Iz raznih novina II

[Dutch]

izvor: Večernji list, 17.09.2006.

Prisjećanje nikšićkih rezervista koji su prije 15 godina pod zapovjedništvom jugovojske stigli u Mostar

NIKŠIĆ – Indoktrinirani lažima kako se u zapadnoj Hercegovini i južnoj Hrvatskoj koncentriraju snage od 30.000 naoružanih ustaša, 19. rujna 1991. uz ratno-huškačke pjesme u Mostar stigle su tisuće crnogorskih i srpskih rezervista iz smjera Nevesinja u organizaciji užičkog i titogradskoga korpusa.
Dolazak šljivovicom osokoljenih rezervista u mostarske vojarne pod nadzorom bivše jugovojske početak je provedbe plana okupacije BiH i južnog dijela Hrvatske, što će se poslije mimo volje nekih političkih dužnosnika u Sarajevu pokazati točnim. U Cimu je odmah održan sastanak kriznog stožera na kojem odlučeno o aktiviranju dragovoljaca.

Neuredne i naoružane rezerviste mostarska javnost proživljavala je različito. Jedni su njihov dolazak gledali sa simpatijama prisivajuci im epitete zaštitnika, a drugi su se njihove nazočnosti otvoreno grozili. Medju kritičarima bio je i mostarski arhitekt i slikar Marin Topić, koji je na svojoj koži s nekoliko šavova i hematoma osjetio kako razmišljaju rezervne postrojbe bivse JNA.

Poslije 15 godina nikšićki rezervisti iz sastava dragovoljačke brigade Sava Kovačević otvoreno u razgovoru za Večernjak priznaju da su Hercegovinu 1991. stigli po naredbi tadašnjeg zapovjedništva jugovojske, crnogorskog premijera Mila Đukanovića i predsjednika vlade Momira Bulatovića. Priznanje da su sudjelovali u napadu na Hercegovinu produkt je njihova revolta na najnoviju odluku Ministarstva pravde Crne Gore koje je u dogovoru s hrvatskim državnim odvjetnikom izrazilo spremnost procesuirati sve osumnjičenike za ratne zločine sto su ih državljani Crne Gore počinili tijekom agresije na Dubrovnik i dubrovačko zaleđe.

- Rekli su nam da se u Hercegovini ustaše spremaju na klanje. Vojna i civilna policija uhićivala je i zatvarala u podgoricki zatvor Spuž svakog tko se nije odazvao pozivu na mobilizaciju. Đukanović uz Bulatovića bio je najvatreniji zagovornik da se ide u Hercegovinu i okolicu Dubrovnika – tvrdi Duško Kilibarda, dalji rođak ozloglašenog ratnoga huškača i današnjeg crnogorskog akademika Novaka Kilibarde. Rezimirajuci ratnu prošlost u kojoj je, kako kaže, bilo svačega, njegov kolega Petar Lazović tvrdi kako je u Mostaru preživio miniranje vojarne Sjeverni logor u Mostaru pomoću cisterne.

- Sjedio sam u jednom restoranu stotinjak metara udaljenom od mjesta na kojem je eksplodirala cisterna puna eksploziva. Kad je puklo, sva su stakla na restoranu i okolici popucala, bilo je poginulih, ranjenih, a za tijelima četvorice ratnih drugova jos se traga – prisjeća se bivši pripadnik nikšićke brigade Lazović.

Iako su nekoliko mjeseci prije eksplozije cisterne crnogorski rezervisti okupirali i porušili selo Ravno, i nakon 15 godina smatraju da je napad na Sjeverni logor, u kojem su bili smješteni, bio uvod u pravi rat u BiH u kojem su živote izgubili deseci njihovih suboraca. Danas, kad su se ratne strasti ohladile, ističu kako ih je aktualna crnogorska vlast, koju vodi Milo Đukanović, izdala i odbacila.

- Sad je krivnja svaljena na nas i mi se moramo kriti po šumama kako nas ne bi uhitili isti oni koji su nas prije 15 godina slali u rat od Dubrovnika do Mostara. To neće tako ići – poručuju jednoglasno nikšićki rezervisti koji su se, nakon dogovora sudskih vlasti Crne Gore i Hrvatske, bacili na proučavanje popisa onih koje sumnjiče za ratni zločin.

[Dutch]

Sedmeročlana kriminalna skupina optužena je da je ljude iz siromašnih krajeva istočne Europe namamljivala u Kosovo, gdje bi im oduzimala organe i prodavala ih na crnom tržištu!

Pet državljana Kosova, turski liječnik i jedan Izraelac ljude su u Kosovo dovodili, obećavajući im novčanu naknadu za uklanjanje jednog bubrega, tvrdi tužitelj Jonathan Ratel, dodavši kako su tako tijekom 2008. godine na takav način ‘obradili’ najmanje 20 stranih državljana.

“Žrtve su prikupljane u stranim, siromašnim zemljama, zatim bi bile prebačene na aerodrom u Prištini, na račun obećanja kako će za jedan bubreg dobiti 14,500 eura, dok bi ‘naručitelji’ za njih plaćali i do 100,000 eura,” tvrdi Ratel.

Žrtve su najčešće dovođene iz Moldavije, Kazahstana, Rusije i Turske, no nije poznato je li itko od njih uistinu i primio novčanu naknadu.

Petero državljana Kosova, među kojima je i Ilir Recaj, bivši v.d. tajnika ministarstva zdravstva, terete se po pet točaka optužnice, od trgovanja ljudskim organima do ilegalnog obavljanja medicinskih zahvata i zlouporabe ovlasti. Nitko od njih nije pritvoren, dok se njihovih dvoje suradnika, turski liječnik Yusuf Sonmez i Izraelac Moshe Harel nalaze na Interpolovoj tjeralici.

Vođama ovog lobija smatraju se Sonmez, Harel te Kosovar Lutfi Dervishi, za kojeg je utvrđeno da se na liječničkom kongresu u Istanbulu 2006. raspitivao o nekome tko bi mogao obavljati transplantacije. Šest mjeseci kasnije, javio mu se Sonmez.

Dervishi i Sonmez operacije su obavljali u privatnoj klinici “Medicus” u Prištini, koja je u vlasništvu Dervishijevog sina Arbana, također jednog od optuženih. Harel je bio zadužen za pronalaženje i dovođenje žrtava te osiguravanje isplata i novčanih transfera u bankama. Preostala dvojica optuženih su kosovski liječnici, Sokol Hajdini i Driton Jilta.

Istragu je pokrenula tvrdnja jednog državljanina Turske, kako je prodao bubreg Izraelcu. Policija je 2008. zatvorila Dervishijevu privatnu kliniku, a Recaj je smijenjen na mjestu tajnika u ministarstvu.

Optuženi negiraju upletenost u slučaj, a njihovo prvo saslušanje najavljeno je za kraj mjeseca.

[remark]

Tragedija u Tašmajdanskom parku
Ubila bivšeg muža i njegovu ćerku pa skočila sa Brankovog mosta! Foto

M

Ljubomira Dapčevića (58 i njegovu ćerku Milicu (21) oko 17.30 ubila je bivša supruga Ljiljana M, ispred restorana "Madera" u beogradskom parku Tašmajdan.


Pucnjavi je prethodila svađa, posle čega je Ljiljana M. prvo sa dva hica u glavu usmrtila Milicu, a zatim je pucala i ubila Ljubomira. Nakon pucnjave ona je pobegla, a nedugo zatim i skočila sa Brankovog mosta.


Ko je Ljubo Dapčević
Ljubo Dapčević je u prestonici Srbije bio poznat kao kockar. Ranije je u medijima pominjan kao blizak prijatelj "žestokih momaka" Radoslava Stanišića, zvanog Rako Dilinger i Đorđija - Minje Bećira, koji su sredinom devedesetih godina prošlog veka ubijeni na crnogorskom primorju. Stanišić je pripadao generaciji žestokih momaka i navodno učestvovao i u akciji oslobadanja Željka Ražnatovića Arkana iz zatvora u Švedskoj.
Pominjalo se da je Stanišićev deo u kazinu "Randevu", koji je kasnije izgoreo u podmetnutom požaru u hotelu "Maestral" u Miločeru trebalo da naslede upravo Ljubo Dapčević i Minja Bećir.
Prema nezvaničnim informacijama, Ljubomir je sa ćerkom Milicom večerao u restoranu "Madera".

Nešto posle 17 sati u restoran je ušla njegova bivša supruga Ljiljana M. i došlo je do svađe. Sve troje su izašli ispred restorana nakon čeka je ona izvadila pištolj i počela da puca.

Prvo je sa dva hica u glavu usmrtila Milicu, zatim je sa jednim hicem, takođe u glavu s leđa, pogodila i Ljubomira.

Nakon pucnjave ona je pobegla u pravcu Tašmajdanskog parka i prema nezvaničnim infromacijama popela se na skelu koja obezbeđuje radove na Crkvi Svetog Marka, ali je u tome sprečila patrola policije.

Još nije poznato kao je uspela da pobegne i uputi se ka Brankovom mostu sa kojeg je skočila. Iako se pretpostavlja da je skočila u vodu, njeno telo još nije pronađeno.

Očevici koje su reporteri "Blica" zatekli u blizini mosta rekli su da je jedna osoba večeras skočila sa mosta.

Milica Dapčević usmrćena je na licu meta, dok je Ljubomir preminuo u vozilu Hitne pomoći na putu za Urgentni centar.

Kod restorana "Madera" došla je i majka ubijene devojke koja je rekla da je Ljiljana M. u više navrata pretila Milici da će je ubiti, ali da te pretnje niko nije ozbiljno shvatao.

Ribar je pronašao u Dunavu
Jedna ženska osoba izvučena je večeras iz Dunava ispod Pančevačkog mosta, kod restorana "Konoba", a pretpostavlja se da je to Ljiljana M. Telo je pronašao ribar Ivan Andrejević.
"Pecao sam sa beogradske strane Dunava. Čuo sam zapomaganje. Seo sam u čamac i na sredini Dunava video ženu kako pluta na leđima. Pošto nisam mogao sam da je izvučem u čamac pozvao sam svog prijatelja Renata Grbića, vlasnika 'Konobe'. On je brzo došao čamcem i zajedno smo je izvukli, a potom dovezli do njegovog restorana", priča Andrejević i dodaje da žena ni jednog trenutka nije progovorila.
Ubrzo su u restoran stigli policija i ekipa Hitne pomoći koja ju je odvezla. Nada Macura, portparolka Hitne pomoći, potvrdila je da je jedna žena izvučena iz Dunava i da je živa, ali nije mogla da potvrdi da se radi o Ljiljani M. Macura je za "Blic" rekla da žena ima oko 50 godina, da je stabilnih vitalnih funkcija i svesna, ali dezorijentisana i da ima hipotermiju, odnosno sniženu telesnu temperaturu.

[Ćipur]

SARAJEVO - ZA RAZLIKU OD ŽENA U ZAPADNOJ EVROPI, OD KOSOVSKIH UDOVICA SE NE OČEKUJE DA „NASTAVE ŽIVJETI“

Žrtve rigidnih običaja


Priština - Arbeta Krjeziju je porasla. Ima skoro 13 godina i sve više liči na majku. Dok gleda sliku iz vremena kada je Arbeta bila beba, Flora Redžepi, njena majka, na ivici je suza.
Flora je ostala udovica kada je imala 24 godine, pošto su srpske oružane snage u aprilu 1999, za vrijeme rata na Kosovu, ubile njenog muža Ramadana Krjezijua u njegovom rodnom selu Šljovija.
To što je ostala udovica nije jedina nesreća koja je snašla Floru. Nakon što je izgubila muža, morala se odreći i svog jedinog djeteta, koje je tada imalo samo 18 mjeseci. Arbetu je ostavila kod sestre pokojnog supruga.
Flora je žrtva strogih očekivanja koje kosovarsko društvo postavlja pred udovice, naročito ratne udovice.

Za razliku od žena koje se nađu u sličnoj situaciji u Zapadnoj Evropi, od ovdašnjih udovica se ne očekuje da “nastave živjeti”. Od njih se očekuje da ostatak života provedu oplakujući pokojnog supruga. Stupanje u novi brak se ne ohrabruje, a uobičajeno je da zajednička djeca ostanu kod muževljeve porodice, umjesto da žive sa udovicom.
Flora je vraćena u roditeljsku kuću u Gnjilanu, na jugoistoku Kosova. Odluku da se Flora vrati roditeljima, a da njena kćerka ostane u Šljoviji, selu dvadesetak kilometara južno od Prištine, zajednički su donijeli muškarci iz njene i muževljeve porodice. Nisu je pitali za mišljenje. Samo je obaviještena da će ubuduće Arbeti biti tetka, a ne majka.
Flora crveni u licu pri pomisli na trenutak kada se morala odvojiti od bebe. “Rastanak s kćerkom je bio veoma težak. Gotovo da sam bila van sebe.”
Flora od tada pati od epileptičnih napada. Kćerku nije uopšte viđala šest mjeseci, a kada ju je konačno vidjela, doživjela je šok: “Nije me prepoznala, nije znala da sam joj majka. Teško mi je padalo čuvanje tajne pred vlastitim djetetom – to što sam morala govoriti da sam joj tetka, a ne majka.”

Stric i tetka su dobro postupali sa Arbetom i ona nikada nije ništa posumnjala. Ali kada je napunila osam godina, muževljeva porodica joj je saopštila istinu.
“Kada su joj objasnili da sam joj ja majka, nije htjela da povjeruje”, sjeća se Flora. “Sedmicama poslije toga, Arbeta se budila noću, kao da je muče košmari.”
Pošto je saznala istinu, Arbeta je postala hladnija u odnosima s Florom, čak ju je nazvala lažljivicom. Nije mogla oprostiti to što ju je napustila. Flora se sjeća riječi koje su je povrijedile: “Nisi smjela da me ostaviš. Da si me stvarno voljela, ne bi to nikada uradila.”
Flora kaže da je pomišljala da uzme Arbetu i dovede je kod sebe. Nije to učinila jer se plašila da će tako “povrijediti svekra”, koji je izgubio sina i ženu, a u Arbeti je vidio jedino živo sjećanje na mrtvog sina.
Strahovala je da bi se svekar mogao naljutiti na nju ako pokuša uzeti Arbetu, i potpuno joj zabraniti da viđa dijete.
Flora se 2006. godine ponovo udala, za dvadeset godina starijeg čovjeka čija je supruga preminula poslije rata. Izabrala je starijeg supruga jer se nadala da će imati više razumijevanja za nju i da će joj dozvoliti da održava kontakt sa kćerkom.
Mada ne žive zajedno, Flora redovno viđa kćerku, koja je u međuvremenu postala tinejdžerka. “Arbeta je ljubomorna zbog moje udaje. Ponekad mi kaže da nije trebalo to da uradim. Da bi bilo bolje da sam ostala samo prijatelj sa (sadašnjim) suprugom.” Ali Flora je sretna zbog toga što je njenom djetetu konačno ponovo stalo do nje.

[Ćipur]

SPORA “PROMJENA MENTALITETA”

Sibel Halimi, sociolog iz Instituta za rodne studije u Prištini, kaže da su stroga pravila ponašanja za udovice uslovljena istorijskim i političkim okolnostima na Kosovu. “Zbog odsustva slobode, ljudi nikada nisu mogli uvidjeti značaj slobode u različitim sferama života”, objašnjava ona.
Florin drugi suprug potiče iz sela Velika Kruša, u kojem su srpske paravojne formacije u martu 1999. godine izvršile užasan masakr. Ubijeno je oko 240 ljudi. U selu je ostalo 140 udovica i 502 siročadi.
Mali je broj onih žena koje su se ponovo udale. Poput Fahrije Hoti, većina njih se potpuno posvetila djeci.
Fahrije jeste udovica, ali ne od onih koje vrijeme provode zatvorene između četiri zida. Kao šef lokalne nevladine organizacije po imenu “Žene Kruše”, koja posluje kao preduzeće i ostvaruje profit, morala se žestoko boriti da bi objasnila svojim konzervativnijim zemljakinjama da će radije sama raditi nego zauvijek biti ekonomski zavisna od muških rođaka.
“Mentalitet se u našoj zemlji sporo mijenja”, objašnjava ona. “U početku je bilo veoma teško ubijediti ljude da i žena može voditi posao i voziti kola i u isto vrijeme brinuti o svojoj porodici.”
“Ali od tada se mnogo žena uključilo u moj posao sa tradicionalnom organskom hranom”, dodaje Fahrije.
Kada su u pitanju udovci, pravila koja važe za stupanje u novi brak sasvim su drugačija. Društvo takvog muškarca tretira kao žrtvu i on u najkraćem mogućem roku mora dobiti novu partnerku.
Selmon Zećiri iz Celina, sela udaljenog samo jedan kilometar od Velike Kruše, ima 42 godine. U sukobu je izgubio 16 članova porodice, uključujući suprugu i dva sina.
Masakr koji se odigrao 1999. godine preživio je samo njegov najmlađi sin Valon. Poslije rata se vratio iz Njemačke, gdje je radio, da sahrani svoje mrtve.
Sljedeći korak je bio da nađe sebi novu ženu. U potragu su se uključili i rođaci. “U početku me ideja o novom braku nije naročito privlačila, ali onda sam shvatio da mi treba neko ko će kuvati i prati, da treba da zasnujem novu porodicu”, sjeća se Selmon.
Danas živi u obnovljenoj skromnoj kući sa svojom drugom ženom, Lavderije, tri kćerke i dva sina. Lavderije, koja iza sebe ima jedan razvod, nije bila spremna za novu vezu. “Ali otac je tražio da se udam za Selmona”, kaže ona.
Lavderije priča kako je još od djetinjstva osjećala da je diskriminisana zbog pola. Roditelji su je rano ispisali iz škole, uz obrazloženje da je školovanje braće važnije. Dok gleda svoju djecu, tvrdi da će ona raditi drugačije.
“Trudim se da obrazujem svoje kćerke, da bi imale bolju budućnost”, kaže ona. Selmon je znatno konzervativniji. Kaže da se nikada ne bi vjenčao sa Lavderije da je imala djecu iz prethodnog braka. Takođe ne misli da se udovice s djecom treba da udaju. One treba da se žrtvuju za svoju djecu.
Različita očekivanja od ratnih udovica i udovaca na Kosovu ukazuju na postojanje dvostrukih standarda i u drugim oblastima.
U teoriji, žene su na Kosovu pred zakonom ravnopravne. U stvarnosti su rutinski izložene diskriminaciji, naročito kada je u pitanju nasljeđivanje, objašnjava advokatica Drita Hajdari.
Običaji na Kosovu su i dalje bliži tradicionalnom albanskom kodeksu, poznatom kao Kanon Leka Dukađinija, nego onome što nalaže zakon, objašnjava Hajdari. Prema ovom kanonu, kćerke nemaju pravo da nasljeđuju porodično imanje.

DRUGAČIJI OBIČAJI U BOSNI

Kosovo nije jedina zemlja na Balkanu koja se oporavlja od skorašnjih ratova. Hiljade bosanskih žena su takođe ratne udovice. Međutim, običaji koji važe za ratne udovice u Bosni, mada i dalje konzervativni, znatno su manje rigidni od onih na Kosovu.
Vukosava Klančo, Srpkinja iz Bosne u svojim četrdesetim, ostala je udovica prije 15 godina. Srpski paramilitarci ubili su joj supruga Muja, bosanskog Muslimana, u Vlasenici u istočnoj Bosni 1992. godine. Vukosava i Mujo su se upoznali u školi, zaljubili i vjenčali kada je njoj bilo samo 16 godina. Imali su dvoje djece.
Život udovice i samohrane majke bio je veoma težak. “Kada izgubiš partnera na tako strašan način, čeka te dug i težak oporavak”, objašnjava Vukosava.
Povela je djecu sa sobom u Švedsku, i sada naizmjenično žive u Stokholmu i Tuzli. “Bila sam pod velikim pritiskom, razmišljala sam o tome kako ću podići djecu”, sjeća se. “Život sam posvetila djeci.”
Za sve ove godine nije se ponovo udavala. Potpuno se posvetila dvojici sinova, pokušavajući im pomoći da shvate da njena ljubav prema pokojnom ocu nikada neće nestati, ali da ona mora da nastavi da živi.
“Mnogo sam razgovarala sa sinovima o svemu, i oni bi sada bili spremni da prihvate moj novi brak, ukoliko bi do toga došlo”, kaže ona.
Mada je spremna za novog partnera, i ona se suočava sa preprekama, iako drugačijim od onih s kojima se suočavaju udovice na Kosovu. Jedna od prepreka je njen razvijeni osjećaj nezavisnosti.
“Nije mi potreban partner da bi me finansirao, da bi mi kupovao stvari i vozio me naokolo”, kaže. “Ja sam zaposlena žena. Ono što mi je potrebno jeste prijatelj s kojim mogu provesti ostatak života, a to nije lako pronaći.”
Njena prijateljica Hanifa Kičić, bosanska Muslimanka, ratna udovica čiji su muž i stariji sin ubijeni 1992. godine, drugačijeg je mišljenja.
Danas živi u Tuzli i bez ostatka je posvećena mlađem sinu. Pitanje o tome da li je razmišljala o novom braku kod nje izaziva burnu reakciju. “Ne, njega niko ne može zamijeniti”, kaže za svog pokojnog supruga.
Ali, njena osuda udovica koje se ponovo udaju donekle je zasnovana i na finansijskim razlozima, pored unutrašnjeg osjećaja da to nije ispravno.
“One koje se preudaju često poslije imaju finansijskih teškoća, jer gube pravo na državnu penziju za ratne udovice. Zbog toga se većina ipak ne udaje po drugi put.”
Balkan nije jedina regija u Evropi u kojoj su žene gubile muževe u nedavnim ratovima. Ebi Korniš (31) iz Kenta, na jugoistoku Engleske, i njeno dvoje djece samo su jedna od mnogih porodica koje su ostale bez muževa i očeva poslije angažovanja britanske vojske u Iraku i Avganistanu. Od 2001. godine u ovim sukobima poginulo više od 500 britanskih vojnika.
Ebin suprug, Metju, poginuo je u Iraku 1. augusta 2006.
“Nisam mogla da povjerujem, bilo mi je muka od bola. Samo sam željela da se vrati; mislila sam da neću preživjeti bez njega.”
“Bilo je teško gledati djecu kako rastu bez oca koji ih je toliko volio”, kaže Ebi.
Ali, nekako je nastavila život uz pomoć porodice i Džima, jednog od prijatelja njenog pokojnog supruga iz vojske. Dok je brinuo o Ebi i djeci, njih dvoje su se zbližili.
“Ne sjećam se kako se to tačno dogodilo. Dugo smo već prijatelji i mnogo mi je pomogao kada je Metju poginuo. Jednog dana smo shvatili da to što postoji između nas nije samo prijateljstvo.”
Kada se uselio u porodičnu kuću, djeca su to lako prihvatila jer su već bila naviknuta na njega. Ebi je i dalje u bliskoj vezi sa Metjuovom porodicom i oni je ohrabruju da nastavi sa svojim životom. Vjenčanje su zakazali za maj 2011.
“Nikada ne mogu zaboraviti prvog muža, on je otac moje djece i uvijek će biti dio naših života. Uvijek ću ga voljeti svim srcem i vječno će mi nedostajati.”

Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN.


Promjene na horizontu?

Na Kosovu su sve glasniji zahtjevi da se odnos prema udovicama promijeni, naročito odnos prema ratnim udovicama. Promjena starog mentaliteta zahtijeva stalno vođenje kampanje, kaže advokatica Drita Hajdari. Nakon što je i sama ostala udovica u četrdesetim godinama života, stekla je ekonomsku nezavisnost, pokazuje otvorenost za promjene i definitivno ne nosi crninu.
Pošto stanovništvo nezavisnog Kosova upravo traga za novim modelima življenja, najsvrsishodnije bi bilo preuzeti primjere najbolje prakse iz zemalja u regionu i Evropi, kaže sociolog Sibel Halimi.

“Imamo pravo na sreću, imamo pravo na slobodu od suda ‘moralne policije’”, govori Vukosava Klančo u ime svih žena, udovica i onih drugih, koje žive u konzervativnim, neliberalnim društvima.

Majlinda ALIJU

[Moracikus]

Deportacije bile državni posao i državna greška
BIVŠI PREDSJEDNIK CRNE GORE TVRDI DA SU POLICAJCI 1992. ČASNO SAČUVALI MIR
Podgorica – Ako govorimo o grešci, onda je ovo državna greška. MUP Crne Gore je postupao po zakonu, a greška je što nismo mogli da pretpostavimo da bi se onima koje smo vratili moglo desiti nešto loše, kazao je bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, svjedočeći juče u Višem sudu u Podgorici, u nastavku suđenja optuženima za deportaciju Muslimana i Srba.
Bulatović je sudu predao desetak dokumenata, među kojima i originalnu depeša kojom se naređuje da se uhapsi 161 osoba iz BiH, za koje je postojao podatak da mogu biti potencijalni teroristi.

On je izbjegao da odgovori na nekoliko pitanja Lidije Vukčević, zamjenika specijanog tužioca, koju je između ostalog interesovalo od koga je saznao za akciju, odnosno da pojasni ono što je već detaljno kazao u istrazi. Bulatović je na početku svjedočenja rekao da ostaje kod izjave iz istražnog postupka, ali da će da proširi svoja saznanja.
“Nije moguće da postoji odgovornost optuženih pripadnika MUP-a. Ovo je bio posao države i policije u cjelini i niko nije iskakao, radio na svoju ruku. Bilo je još ljudi iz MUP-a koji su učestvovali u svemu ovome, ali nisu obuhvaćeni optužnicom. Nikada u Skupštini Crne Gore nije pomenuta nijedna osoba, koju je naša policija vratila, a da je poginula. Nikada niko nije pokretao da postoji makar i osnov sumnje da je neko uradio nešto nezakonito. Vraćanje izbjeglih, koje smo tretirali kao raseljene osobe iz jedne države SFRJ, bio je redovan policijski posao. Mi smo ponosni na rad policijskih funkcionera i mnogi su unaprijeđeni. Tada nisam imao bilo kakvu informaciju o zločinu, pa nije ni bilo moguće da bilo koga sprečavamo pa ni državnog tužioca u radu. To što smo vratili u Republiku Srpsku građane srpske nacionalnosti to je zbog neodazivanja na vojnu obavezu. Međutim, čim smo čuli šta se dogodilo, obustavili smo svaku dalju akciju - od 27. maja 1992. godine”, kazao je on.

On je rekao da veliki broj raseljenih lica vraćeno u BiH jer nisu imali status izbjeglica.
Bulatović je podsjetio da je poslanik SDA Ćazim Lukač sa skupštinske govornice rekao da se “Muslimani iz Crne Gore nasilno vraćaju u BiH i da je većina tamo ubijena”. Podsjetio je da je formirana skupštinska radna grupa u junu 1992, na čijem je čelu bio dr Asim Dizdarević, kako bi se utvrdilo šta se stvarno desilo.
“Dizdarević mi je kazao da komisija nije mogla da ustanovi bilo čiju odgovornost. Ovo što se tragično desilo mi smo tretirali kao početnu grešku i nesnalaženje. Nikada niko nije utvrdio bilo čiju odgovornost. Sve je urađeno u saglasnosti sa tadašnjim državnim tužiocem Vladimirom Šušovićem”, tvrdi Bulatović.

On je kazao da posjeduje originalnu depešu od 19. maja 1992. MUP-a Republike Srpske koja je upućena MUP-u Srbije i MUP-u Crne Gore. U njoj je, kako je naveo, traženo da se uhapse svi ekstremisti koji se nalaze na spisku, 161 po imenu i prezimenu. Naređeno je da se odmah uhapse, a potpisao je Branko Kaluđerović, jedan od načelnika MUP-a Crne Gore.
Bulatović je rekao da je bezbjednosna situacija u Crnoj Gori tada bila jako složena, “jer se 63.000 izbjeglica nalazilo u Crnoj Gori, a svega 950 pripadnika policije i 450 pripadnika SDB-a, nijesu mogli da obezbijede čitavu granicu”.

Tužilac Vukčević je pitala Bulatovića šta mu je poznato u vezi sa ovom akcijom, kako i od koga je saznao, šta mu je rekao Pavle Bulatović, a šta Milo Đukanović. Tužioca je zanimalo zašto je bio ljut na Pavla, te zbog čega nije prekinuo akciju?
“Mi smo dali opšti nalog policiji da vrati ljude odakle su došli, te da je sve to urađeno zbog očuvanja mira u Crnoj Gori. Na sjednici Savjeta za bezbjednost Crne Gore saznao je o svemu ovome. Hiljadu ljudi je vraćeno i to policija radi stalno, to je kontinuirani proces. Nigdje nema potvrde da se nešto loše desilo tada. Kakvi detalji vas zanimaju iz razgovora sa Pavlom Bulatovićem, je li to kada sam ga pitao dobar dan, kako si, jesi li umoran i slično. To su tužioče, vaša besmislena pitanja. Državni tužilac Šušović je bio non-stop u kontaktu sa policijom i bio je veoma lojalan tadašnjoj vlasti. Da nije bio lojalan, smjenili bismo ga istog sekunda. Ja nemam pravo pismeno da tražim od tužioca bilo kakvo izjašnjenje, već sam usmeno zatražio od njega. Postupanje policije u ovom slučaju je bilo tako kao da se već 50 godina ovako postupalo,” odgovorio je on.

Tužilac je prigovorila njegovom svjedočenju, navodeći da je uporno izbjegavao da odgovori na direktna pitanja o deportacijama, te da se svjedočenje razlikuje od onog što je rekao u istrazi.
Advokat Ljubiša Novaković, branilac optuženog Radoja Radunovića, kazao je da je Bulatovićevo svjedočenje argumentovano i da je to dodatni razlog da se sasluša tadašnji državni tužilac.
Bulatović je juče više puta ponovio da je dao nepobitne dokaze da je u sva dešavanja bio uključen i Šušović, te da je sjedio pored Nikole Pejakovića u Skupštini Crne Gore kada se raspravljalo o izbjeglicama koji su vraćeni u BiH.
Predsjednik specijalnog vijeća sudija Milenka Žižić omogućila je da se njegovo svjedočenje audio snima i da bude dio ostalih zapisnika sa suđenja.
Suđenje se nastavlja 16. novembra.



Izetbegović tražio da se zatvorenici iz Foče premjeste u Spuž

Odgovarajući na pitanja advokata Boža Prelevića, branioca optuženog Boška Bojovića, da kaže kakvu je komunikaciju imao sa Alijom Izetbegovićem, predsjednikom Predsjedništva BiH, svjedok je pojasnio. “U martu 1992. godine Izetbegović me pozvao i molio da se zatvorenici iz Foče premjeste u KPD u Spužu, jer se bojao da ako dođu Arkanovi da će ih sve pobiti. Rekao je da ima 80 Muslimana u zatvoru u Foči koji su pravosnažno osuđeni. Prihvatio sam i svih 80 zatvorenika je odslužilo kaznu u Spužu”, kazao je svjedok. On je pomenuo problem vikend ratnika iz Berana i Bijelog Polja koji su odlazili na ratišta u BiH, a zatim su se vraćali.“Imali smo podatak da iz iste ulice u Beranama i Bijelom Polju jedni odlaze da ratuju za srpsku stranu a drugi za muslimansku. Nakon vikenda se vraćaju nazad i to nam je predstavljalo problem, jer je postojala opasnost od međunacionalnih sukoba”, dodao je svjedok.


Milo znao sve što i Bojović

Na Skupštini Crne Gore 3. decembra 1992. usvojena je informacija, kako je rekao Bulatović, “da su državni organi uradili častan posao, ali da je bilo nesnalaženja”.
“Savjet za narodnu odbranu Crne Gore je dao ovlašćenje SDB-u da ispita šta je 7200 ljudi radilo ovdje u Crnoj Gori, da nisu neki od tih ljudi donijeli bombu u džepu. MUP i SDB su bili podređeni predsjedniku Vlade Crne Gore Milu Đukanoviću. Boško Bojović, šef SDB-a bio je u svakodnevnoj komunikaciji sa Đukanovićem i nikada se nije desilo da on dođe kod mene a da ne bude i Đukanović, dok se obrnuto dešavalo da on pođe kod Đukanovića, a da ja ne budem prisutan”, tvrdi Bulatović.

[starwalker]

Očevi siluju svoje dijete i u Podgorici i Nikšiću

Institucije poput naše nema u Crnoj Gori, ali sarađujemo s koleginicima koje rade na SOS telefonima. One su nam rekle da se poslije našeg gostovanja situacija promijenila i da su prijavljeni slučajevi incest zlostavljanja u Nikšiću i Podgorici, kaž

Na vratima Incest trauma centra pojavljuje se dotjeran i uglađen čovjek i kaže: ''Pogledajte me i recite zar vam izgledam kao čovjek koji seksualno zlostavlja svoje dijete?'' Isti čovjek dolazi za par dana i kaže: ''Moje dijete laže, izmišlja, nećete mu valjda povjerovati?!'' Nakon toga slijedi treća situacija kada pravo lice zločinca izbija na vidjelo i isti čovjek s vrata kao furija prijeti: ''Sve ću vas prebiti, spaliti, uništiti!''
Ovo je, kako saznajemo u beogradskom Incest trauma centru, pravi kalup i šablon ponašanja osoba koje sekusalno napastvuju djecu. Devet žena stručnjaka, ljekara – terapeuta, psihologa, defektologa i pedagoga uhvatilo u koštac s užasom u koji odrasli ubacuju djecu, čak i u prvim koracima koje ono napravi u životu.
-Svaka treća djevojčica i svaki sedmi dječak izloženi su seksualnom nasilju, koje nad njima čini neko iz njihove najbliže okoline, porodice, a to je najčešće biološki otac ili očuh. Djeca najčešće telefonom prijavljuju seksualno zlostavljanje. Dječaci se manje javljaju, jer se više stide u ovom patrijarhalnom društvu. I kad nasilnici dijete ''samo'' dodiruju po neprimjerenim mjestima bez nasilja obljube, to stvara traume koje mališane prate čitavog života, kaže, u razgovoru za „Reviju D“, terapeut centra Ljiljana Bogavac, koja je završila medicinu, ali se nakon toga specijalizovala za rad s djecom koja su zlostavljana i tome posvetila čitav život.
Priče djece koja prijave incest i zlostavljanje su strašne, a naša sagovornica iz opravdanih razloga ne otkriva imena, ali ukazuje na ono što joj je najstrašnije.
Ona ističe da je reakcija pravosuđa među najdrastičnijim stvarima koje prate incest i seksualno iživljavanje nad djecom.
-Najteže mi pada sporost sudskog postupka koji se unedogled oteže i djetetu je izuzetno teško da kroz sve to prođe. A onda se izriču takve kazne da se pitam ko je mogao tako nešto da smisli?! Kad se priča o djeci svi bi ih zaštitili, a kad neko stvarno treba da stane iza djeteta i njegovih prava, onda je to sasvim druga priča, kaže Bogavac koja se s koleginicama iz Incest trauma centra upustila u veliku humanu misiju borbe za spas i prava zlostavljane djece.
Centru se najčešće javljaju djeca od oko 12 godina pa naviše.
-Dijete se stidi, uplašeno je i nikad otvoreno i direktno ne kaže šta mu se dešava. Najčešće počne priču da ima problema u školi i u kući, što je posledica nečega što se dešava u porodici. A šta se to dešava u kući iza zatvorenih vrata zbog čega to dijete pati saznajemo tek kroz terapiju. Strašno je i da odrastao čovjek pozove broj za pomoć, a zamislite šta trpi dijete kad se odvaži na takav korak, ukazuje naša sagovornica.
Kako saznajemo, djeca najveći strah imaju da prijave nastavnike i profesore da ih seksualno iskorišćavaju, i to je još uvijek tabu tema na našim prostorima. Bogavac kaže da vezano za škole djeca uglavnom prijavljuju fizička zlostavljanja i emocionalna maltretiranja i to SOS kanalu od kojih traže pomoć. Centru se javljaju zbog silovanja.
Kad su u pitanju djeca mlađa od 12 godina, broju 011/ 3861-332 najčešće pozivaju majke. Naša sagovornica kaže da se majke Incest trauma centru uglavnom javljaju kad primijete probleme u ponašanju svog djeteta u školi ili obdaništu.
-Kažu da je njihovo dijete nekako zbunjeno, čudno. Često se i tako malo dijete odvaži i kaže majci da ga neko dodiruje na neprimjeren način ili ona sama posumnja, otkrije, priča Bogavac.
Incest trauma centar je osnovan prije 17 godina i do danas su se mnoge stvari pokrenule u pozitivnom smislu...
-Što je najvažnije, zlostavljani su se ohrabrili da progovore o seksualnom nasilju i da prijave nasilnike, ističe Bogavac i dodaje da je beogradski centar organizovao akcije i tribine i u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
-U Crnoj Gori smo bili s filmom „Novo je da sam bila silovana“ koji je prikazan u Podgorici i u Kotoru, gdje smo održali i tribine. Institucije poput naše nema u Crnoj Gori, ali sarađujemo s koleginicima koje rade na SOS telefonima. One su nam rekle da se poslije našeg gostovanja situacija promijenila i da su prijavljeni slučajevi incest zlostavljanja u Nikšiću i Podgorici. Dotad ljudi nijesu bili otvoreni i nijesu prijavljivali da se to dešava, iako se ispostavilo da pojedinačno znaju osobe koje obljubljuju djecu. Ko zna koliko slučajeva se zataškava?! Dobro je da smo svojim boravkom podstakle neke da se odvaže i da zatraže pomoć, kaže Bogavac.
Misijom ovih devet veličanstvenih žena učvršćena je regionalna borba za dijete žrtvu incesta.
U Incest trauma centru ove hrabre dame rade bez straha, iako im silovatelji djece prijete.
-Šalju prijeteće poruke, ostavljaju tragove upozorenja, a stižu i prijetnje fizičkim obračunom koje se zasad nisu obistinile, ali smo ih uredno prijavljivale policiji, objašnjava ova hrabra i humana žena koja nije poklekla u svojoj misiji zaštite mališana od silovanja ni pod prijetnjom da „će je zapaliti“.

[Dutch]

Podgorica (MINA-BUSINESS) – Vlada je usvojila izmjene Uredbe o načinu obrazovanja maksimalnih maloprodajnih cijena naftnih derivata, koje će obezbijediti primjenu kvalitetnih bezolovnih benzinskih i dizel goriva od naredne godine.
Iz Ministarstva ekonomije objasnili su da izmjene predstavljaju usaglašavanje sa Uredbom Ministarstva uređenja prostora i zaštite životne sredine, kojom su definisane vrste goriva za upotrebu od 1. januara naredne godine.
- Od 1. januara više neće moći da se koristi super 98 i dizel D2 - rekao je agenciji Mina-business savjetnik u Ministarstvu ekonomije, Tihomir Milatović.
On je dodao da se, umjesto njih, uvodi nova, kvalitetnija vrsta goriva, bezolovni super 98, koji će biti nešto skuplji.

Na crnogorskom tržištu, novu generaciju pogonskih goriva koja ispunjavaju standard euro 5, već je počela da prodaje kompanija Petrol-Bonus. Većina evropskih država je, u cilju postizanja i očuvanja kvaliteta životne sredine, ukinula prodaju olovnih goriva, a uslovila korišćenje kvalitetnih, sa niskim sadržajem sumpora.
- Saglasno evropskoj praksi i novom legislativom definisanim ciljevima, Crna Gora je u obavezi da obustavi prodaju olovnih benzina, kao i da obezbijedi prodaju kvalitetnih goriva, sa niskosumpornim sadržajem - navedeno je u obrazloženju izmjena Uredbe.

Malo skuplje gorivo,malo skuplji će onda da budu hljeb,mlijeko,prevoz itd i kud će ljepši novogodišnji poklon građanima Crne Gore.

[Jal Cargo]

.

Roćen: Odluku o NATO-u moguće donijeti u parlamentu

http://www.portalanalitika.me/politi...parlmentu.html


___________

[minjo]

.

Roćen: Odluku o NATO-u moguće donijeti u parlamentu

http://www.portalanalitika.me/politi...parlmentu.html


___________

nije iskljucen referendum,zavisi sta ce PZP traziti za protivuslugu

[Jal Cargo]

.

Ne znam, mislim da je za referendum i spinovanje javnosti u odgovarajucem smjeru, sto je obavezujuce za vlast jer je NATO jedan od prioriteta, neophodna ozbiljna i skupa kampanja - sumnjam da je to interes DPS u ovom trenutku. Referendum mora proci, kako god okrenes.

Uz odredjene "usluge", jednostavnije je izvrsiti pritisak na PZP i, posebno, izazvati SNP koji bi u eventualnom glasanju u parlamentu morao da potvrdi svoje "evropske kapacitete i orijentaciju". Ova varijanta je jeftinija, a cak moze da obezbijedi profit DPS, ukoliko bi glasanje o NATO clanstvu izazvalo sukobe u SNP (a siguran sam da bi).


____________

[NSX]

ahahahah oprosti ali meni lice na jednooke vanzemaljce

[Dutch]

.

Ne znam, mislim da je za referendum i spinovanje javnosti u odgovarajucem smjeru, sto je obavezujuce za vlast jer je NATO jedan od prioriteta, neophodna ozbiljna i skupa kampanja - sumnjam da je to interes DPS u ovom trenutku. Referendum mora proci, kako god okrenes.

Uz odredjene "usluge", jednostavnije je izvrsiti pritisak na PZP i, posebno, izazvati SNP koji bi u eventualnom glasanju u parlamentu morao da potvrdi svoje "evropske kapacitete i orijentaciju". Ova varijanta je jeftinija, a cak moze da obezbijedi profit DPS, ukoliko bi glasanje o NATO clanstvu izazvalo sukobe u SNP (a siguran sam da bi).


____________

Činimi se da je neki dan bilo u novine kako kongres SNP treba da usvoji odluku kojom bi zabetonirali protivljenje ulasku u NATO kao jedan od ciljeva partije

[Dutch]

ahahahah oprosti ali meni lice na jednooke vanzemaljce

amateri .sa ovakvim maskama bi samo nos slomili da đe potrče

[Rave92]

Ovo nadjoh na oficijalni forum Malesije, ovi momci apeluju na vlasti Albanije, Kosova, i ostalim politickim predstavnicima albanskog stanovnistva Crne Gore i Makedonije.
Izmedju ostalog navodi se da se ovi organi zalazu za zajednicku veliku Albaniju ili u suprotnom neka paravojska u ovom slucaju AKSH (kao nekada UCK) prijeti nasiljem tj ratom.

Smarate vise sa ovim, i sa pokusavanjima da predstavite crnogorske Albance kao neke separatiste. Briga nas ko sta hoce, i neka apeluju da nadju neki posao.

[Hari Krisna]

Povodom 225 godišnjice naseljavanja Mađara, 190 godina naseljavanja Njemaca, 90 godina naseljavanja Srba i 65 godina naseljavanja Crnogoraca u Feketić, u tom vojvođanskom gradiću je 12. novembra održana kulturno umjetnička manifestacija Zajedno.
Program je vođen na srpskom, mađarskom, njemačkom i crnogorskom jeziku i sve četiri nacionalne zajednice koje žive u Feketiću su imale svoje predstavnike u zajedničkom programu.
Crnogorsku zajednicu su predstavljali Crnogorsko kulturno prosvjetno društvo Princeza Ksenija iz Lovćenca, koji su nam i poslali vijest, te Osnovna škola Njegoš sa Cetinja.
Članovi dramsko-recitatorske i muzičke sekcije Princeze Ksenije su govorili poeziju o crnogorskom jeziku i pjevali izvorne crnogorske pesme u recitalu Aleksandre Vučinić profesora književnosti, dok je Osnovnu školu Njegoš predstavljao mladi guslar Stefan Marković.

[Jal Cargo]

Činimi se da je neki dan bilo u novine kako kongres SNP treba da usvoji odluku kojom bi zabetonirali protivljenje ulasku u NATO kao jedan od ciljeva partije

Moguce je, ali to bi znacilo da je aktuelni lider u manjini i da je izgubio kontrolu nad partijom. Ako je Milic prinudjen da se povuce pred zahtjevima tzv. tvrde linije, onda bi trebalo da podnese ostavku (poznajuci nase politicare, to bi bilo prvorazredno cudo).

Meni se cini da u SNP jos uvijek traje prebrojavanje i prestrojavanje, tako da treba ocekivati neutralnu poziciju partije, bas kao sto je Damjanovic najavio (podrska referendumu).

__________

[NSX]

referendum kosta = napraviti logican izbor bez bespotrebnog trosenja para..znam da bi agitatori bili razocarani sto ce ostati bez svojih tesko zaradjenih nadnica ali neka se strpe do izbora

[milovan]

Ja nishta ne ochekujem od postojecih PARTIJA I POKRETA,
jedino POLITICHKI ZEMLJOTRES moze da PROSIJE TRICE I KUCHINE,
i ponudi brshno za HLJEB,
ili pojava neke nove opcije, sa MLADIM LJUDIMA I VODJAMA,
jer ovi DANASHNJI,
vuku baljege na opanke stare dvije decenije,
lishe PZPa i SDPa.

[minjo]

Kotorska policija lišila slobode sedam lica



Kotorska policija je lišila slobode sedam lica osumnjičena da su, pojedinačno ili zajedno, u proteklom periodu počinili više teških krivičnih djela protiv imovine, ukupno šest, i to četiri krivična djela razbojništvo i dva krivična djela teška krađa, kao i jedno krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija na području kotorske opštine.
Sužbenici Ispostave Kotor su došli do podatka o približnoj lokaciji u Podgorici na kojoj su se nalazila lica koja bi se mogla dovesti u vezu sa razbojništvom izvršenim nad Tomom Perišićem u Kotoru.
Naime, dva maskirana lica su, ušla u kuću Perišića u naselju Muo, gdje su uz prijetnju nožem, oduzela putnički automobil, pištolj, mobilni telefon i novac u iznosu od 350 eura.
Saobraćajna patrola Ispostave policije u Podgorici je pronašla otuđeno vozilo i lišila slobode P.R. iz Podgorice, sa boravištem u Kotoru, i njegovog saputnika S.B. iz Podgorice, u čijem su vozilu policajci pronašli otuđeni pištolj.
Službenici Ispostave Kotor su započeli i sa rasvjetljavanjem niza teških imovinskih delikata koji su se dogodili na području Kotora u proteklom periodu.
Uhapšeno je pet Kotorana.
Postoji osnovana sumnja da su u januaru, u Prčanju, izvršili razbojništvo u sportskoj kladionici “Royal”, zatim razbojništvo u glavnoj pošti u Kotoru.
Osnovano se sumnja da je u septembru izvršeno razbojništvo u kazinu ”Royal” u Starom gradu u Kotoru, a postoji osnovana sumnja da su izvršili i tešku krađu u prodajnom objektu “Lorbo” u naselju Peluzica u septembru, a u oktobru u naselju Sveti Stasije izvršili su tešku krađu u prodajnom objektu ”Perović Izvori”.
Svi osumnjičeni će danas biti predati Istražnom sudiji Višeg suda u Podgorici

[NSX]

Naime, dva maskirana lica su, ušla u kuću Perišića u naselju Muo, gdje su uz prijetnju nožem, oduzela putnički automobil, pištolj, mobilni telefon i novac u iznosu od 350 eura.

Ovo vise lici na prebijanje duga nego na pljacku...

Uhapšeno je pet Kotoranina.

:grammarfacepalm:

[minjo]

bem im mamu novinarsku,copy/paste sa skala radija,neprimjetih gresku
evo sad cu ispravit

[Daaron Aracus]

Međunarodna akcija Loptica: Uhapšen Duško Šarić i dvojica tjelohranitelja


U međunarodnoj policijskoj operaciji „Loptica“, koju su realizovali crnogorska policija u saradnji sa Interpolom iz Rima, uhapšeni su Pljevljak Duško Šarić, mlađi brat odbjeglog Darka Šarića. U Budvi je policija sinoć uhapsila i Šarićevo nekadašnje lično obezbjeđenje Vitomira Bajića (43) i Srpka Klisuru (28) iz Priboja.

Akcija je proširena i na region tako da su hapšenja osumnjičenih članova grupe, izvedena i Srbiji gdje su pritvorene četiri osobe i u Hrvatskoj i BiH.

Duško Šarić je sinoć oko 21 čas priveden u PJ Pljevlja i nakon policijskog zadržavanja, rano jutros je prema novim odredbama ZKP-a spoveden u Viši sud Bijelom Polju gdje mu je određen pritvor do mjesec dana.

"Dušku Šariću je određen pritvor. Nisam u prilici sad da vama kažem više detalja, tek popodne. Shvatite, molim vas“, kazao je kratko za CDM pljevaljski advokat Josif Mićković, koji već godinama zastupa braću Šarić.

Osim Šarića i dvojice tjelohranitelja, crnogorska policija traga za još nekoliko osoba iz Budve i Kotora, koji se sumnjiče da su u proteklih nekoliko godina preko braće Šarić bili u lancu trgovine drogom, čija je ruta išla preko Italije.

Zbog traženja tih osoba, policija u Budvi je sinoć izvela i pretres više objekata, među kojima i diskoteke „Top Hil“ i hotela „Maks Prestiž“ u Budvi, za koje se već duže vrijeme pretpostavlja da preko povezanih osoba, vlasništvo braće Šarić.

Italijanski pravosudni organi već duže vrijeme sprovode aktivnosti u cilju prikupljanja dokaza za međunarodnu kriminalnu organizaciju, sačinjenu od preko 100 lica iz više evropskih država, koja se bavila organizovanom nabavkom, krijumčarenjem i distribucijom narkotika na području Italije i zemalja Evrope.

Na osnovu tih dokaza Italija i Crna Gora su prije tri mjeseca, uz koordinaciju nadležnog Specijalnog tužioca za borbu protiv organizovanog kriminala, započele aktivnosti i provjere za osobe koje se nalaze u Crnoj Gori.

“Tom prilikom su od spiska lica, koji je dostavljen Upravi policije, NCB Interpolu Podgorica, posredstvom NCB Interpola Rim, u Crnoj Gori locirana pomenuta tri lica, od kojih su dva lica državljani Republike Srbije, dok je jedno lice državljanin Crne Gore”, navodi se u opširnom saopštenju Uprave policije, koje je oko 12.30 časova upučeno medijima.


Interpol Rim je 15. novembra 2010. godine u 20.00 časova raspisao
potjernice za više osoba, među kojima i za Duškom Šarićem, Bajićem, i Klisurom. Na osnovu tih potjernica izvedena su i hapšenja. Italija je Crnoj Gori ustupila i prikupljene dokumente sa dokazima, kako bi u Crnoj Gori mogao da se uhapsi Duško Šarić jer je on crnogorski državljanin.

Šarić, obzirom da je crnogorski državljanin, uhapšen je sinoć u saradnji sa Odjeljenjem za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina, Vrhovnog državnog tužilaštva. On će na osnovu dokumenatcije iz Italije i biti priveden u specijalno tužilaštvo, na saslušanje.


“Aktivnosti na pronalasku i lišenju slobode lica koja se potražuju
preduzete su shodno odličnoj saradnji, kontaktima i sastancima
direktora crnogorske i italijanske policije Veselina Veljovića i Antonija
Manganelija. U prethodnom periodu, saradnja dvije policije je realizovana i u okviru akciju „Šah Mat" i hapšenje Duška Mićunovića, koji je potom izručen Italiji, i lišenje slobode Saše Subačeva, kao i kroz akciju „Adriatik" i zapljenu 200 kilograma kokaina i lociranje i hapšenje Radovana Jelušića u akciji „Pink Panter" po podacima crnogorske policije. Takođe, u preduzimanju mjera i radnji prema licima koja se potražuju od značaja su bili kontakti koje je direktor Veljović imao sa italijanskim državnim tužiocem za borbu protiv mafije Pjetrom Grasom”, navodi i Uprava policije u opširnom saopštenju, koje je oko 12.30 časova upućeno medijima.

Osim u Crnoj Gori i srpska policija je rano jutros izvela seriju hapšenje Šarićevih ljudi. Kako javljaljaju tamošnji mediji, četiri osobe uhapšene su noćas u Srbiji u četiri sata ujutru zbog trgovine drogom i sumnje da pripadaju klanu Darka Šarića.

U akciji kojom je rukovodila Bezbjedonosno informativna agencija uhapšeni su Zlatko Đorđević (32) iz Beograda i troje Kragujevčana Goran Živanović (37), Gordana Milivojević-Rakić (56) i Božidar Kapetanović (27). Oni se sumnjičeni se krijumčarenje kokaina, koji je brodovima stizao u italijanske luke.

B.E.

[remark]

Je li samo meni ovaj tekst malo konfuzan?







Uperio pištolj u Pejanovića KAVARIĆ TVRDI DA JE NJEGOV KLIJENT NAPADNUT U CENTRU GRADA

Podgorica - Bivši bokser Aleksandar Pejanović, široj javnosti poznat kao žrtva torture u prostorijama policijskog pritvora u novembru 2008, napadnut je juče u centru Podgorice, tvrdi njegov advokat Dalibor Kavarić.
Pejanović, kako je ispričao njegov branilac u krivičnim postupcima, koji se zbog napada na službenike policije protiv njega vode u Podgorici i Cetinju, juče ujutro je prolazio pokraj lokala “697”.
“U tom momentu primijetio je poznanika G.P. (ime poznato redakciji), sa kojim nikada ranije nije bio u sukobu, i očekivao je da mu se ovaj javi. Međutim, umjesto pozdrava, G.P. je ustao i izvadio pištolj i počeo da prijeti Pejanoviću riječima:\'Nećeš ti mene tući i maltretirati\', uz prijetnje da će ga ubiti”, tvrdi Kavarić, objašnjavajući da se incident dogodio naočigled više svjedoka.
Odgovarajući na pitanje “Vijesti”, Kavarić je kazao da Pejanović povodom ovog napada i prijetnje nije podnio prijavu policiji.
“Očekujem da će policija reagovati po službenoj dužnosti, bilo je dosta svjedoka, a postoje vjerovatno i kamere okolnih lokala, koje su to zabilježile”, kazao je on.

Na pitanje da li je među svjedocima bilo pripadnika policije, Kavarić je odgovorio da mu to nije poznato, ali da, ipak, očekuje reakciju nadležnih organa.
“Ipak, ukoliko bude trebalo, podnijećemo i pismenu prijavu”, naveo je sinoć on, uz objašnjenje da se Pejanović “trenutno ne nalazi u Podgorici”.
Kavarić je izrazio sumnju da napad G.P. na Pejanovića nije bio slučajan, već da u toku aktuelnih dešavanja, koja se odnose na njega, ipak, “ima neku pozadinu”.
“Prepuštam nadležnim organima da utvrde o čemu se radi”, poručio je Pejanovićev advokat.
“Vijestima” je sinoć u policiji rečeno da ne znaju ništa o tom inicidentu, te da tokom jučerašnjeg dana Pejanović nije podnosio nikakvu prijavu.

[NSX]

Srpka Klisuru (28)

Pravo ime za roman ili film...