvama. Možeš nebo dotaknuti, samo se trebaš visoko protegnuti.

Zaboravio si.

(Zašto se ne možeš sjetiti?-htjedoh ga, osupnuta, upitati.)

Ja…kao da sam spoznala što mi je otac šaputao u trenutku mog rođenja, kao da sam spoznala - tek sada, nakon bezbrojnih godina prošaranih zjenica i zgaženih makova.

Vraćam se sebi. Sasvim svoja.
Narasli su drugi makovi....